ANALIZA FILMA 'EGZODUS: BOGOVI I KRALJEVI' (2)

Hollywoodska Pasha bez Boga

Hollywodski hit ‘Egzodus: bogovi i kraljevi’, ekranizacija biblijske priče o Mojsiju i oslobođenju izabranog naroda iz Egipta, još je jedan u nizu u sklopu trenutačno popularnog trenda biblijskog spektakla koji američka filmska industrija trenutačno eksploatira. Naš filmski kritičar Danko Kovačević pozabavio se ovom uspješnicom redatelja Ridleya Scotta i analizirao je iz dva aspekta – opće umjetničke vrijednosti i vjernosti biblijskim izvorima. Njegovu analizu objavljujemo u dva dijela. Prvi dio pročitajte OVDJE.

exodus-gods-and-kings-christian-bale-joel-edgerton

 

Lik Boga u filmu „Egzodus“ prikazan je likom dječaka po imenu Malak (na hebrejskom ovo ime znači: glasnik). Nije sasvim jasno je li riječ o samom Bogu koji se objavljuje Mojsiju ili Anđelu Jahvinu. Bilo kako bilo, Scott je, kako on to kaže u brojim intervjuima proteklih mjeseci, želio prikazati Boga kroz lik djeteta jer smatra da dijete zrači čistoćom i nevinošću. Općenito, rijetko se tko ne bi složio s tom konstatacijom, ali s filmskim Malakom to nije tako. Malak/Bog  je prikazan kao nekakvo hirovito, srdito i osvetoljubivo dijete čiji tantrumi kroje svjetsku povijest. Ridley Scott i Christian Bale otvoreno su u nekoliko navrata izjavili da ne kriju svoju fascinaciju starozavjetnim prikazom Boga; Bale (uz to što Mojsija smatra šizofreničarom) Jahvu također u istom intervjuu naziva „hirovitim“. Ovdje se opet javlja temeljni problem nerazumijevanja Svetog Pisma, prisutan i kod ekranizacije filma „Noah“ a to je da je Sveto Pismo kristocentrično. Ono je prožeto duhom pravoga, živoga Boga; starozavjetni Jahve i novozavjetni Otac je jedna te ista osoba – Bog bezgranične milosti i sućuti. No, starozavjetni pisci, iako nadahnuti Božjim duhom, bili su samo ljudi, i sami su bili u procesu traženja odgovora i nisu imali puninu Objave koju je donio Krist. Stoga je i biblijski jezik kojim se opisuje Bog antropomorfan, ima ljudsku perspektivu, emocije, način izražavanja prikladan ljudima i mentalitetu onoga vremena, književnoj vrsti, mitskom i etiološkom govoru sakralne naracije. I kad Krist donosi Novi Savez (Pashalno Otajstvo) čitavo Sveto pismo (pa tako i priča o Mojsiju) dobiva svoju smislenu puninu. Novi zavjet se u Staromu skriva, a Stari se u Novomu otkriva (KKC 129).Katekizam Katoličke Crkve, nadalje, naglašava: „I doista,“starozavjetni raspoređaj (ekonomija) bijaše prvenstveno tome usmjeren da pripravi(…) dolazak Krista, sveopćeg spasitelja”. Knjige Starog zavjeta, “makar sadržavale što nesavršeno i privremeno”, ipak svjedoče o čitavom odgojnom postupku Božje spasiteljske ljubavi; “izražavaju živu svijest o Bogu, u njima su pohranjeni uzvišeni nauci o Bogu, spasonosna mudrost o životu čovjekovu i čudesno blago molitava”; u njima se napokon “krije Otajstvo našeg spasenja” (KKC 122).

