NEW AGE PORUKE NA BOCAMA JANE

Ima li Paulo Coelho sotonske rogove na glavi?

Odlučili smo donijeti neke činjenice o Paulu Coelhu i staviti ih u pravi kontekst bez stvaranja bombastičnih zaključaka bilo o ljudima koji Coelha čitaju, bilo o ljudima koji njegove poruke stavljaju na boce s vodom.

Paulo Coelho

Paulo Coelho je već davno kroz svoje knjige postao svojevrsno utjelovljenje traganja za srećom i obećanje u neku bolju budućnost i sebe-ostvarenje. U zrcalu njegovih knjiga, kao i u većini New age literature, spasenje kao da se krije tamo negdje iza ugla – u prekidu starih loših veza, prekidu sputanosti, skriva se u hrabrosti koja će, alkemijski, od sivog života, stvoriti dolinu crvenih i mirisnih ruža. Ponekad tako, od putnika koji su proputovali Coelhovim knjigama, slušamo o preobrazbi, o dosegnutom spasenju, o radosti, slobodi. Ushićeno nam pričaju o sreći koja ih prožima nadom da je sve ipak dobro, da je život vrsta raja koji je svuda oko nas – na dohvat. Mistike, kristali, amajlije, meditacije… No ipak, koliko god u nadi zatvarali i ponovno otvarali oči, alkemičareva magija se pokazuje nemoćnom: ostaje strahota zla, ostaju ratovi, smrt, bolest, ružnoća, propadljivost, glupost, nedostatak talenta, razočaranost, bol… Zato, vjerujemo, nema drugog imena po kojem se možemo spasiti do imena Isusa Krista, i nema drugog puta do uskrsnuća nego kroz križ. Briljantan kao i uvijek, ovom analizom Josip Blažević je nadmašio samoga sebe. Tekst je uz ekskluzivno dopuštenje preuzet iz enciklopedijskog priručnika New Age i kršćanstvo.

Paulo Coelho

Danas je malo kome potrebno posebno predstavljati Paula Coelha, brazilskoga New age pisca i maga koji je, drugi put, Hrvatsku posjetio u veljači 2000. godine i kojega je osobno primio ondašnji premijer Ivica Račan.[1] Rođen je 1947. godine u Rio de Janeiru. Pohađao je vjersku školu kod isusovaca. Zbog introvertiranosti roditelji ga od sedamnaeste do dvadesete godine drže u umobolnici, iz koje je bježao triput. Započeo je studij prava, ubrzo je odustao, da bi se okrenuo putovanjima po Južnoj Americi, sjevernoj Africi, Meksiku i Europi. Priključio se hipi pokretu i konzumiranju droga. Zbog određenih pjesama koje je napisao po povratku u Brazil bio je 1974. godine uhićen i mučen kao državni neprijatelj. Prevrat u njegovu životu predstavljalo je sudjelovanje u srednjovjekovnomu hodočašću u Santiago de Compostela u Španjolskoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Coelhovih 26 napisanih knjiga prevedeno je na 67 jezika u preko 150 zemalja i prodano u preko sto milijuna primjeraka. Prvu je knjigu objavio 1982. godine pod naslovom Arquivos do Inferno (Arhivi iz pakla) sa zapaženim uspjehom. Drugom knjigom 1985. godine O Manual Prático do Vampirismo (Praktični priručnik vampirizma) bio je vidno nezadovoljan i pokušao ju je povući s tržišta. Po povratku s hodočašća iz Santiaga godine 1986. piše knjigu O Diário de um Mago (Dnevnik jednoga maga). Godine 1987. izdaje glasovito djelo Alkemičar u nakladi od samo 900 primjeraka, a prodat će se u nakladi od 65 milijuna primjeraka i biti prevedeno na 67 jezika. Upisano je u Guinessovu knjigu rekorda kao jedinstvena knjiga živoga pisca koja je prevedena na najviše jezika na svijetu. Ona će postati glasovita tek nakon Coelhove knjige Brida 1990. godine. Njegova knjiga Đavo i gospođica Prym istodobno je publicirana, u listopadu 2000. godine, u Brazilu, Portugalu i Italiji. Od njegovih 26 objavljenih naslova najprodavaniji je Alkemičar koji mu je donio i svjetsku slavu kao i bogatstvo o kojemu nije mogao ni sanjati. Od autorskih prihoda svake godine izdvaja 300.000 dolara u korist institucije koju je sam osnovao, a na čijemu se čelu nalazi njegova četvrta žena Cristina. Na vrhuncu slave Coelho se odvažio i na korak dalje. U “ispovjedaonici” Juana Ariasa Paulo Coelho. Ispovijesti hodočasnika[2] Coelho je potpuno razgolitio dušu. Dakako, ne iz motiva koji su na to nagnali sv. Augustina. Coelhove “ispovijesti”, publicirane 1999. u Barceloni, na talijanskome su tiskane u ožujku 2000. godine i istoga su mjeseca doživjele dva izdanja. Kultni pisac – kako ga mediji nazivaju – dobro je procijenio b“ılo svojega vremena. Čini se da potrošački naraštaj zazire od visokih ideala i priklanja se duhovnosti koja bi više bila po njegovoj mjeri: “nesputana” moralnim načelima i religioznim dogmama. U svjetlu Coelhovih “ispovijesti” i kontekstu njegovih romana željeli bismo, ukratko, potvrditi Ariasovu konstataciju da su se u procjeni Coelhovih djela njegovi kritičari ne malo prevarili. Paulo Coelho je više od obična (romano)pi­sca, što njegovi kritičari nisu dokučili. On je eklektik i emblematik čije knjige nisu samo čista fikcija, plod imaginacije, iako ih većina konzumira kao self-help literaturu. Na sljedećemu ćemo primjeru pojasniti što zapravo želimo reći?

Možda još ima čitatelja koji ne znaju da osam blaženstava nisu plod Isusovih doumljivanja ili spekulacija. Isus, Dijete Bezgrješne Majke Marije i prečistoga zaručnika sv. Josipa, naviještao je ono što je u svetoj nazaretskoj obitelji već bilo ostvareno u punini. Onaj koji ih je navijestio prvi ih je ispunio i sebe (p)ostavio kao uzor. Njegove su riječi odraz njegova božanskoga života.

Primijenjeno na Coelha, želimo istaknuti kako su Coelhova djela odraz njegova kontroverzna shvaćanja svijeta i života. Evo za to i nekoliko dokaza.

Crkva. Pozornu čitatelju Coelhovih romana teško će promaknuti nevjerojatna, pa makar i samo indirektna, odioznost prema Katoličkoj Crkvi. Razlog tome nalazimo u Coelhovim “ispovijestima”. Naime, njega su roditelji, da bi ga disciplinirali, protiv njegove volje, poslali u isusovački koledž. Rezultat boravka u koledžu bio je taj da je Coelho stekao disciplinu (radi čega su ga roditelji i poslali), ali je izgubio vjeru.[3] Počeo je čitati Karla Marxa i dijaboličku literaturu. Njegova osobna negativna iskustva u odnosu na Crkvu odražavaju se u svim njegovim djelima.