Tako i Knjiga Izlaska kao prikaz centralnog događaja povijesti spasenja izabranog naroda u Starom Zavjetu (koji jest židovska Pasha) dobiva svoj puni smisao u centralnom događaju povijesti spasenja izabranog naroda (Crkve) u Novom Zavjetu (Pasha Gospodnja u Vazmenom Trodnevlju uprisutnjena u otajstvu Euharistije), što se posebno očituje u  poslanici Hebrejima (Heb 10), Korinćanima (11,15-34), Evanđelju po Luki (22,19-20) a kasnije i u otačkim djelima (Meliton Sardijski i Apolinar Hijerapolski među ostalima). Krist je ispunjenje starozavjetne židovske Pashe i ujedno i novi Mojsije i novi žrtveni jaganjac „Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta“ (Iv 1,29) . Blagovanje Euharistije koje kršćani vrše Njemu na spomen i dan danas predstavlja aktualnu živu stvarnost čina izlaska iz egipatskog ropstva koji prije svega svoj smisao ima u duhovnom oslobođenju a ne političkom. Mojsije je izveo narod iz egipatskog ropstva i ropstva idolatrije u Kanaan, a Krist izvodi Crkvu ( i sve ljude dobre volje koji mu se otvore) iz ropstva grijeha i smrti u  Kraljevstvo Nebesko. No, redatelju Scottu i glumcu Baleu kao vjerojatno ni producentu Cherninu ( Židov) ni teološkom savjetnik rabinu Davidu Baronu na izradi filma sasvim sigurno nije stalo spominjati Krista kad su u uvodnom kadru filma za dataciju događaja izabrali izraz 1300. BCE (Before Contemporary Era: prije sadašnje ere) a ne standradni izraz BC (Before Christ; prije Krista). Ali ne samo da film ne spominje Krista Jaganjca, nego gotovo potpuno zanemaruje kultni, obredni dio i smisao događaja Pashe, čitav jedan dio biblijskog narativa je izbačen (usp. Izl 12, 1-28); od pashalne gozbe jaganjaca prikazana je samo krv na dovratnicima. Osim toga što nema prikaza žrtve i kulta, nema prikaza ni molitve ni zahvale. Vjerojatno najstariji tekst u Bibliji, Mojsijev hvalospjev i Mirjanina pjesma (15, 1-21) potpuno su izbačeni; bez prikaza radosti naroda film dobiva jednu nepotrebnu dozu depresivnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Još jedan temeljni problem u prikazu Boga je taj što je u Bibliji Bog onaj koji je protagonist cijele priče, On je spasitelj Izraela i Mojsije radi sve po nalogu Božjem. U filmu je Mojsije taj koji je prikazan kao izbavitelj, i to prvenstveno politički borac za slobodu naroda (a ne duhovnu slobodu od grijeha, bezakonja i idolatrije, što je poruka Biblije),a Bog je nekako stavljen u drugi plan, jer je otvorenom ostavljena i mogućnost da Boga uopće i nema. Redatelj Scott omogućuje svojevrsnu ambivalenciju kod prikaza Mojsijevih susreta s Bogom. Mojsije svoje prvo viđenje Boga (susret s gorućim grmom) doživi nakon što mu poveći kamen padne na glavu; nakon toga, uronjen u blato (mora se priznati, lijepa vizualna invencija redatelja Mojsijevog novog, adamovskog rađanja na život iz zemlje u susretu s Bogom) po prvi put ugleda grm koji gori plavim plamenom i susreće Malaka. Dječak-Bog, plava vatra, kamen u glavu, velika rana na nozi. Da nije možda riječ o halucinaciji uzrokovanoj udarcem i infekcijom? Prosudite sami, kao da kaže Scott. Efekt se dodatno pojačava kad Jošua susreće Mojsija kako živo razgovara sa ovećim kamenom dok Mojsije ispred sebe vidi ne kamen nego Malaka i obraća mu se šizofreničnim tonom. Postoji li Bog samo u Mojsijevoj glavi?