Brojka tri. Coelhovo geslo da sve što se čovjeku u životu dogodi jednom ne mora značiti da će mu se ikada više dogoditi, a ono što se dogodi dvaput, sigurno će mu se dogoditi i treći put, također je odraz njegova vlastitoga iskustva. Triput je bio u zatvoru, triput u umobolnici, triput imao homoseksualne odnose, triput se ženio (sada živi u četvrtomu braku)…

Umobolnica. Radnja romana Veronika je odlučila umrijeti odvija se u Sloveniji i sadrži Coelhova vlastita iskustva iz vremena boravka na psihijatriji.[4]

Ženski elementi. U Coelhovim “ispovijestima” J. Arias ističe kako je nemoguće upoznati Coelhovu osobnost bez pregleda “ženskih elemenata” prisutnih u njegovu životu i literarnome opusu. U Coelhovu životu žena je zauzimala, i ne prestaje zauzimati, istaknuto mjesto što se, nažalost, ne bi moglo reći i za njegov odnos prema ženama (tri propala braka). Njegove dvije knjige, Brida i Veronika je odlučila umrijeti, nose imena žena dok u ostalim njegovim knjigama ženske osobine igraju značajnu ulogu. Možda je najjače ženske elemente izrazio u romanu Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala koji je Coelho napisao kao da je on bio žena. Coelho će reći kako je žena u njegovu životu žena koja živi u njemu, jer mu je dano da se istodobno osjeća kao muškarac i kao žena.[5] Prva žena, gotovo djevojčica, koja je došla u njegov život, prema vlastitomu kazivanju, bila je šesnaestogodišnja plavuša Fabiola o kojoj je ovisio ekonomski, koja se za njega velikodušno žrtvovala, a on ju je na kraju iznevjerio. Toga se spominje s velikim sramom, iako je, puno kasnije, stvar ipak izgladio. Njemu je tada bilo istom osamnaest godina. Druga njegova žena s kojom je u 21. godini sklopio i prvi brak bila je tridesetrogodišnja Jugoslavenka Vera. Njegov drugi brak bio je sa “ženom bez imena”, kako sam apostrofira. Naime, za vrijeme torture kojoj je bio izložen zajedno sa svojom drugom ženom u jednomu su se trenutku našli zajedno u istoj sobi, iako prekrivenih glava. Ona ga je prepoznala po glasu i pitala da se odazove, no, od straha, on je šutio kao zaliven. Kada su se sreli, po izlasku iz mjesta torture, ona ga je zamolila samo za jednu stvar: da više nikada ne izgovori njezino ime. Coelho je njezinu molbu shvatio ozbiljno. Ime joj više nikada nije spomenuo svojim usnama. Svaki put kada je baš mora spomenuti, oslovljava je “ženom bez imena”. S trećom je sklopio brak u svojoj 29. godini, dok je njoj bilo devetnaest, a četvrti brak sklopio je s Cristinom uz napomenu: “Danas su žene svake minute prisutne u mome životu” (što njegovoj posljednjoj ženi, čini se, ne smeta). Kroz ženske naočale Coelhu se i Bog pričinio kao žena.

Duša svijeta. Pojam “duša svijeta” koji je toliko rabljen kod Coelha zapravo je identičan teozofskoj akaša kronici ili “kolektivno nesvjesnom” kod Carla G. Junga.[6] Možda je manji broj čitatelja upućen da je Jung komunicirao sa svojim tzv. “kolektivno nesvjesnim” iz kojega su izranjala razna bića, među kojima i Filemon, o kojemu Jung piše:

Filemon, kao i drugi likovi mojih vizija, jasno mi je dao osjetiti da u psihi ima i stvari koje ja ne proizvodim, nego se same javljaju i imaju vlastiti život. Filemon predstavlja silu koja nisam ja. U vizijama sam s njim razgovarao i on mi je govorio stvari kojih nisam bio svjestan. Veoma sam dobro shvatio da je to govorio on, a ne ja…[7]

Sve što je Jung radio i govorio svoje objašnjenje ima u njegovim susretima s onostranim bićima posredstvom transa. Riječi su posrednici duha i nije svejedno koji duh iza njih stoji, na što upozorava i sam Jung:

Danas nitko ne obraća pažnju na ono što stoji iza riječi, na ideje koje su u njihovoj osnovi. A ipak, ideja je jedina realnost. Cijeli moj rad je zapravo davanje novih imena tim idejama, tim realnostima. Pogledajmo, na primjer, riječ “nesvjesno”. Baš sam pročitao knjigu kineskog Zen-budiste. I izgleda mi da mi govorimo o istoj stvari i da je jedina razlika među nama što smo istu realnost nazvali različitim imenom. Na ovaj način uporaba riječi “nesvjesno” nije ono što je važno; važna je ideja koja leži iza riječi.[8]

U svjetlu upravo iznesenoga vratimo se Coelhovoj “duši svijeta”. Koja “ideja” leži iza “duše svijeta” otkriva nam on sam u svojim “ispovijestima” potvrđujući kako komunicira s “dušom svijeta” posredstvom “jezika simbola”, odnosno “abecede” koju je sam izumio, uz to se otvoreno deklarirajući još i magom: “Ja sam i mag, to je slučaj sa svakim tko se razumije u jezik okultnog vezan uz stvari koje se tiču potrage za vlastitom sudbinom.” A Coelho je, doista, imao prilike ispeći i pravi magijski zanat. Naime, uz razne sekte kojima je pripadao, mantre, joge i meditacije koje je prakticirao, drogu koju je konzumirao, Coelho je neko vrijeme (oko dvije godine) proveo i u tajnoj sotonskoj sekti u kojoj se susreo s crnom magijom i raznim oblicima perverzije. Progonile su ga razne more, buka nepoznata podrijetla, neobičan dim ispunjao je njegovu kuću. To će sam sažeto opisati: “Prisutnost zla bijaše nešto vidljivo i opipljivo. Bijaše kao da mi zlo govori: ‘Zvali ste me pa sam i došao.’” Bilo je to vrijeme dok se bavio glazbom te je i svoju glazbu stavio u službu spomenute sotonske sekte. Dakle, očito je da “duša svijeta” u Coelhovu opusu nije tek literarna fikcija, nego odraz magijskoga, pa čak i spiritističkoga (da ne kažemo i sotonističkoga) svjetonazora.

Jezik znamenja. Čitanje “znamenja” zapisanih u svijetu drevno je obilježje šamana. Coelho i u svojemu privatnom životu pozorno osmatra i pokušava dešifrirati “jezik znamenja” koji je u literaturi New agea, često, identičan s intuicijom. Svaku svoju novu knjigu piše tek kada u siječnju neparne godine pronađe bijelo pero. Ne zaboravimo, nadalje, toliku okultnu literaturu koja nudi čitanje “jezika znamenja”, “buđenje sposobnosti” kontaktiranja s “duhovima prirode”, kao i privođenje povratku “intuiciji” što ga u Zagrebu vodi Suzana Hetrich ili seminara SP (skrivene poruke, skrivena značenja) što ga održava A. P. Kezele[9] koji se poziva upravo na Coelhove riječi: “…Moraš slijediti znamenja. Bog je u svijetu zapisao put koji svaki čovjek mora slijediti. Valja samo čitati što je zapisao tebi.” Na pozivu za seminar piše:

Govorite li jezikom prirode? Čujete li njezine skrivene poruke i razumijete li njihova skrivena značenja? Sudjelovanje na SP seminaru omogućit će vam da shvatite duboku međupovezanost pojedinca i prirode. Također svladat ćete praktične postupke tumačenja znakova i poruka te metode “razgovora s prirodom”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na sličnoj razini su i romani J. Redfielda koji završavaju praktičnim priručnikom, kao i Coelhov Priručnik za ratnika svjetlosti. Na isti se način skupljaju sljedbenici C. Castanede kako bi primjenjivali njegova učenja u vlastitomu životu (skupina za Tensegrity). Ni engleski, ni esperanto, po New ageu, ne će biti jezik budućnosti. Jezik New agea je “jezik simbola” ili “jezik znamenja”.