Što se tiče samog lika Mojsija, već je rečeno da glumac i redatelj na njega projektiraju vlastiti dojam shizofrenije ( nakon susreta s Bogom) i agnosticizma (poslije susreta s Bogom). Mojsije i nakon susreta kao da je razdiran sumnjom a Božja objava kroz lik Malaka nejasna i nepredvidiva. Time se zanemaruje  biblijska istina jedne novine u Objavi Božjoj; On se Mojsiju ne objavljuje kao El Shaddai (svemogući i preuzvišeni Bog) nego kao Jahve ( Onaj koji jest uvijek uz svoj narod) i obilni dijalozi Boga i Mojsija u biblijskom narativu. Nadalje, dok je biblijski Mojsije siguran u Boga (iako ga triput kuša) a nesiguran u sebe, filmski Mojsije siguran je u sebe a nesiguran u Boga. Rječit, odrješit, karizmatični gerilac, revolucionar i vojni specijalist koji svoje sunarodnjake podučava gerilskom ratovanju kao da su nekakve nindže. Čini se da je Scott u lik Mojsija prelio ponešto i od lika generala Maksima („Gladijator“) i Robina Hooda, likova iz svojih prethodnih filmova,a glumac Bale ponešto od Bruce Waynea/Batmana kojeg je tumačio u uspješnoj Nolanovoj filmskoj trilogiji o Tamnom Vitezu. Mojsije vješto barata mačem, lukom i strijelom, jaše konja i preživljava udare ogromne mase vodenog tsunamija s tek ponešto ogrebotina, kao nekakav ubermensch. Zapravo, kad se čovjek malo bolje zagleda u njegove namrštene i škiljave oči i osebujno stiliziranu bradu, one ga neodoljivo podsjete na brk i pogled tvorca filozofskog „nadčovjeka“ i poricatelja Božje opstojnosti – Friedricha Nietzschea. Upravo se u simbolici mača krije opreka u odnosu na biblijski lik; filmski Mojsije diže (i baca) mač na nedaće i neprijatelje a biblijski Mojsije diže štap u ime Jahve, kao njegov nenasilni prorok i produžena ruka. Mač ratnika kao simbol moći tehnologije; štap proroka kao simbol moći Duha i riječi Božje. Zanimljivo, Scott u cijelosti preskače prikaz čudesnih znakova Mojsijeva poslanstva (usp. Izl 4,1-9; 27-31) dijalog Boga i Mojsija, te Božju inicijativu i očitovanje prije svakog od deset egipatskih zala, te diplomatsku igru Mojsija i faraona (usp. Izl.7,8-11,10)

Filmski Mojsije nije samo prekaljeni ratnik, nego i elokventan ljubavnik. On svojoj ženi, filmskoj Sipori izjavljuje ljubav trostrukom formulom: „Tko me čini sretnim? Ti. Što je najvažnija stvar u mom životu? Ti. Kad ću te napustiti? Nikad.“ Riječ je o dojmljivim i pohvalnim izrazima ljubavi između muškarca i žene. No, pitamo se bi li biblijski Mojsije, koliko god volio svoju Siporu, nju a ne Boga smatrao krajnjim i najvažnijim izvorom svoje sreće i predmetom vjernosti? Ako bi, ne bi li upao u idolatriju, humanizam tako svojstven agnostičkom i ateističkom mentalitetu?

Lik faraona u filmu također nije konzistentan sa onim iz biblijske naracije. Zapravo, danas se velik broj stručnjaka slaže da je Ramzes II. živio par stoljeća nakon događaja prikazanih u Knjizi Izlaska. Ne možemo to ipak sa stopostotnom sigurnošću potvrditi. Tko je bio faraon u vrijeme Mojsija? Biblija ga ne imenuje. Prema podacima kojima stručnjaci raspolažu, nekoliko kandidata odgovara „ulozi“: Dedumozis, Ahmozis I, Tutmozis II, Tutmozis III, Amenhotep II, Ekhnaton, Merneptah. Ne smijemo zaboraviti da biblijski narativ (usp. Izl. 2,23) navodi kako je faraon od kojeg je Mojsije bježao umro. Faraon prije Mojsijeva izgnanstva u pustinju i nakon povratka u Egipat nije isti čovjek. Biblija nigdje ne navodi ni da je Mojsije bio u bratskom odnosu s faraonom, niti da je imao bilo kakvu poziciju u egipatskoj vlasti.

Problemi Scottovog filma ne stvaraju se samo po pitanju usklađenosti sa biblijskim tekstom, već i po pitanju usklađenosti s onim što Scott smatra svojom prednošću i okosnicom svog pripovijedanja – zdravim razumom i logikom stvari, naravnim uzrocima pojava. Naime tri bitna elemena filmske priče nemaju logike: egipatska zla, prijelaz preko Crvenog mora i brojnost naroda.

Egipatska zla Scott prikazuje kao sekvencu prirodnih pojava koje se nadovezuju jedna na drugu; o impulsu koji ih je inicijalno pokrenuo spekuliraju filmski likovi, ali se ne daje jednoznačan i jasan odgovor – Bog ili sama priroda od sebe? Međutim, kada dođe priča do desetog zla, pomora prvorođenaca, prethodna logika lančanih prirodnih pojava prekida se i uzrok pomora prvorođenaca Scott prikazuje nejasno (nadvija se velika sjena nad Memphis; je li riječ o pomrčini Sunca, oblaku ili izvanzemaljskom brodu?); zapravo sugerira se nadnaravni uzrok: sjena bi trebala predstavljati anđela zatornika. Zašto je Scott ovdje prekinuo svoj logični niz lančanog slijeda prirodnih pojava (jedna od mogućih teorija s kojom se mnogi stručnjaci slažu kaže da je kod pomora prvorođenaca došlo zapravo do trovanja zaliha hrane,a s obzirom da su prvorođenci imali pravo jesti prvi, zarazili su se i umrli), trebalo bi njega pitati.

Prijelaz preko Crvenog mora u Scottovoj filmskoj verziji inspiriran je navodno povijesnim događajem erupcije vulkana na Santoriniju; digao se golem oblak dima u zrak (tama) i stvorio tsunami kojem je prethodila snažna oseka. No, kako je tsunami od Grčke došao do Crvenog mora (filmski Mojsije, jasno je naznačeno, prelazi Crveno more)? U filmu Mojsije ugleda jedan veliki objekt (asteroid ili kamen lansiran erupcijom) kako pada na pučinu i uzrokuje tsunami. Problem je dodatni u tome što stručnjaci kažu da konfiguracija dna Crvenog mora nije tako lako prohodna; dubina je na plitkom dijelu 700m (što je malo previše za oseku) a tsunami bi pomeo ne samo sve u koritu mora nego i u bližoj okolici (ljude koje stoje na obalama). Po svemu sudeći, prelazak se zapravo dogodio, po stručnjacima, na delti Nila a ne na Crvenom moru. Sintagma „Crveno more“ zapravo se danas smatra krivim prijevodom teksta- riječ je o tršćanom moru ( moru trstike) i kola Egipćana vjerojatno nije pomeo golemi filmski tsunami bistre tirkizne vode nego su zapela u glib i močvaru (nisu isključeni dodatni efekti snažnog vjetra i riječne poplave).

Brojnost izraelskog naroda koji prelazi pustinju također je podložna raznim interpretacijama. U Knjizi Izlaska (Izl 12,37-38) navodi se 600.000 muškaraca; uz djecu, žene i pridošlice koje su im se pridružile, broj se penje na oko 3 milijuna što bi optimistično govoreći bio broj cjelokupnog egipatskog stanovništva onog vremena. Brojka od 600.00 muškaraca koristi se i u promotivnim najavama filma. To je jednostavno prevelik broj ljudi.

Koliko je zapravo bilo Izraelaca u Egiptu? Ponovljeni Zakon (Pnz 7,7) navodi da je Izrael bio malena skupina ljudi u usporedbi sa drugim narodima. Mnogi stručnjaci danas smatraju da je ovaj broj 600.000 zapravo krivi prijevod kombinacije broja 600 i riječi „eleph“ koja se dosad prevodila kao tisuću vojnih jedinica (1 jedinica=10 ljudi) a trebalo bi je prevesti po novome očitovanju kao“(jedna) vojna jedinica“. Što bi značilo onda da prijevod glasi „600 vojnih jedinica“ što u konačnici znači 6000 muškaraca. Dodamo li žene i djecu, aproksimativno govorimo o skupini od oko 30.000 Izraelaca koje je Mojsije poveo sa sobom.

I konačno, na kraju svega, postavlja se očito pitanje: čemu ovako duga i detaljna raščlamba umjetničke (ne)vrijednosti filma „Egzodus:Bogovi i kraljevi“  i usporedba filmskog narativa i biblijskog narativa Knjige Izlaska?

Pa, iz jednostavnog razloga što ova odstupanja filmske verzije centralnog događaja povijesti spasenja Starog Zavjeta od izvornog biblijskog dovodi do određene opasnosti. Kino i film moćan su medij suvremenog svijeta. Više gotovo da i nema područja na kugli zemaljskoj koje nije opremljeno kino dvoranom, kućnim projektorom ili pristupom internetu. Ako ovaj film potencijalno može privući 3 milijarde kršćana, Židova i muslimana u kino dvorane širom svijeta, na privatne kućne projekcije ili na online gledanje i ako uzmemo  obzir činjenicu da veliki broj njih uopće ne poznaje dovoljno biblijski tekst (ni tekst Tore, Kur’ana) ni, kako Aristotel kaže, njegovo nutarnje značenje, onda lako može doći do toga da im se pomuti percepcija istinske stvarnosti, Istine o Bogu,svijetu i čovjeku koja nam je objavljena u Svetom pismu. O posljedicama na ostali dio svjetskog stanovništva koji bi filmsku verziju priče mogli susresti prije nego biblijsku, ne treba uopće govoriti.