Hermetizam. Dok nas hermetizam u današnjemu vremenu nemilosrdno šamara, kršćanski svijet o njemu zna nevjerojatno malo. Razmotrimo ovaj pojam kod Coelha. Osim alkemije, koju je Coelho popularizirao kao i Jung, Coelho u svojemu romanu Alkemičar put “(samo)ostvarenja” i postizanja sreće pokazuje u pravcu egipatskih piramida. Tamo se nalazi “smaragdna ploča” koja se pripisuje staroegipatskome bogu Tothu, kojega se smatralo pokretačem i zaštitnikom pismenosti, umjetnosti i znanosti. Grci su ga identificirali s Hermesom Trismegidosom i prenosili su njegovo učenje kao tajno učenje od učitelja na učenika. Među osobito istaknutim učenjima koja mu se pripisuju važnu je ulogu igrala i alkemija. Coelho Hermesa Trismegidosa identificira sa starozavjetnim kraljem Melkisedekom. Na toj hermetičkoj ploči, kaže legenda, zapisana je sva mudrost iz koje su se kasnije razvile razne religije i filozofije jer su ljudi njezin sadržaj “iskomplicirali”. Jedinstvo čovječanstva i religija, po Coelhu, može se ponovno ostvariti povratkom na izvore – hermetizam! Zbog populariziranja ove ideje Coelho je UNESCO-ov savjetnik za međunarodni dijalog i zbližavatelj različitih kultura.[10] No on nije jedini.

Nominalni katolik. Paulo Coelho se u medijima deklarira kao katolik i tvrdi da pripada katoličkome redu RAM (Regnum Agnus Mundi, odnosno Rigor, Amor, Misericordia), španjolskome katoličkom ezoterijskom društvu koje je osnovano 1492. godine, a u koje ga je inicirao jedan poslovni Nizozemac s kojim se slučajno susreo na kavi u Amsterdamu 1970. godine. Riječ je o ezoterijsko-okultnomu inicijacijskom društvu koje nema nikakve veze s Katoličkom Crkvom, nego prenosi inicijacijski put individualne potrage za srećom jezikom simbola. Coelho je i za Jutarnji list izjavio da on jest katolik, ali da odgovore ne traži u katoličkoj vjeri. Ovakav katolicizam mogao bi se usporediti s brakom u kojemu bi jedan bračni drug svoje predanje ostvarivao izvan braka. Vjernost Bogu je brak koji treba brižljivo njegovati i čuvati od nevjere i idolopoklonstva. Već i iz do sada iznesenoga jasno je da Coelhov opus odražava njegov duhovni svjetonazor koji je de facto magijski i antikršćanski. Nemoguće je literarnom formom opravdati prizor iz Coelhova romana Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala, koji ovdje ne možemo zaobići. Sjemeništarac Katoličke Crkve, razgovarajući s jednom djevojkom o Blaženoj Djevici Mariji, po Coelhovoj priči, kaže za Bezgrješnu:

Imala je još djece. Biblija kaže da je Isus imao još dvojicu braće. Djevičanstvo u Isusovom životu ima drugi smisao: Marija je začetnica nove ere milosti. Od toga počinje druga etapa. Ona je kozmička zaručnica, Zemlja – koja se otvara prema nebu i daje oploditi. U tom času, zahvaljujući njezinoj hrabrosti da prihvati vlastitu sudbinu, ona omogućuje da Bog siđe na Zemlju. I preobražava se u Veliku Majku. (…) Ona je žensko lice Boga. Ona ima svoje vlastito božanstvo.[11]

Bez namjere da čitatelju interpretiramo aluzije na alkemijsku simboliku Sunca koje, svojim odlaskom u postelju (zalaskom) oplođuje majku Zemlju, ograničit ćemo se na samu srž. Nakon što je katolički sjemeništarac, po Coelhovu kazivanju, izrekao navedene riječi o Bezgrješnoj, nastavlja Coelho, njih su dvoje imali spolni odnos. Kulminaciju predstavlja dan u koji Coelho smješta sam događaj. Coelho piše da se to zbilo 8. prosinca, na katoličku svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije.[12] Ovakvo pisanje prelazi literarnu slobodu i otkriva antikršćanski karakter autora, ne bez razloga hvaljena u masonskim časopisima. Coelhovo skrnavljenje dogme o bezgrješnomu začeću kao i drugi, u magijskomu ruhu servirani kršćanski elementi, odaju duhovno dezorijentirana nomada kojemu je vlastito iskustvo postalo glavni orijentir u životu. Kršćanski orijentir i “samoostvarenje” postiže se spoznajom i ljubavlju prema Bogu “kako bi spoznavajući i ljubeći njega prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi”[13]. Tek nam Bog može otkriti naše pravo stanje, bijedu pada i dostojanstvo djece Božje. Ta nas radosna spoznaja onda nuka da je podijelimo s braćom ljudima za koju je Krist prolio svoju predragocjenu krv, ljubeći ih onako kako on nas ljubi. Umjesto pitanja – čitati ili ne čitati Coelhova djela – koje bi se moglo roditi u srcu čitatelja ovoga priloga, željeli smo Coelhova djela staviti u odnos prema njegovu životu i pozvati na kritičnost. Neka naš stav bude i ostane: sve provjeravati, dobro zadržati, svake se sjene zla kloniti (usp. 1 Sol 5,21). I za Coelha se Bogu moliti – da se Bog i u njegovu srcu rodi!

Dr. Josip Blažević

S ekskluzivnim dopuštenjem izdavača preuzeto iz knjige Josipa Blaževića “New age i kršćanstvo“, koja među ostalim progovara o alternativnoj medicini, anđelima, astrologiji, eneagramima, kanaliziranju, kristalima, jogi, vampirima, vještičarenju, spiritzmu, sotonizmu, waldorfskoj pedagogiji, Lorni Byrne, Paolu Coelhu, Sai Babi itd. Možete je prelistati i više o njoj saznati na linku OVDJE.

 [1]  http://www.monitor.hr/clanci/racan-primio-coelha/5823/ (7. lipnja 2012.)

[2]  Usp. Juan ARIAS, Paulo Coelho. Ispovijesti hodočasnika, Zagreb, 2009.

[3]  Usp. Juan ARIAS, Le confessioni del pellegrino, Milano, 20002,121–122. Više o svemu vidi: Josip BLAŽEVIĆ, Proroci novog doba, Zagreb, 2001.2, 60–62.

[4]  Usp. Paulo COELHO, Veronika je odlučila umrijeti, Zagreb, 2001.

[5]  Usp. Josip BLAŽEVIĆ, Proroci novog doba, 40–43.

[6]  Usp. Isto, 95–103.

[7]  Miro GLAVURTIĆ, Satana. Uvod u demonologiju, Beograd, 1978., 124.“Čovjek je prolaz, kroz koji vanjski svijet bogova, demona i duša prolazi u unutarnji svijet; iz većeg u manji svijet.” Carl G. JUNG, Sedam propovijedi mrtvima od Basilidesa iz Aleksandrije, grada gdje je Zapad dodirnuo Istok. Nema mjesta i godine izdanja,65.

[8]  Carl G. JUNG, Sedam propovijedi mrtvima,11.

[9]  Usp. http://www.dvostrukaduga.hr/nae-knjige/autori/90-adrian-predrag-kezele.html (7. lipnja 2012.).

[10]Usp. http://bs.wikipedia.org/wiki/Paulo_Coelho (8. lipnja 2012.).

[11]Paulo COELHO, Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala, Zagreb, 1998., 81.

[12]Usp. Isto, 115.

[13]PAPA IVAN PAVAO II., Enciklika o odnosu vjere i razuma Fides et ratio (14. rujna 1998.), Zagreb, 1999., Predgovor.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 3. kolovoza 2014.

Možda vam se svidi