Ne bi bilo fer ovdje prešutjeti i jednu pozitivnu stvar koja se dogodila nakon što je u kinima prije pola godine prikazan film  „Noah“. Naime, došlo je do 300% povećanja pretrage Knjige Postanka na mobilnoj biblijskoj aplikaciji YouVersion i oko 220% povećanja pretraživanja web stranice Bible Gateway, te i osjetnog povećanja pretraživanja i samog Googlea pojmom „tekst Starog Zavjeta“. No, budimo realni, koliko su relevantne ove brojke u usporedbi sa golemom populacijom koju smo spomenuli? I još nešto: zar bi ljudi trebali susretati i interpretirati Bibliju bez prisutnosti, pomoći i vodstva žive kršćanske zajednice vjernika?

Film „Egzodus: Bogovi i kraljevi“ nije ispunio očekivanja. S tim se, očito je već, sudeći po rezultatima na blagajnama i komentarima, slaže i publika i kritičari. No on je samo jedna od prvih karika u trendu nove ekranizacije biblijskih spektakala, koja je počela ove godine.

Ali sa filmovima „Noah“ i „Egzodus“ pojavio se jedan novi, dosad neviđeni trend; više se ne rade polarno suprotni beskompromisno kršćanski i beskompromisno prema kršćanstvu izrugujući filmovi. Na scenu su stupili filmovi koji tobože racionaliziraju, demitologiziraju, naturaliziraju i humaniziraju Sveto Pismo ne bi li srušili njegovu, tobože upitnu, vjerodostojnost, transcendentnost, bogoduhost. Ridley Scott već priprema novi film, o kralju Davidu. U pripremi je i još jedan film o Mojsiju Anga Leeja, film „Marija, majka Kristova“, film o Kainu i Abelu (Will Smith), o Ponciju Pilatu (Brad Pitt) i nova inačica „Ben Hura“. Koliko će ovi filmovi biti vjerni biblijskom predlošku i u ljubavi tražiti istinu? Jedan od razloga privlačnosti ekranizacije Biblije je taj što za razliku od stripova o superjunacima i fantastičnih romana, na adaptaciju Biblije nije potrebno plaćati nikakve pristojbe za licencu, jer je Sveto Pismo općeljudsko vlasništvo. A nudi jednaku mogućnost, ako ne i veću prezentacije najnovijih dostignuća specijalnih efekata, 3D, HD, HFR i inih projekcija i i time daju priliku za unosan biznis. Kršćani su veliki dio tržišnog kolača. U SAD-u se redovito kontaktiraju pastori protestantskih mega-kongregacija i nastoji ih se uključiti u distribuciju i promoviranje filmova vjernicima koje potom u rijekama hrle u kino dvorane potaknuti idejom da će dotične filmove moći koristiti u evangelizaciji. Problem je što bogati biznismeni nisu previše zainteresirani za prijenos istinske poruke Biblije ni umjetničku vrijednost, koliko za zaradu na blagajnama kino dvorana. Dosad se pokazalo da, ako mogu birati između zarade i promocije kršćanstva radije će izabrati ovo prvo. To im se zasad donekle obija o glavu, jer su i „Noah“ i  „Egzodus“ dočekani na nož od strane upućene kršćanske publike širom svijeta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Klin se klinom izbija. No rijedak je zasad slučaj da se izrazito kršćanskom redatelju ili scenaristu povjeri realizacija nekog visokobudžetnog biblijskog filma. Iznimka je Mel Gibson i „Pasija“; zapravo je riječ o samofinanciranju Gibsona većim dijelom. I što je važnije, film je doživio mega uspjeh (uza sve osude) upravo zato što je beskompromisno prezentirao poruku kršćanstva.

Na kršćanima je da kreiraju taj trend produkcije umjetnički vrijednog, biblijski utemeljenog, tehnološki naprednog i utrživog filma kako bi i sedmom umjetnošću pridonijeli  širenju Radosne vijesti o Božjoj ljubavi i ponudi spasenja „do nakraj zemlje“.

Danko Kovačević | Bitno.net

Objavljeno: 30. prosinca 2014.

Možda vam se svidi