RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

‘Songs of Experience’, novi album U2 pokazuje – Bono i društvo već su dugo vremena velik, ali ne i važan bend

Četrnaesti album U2, Songs of Experience, umjesto očekivanog povratka u pravu formu, postaje jedan od njihovih najslabijih albuma. Dok je prethodni “Songs of Innocence” bar naslućivao žar ispod sve ispeglanijih pjesama koje se ponegdje čak trude biti nove budnice, ovdje dobivamo do sterilnosti ispeglanu kolekciju pjesama za publiku odraslu na onima koji su odrasli imitirajući U2

u2 Songs of Experience

U2 – Songs of Experience/Foto: Promo.

U2 – “Songs of Experience” (Island, 2017.)

Irske rock-zvijezde U2 prvoga su dana prosinca napokon objavili svoj novi album, četrnaesti u karijeri dugoj već puna četiri desetljeća.

Nažalost, ovo “napokon” nije tu kao priznanje važnosti samog događaja ili izraz velikih očekivanja, već je tek posljedica dugotrajnih najava i stalnih odgađanja objave nastavka albuma “Songs of Innocence” iz 2014. Bono i društvo ostali su veliki bend, ali odavno više nisu važni – taj dojam drži me već dugi, predugi niz godina, a “Songs of Experience” neće ga nimalo ublažiti. Naprotiv.

A bili su uistinu velik i važan bend. Prvo važan, zapravo, da bi sredinom osamdesetih, na stamenim ramenima svježih, vatrenih i duhom bogatih albuma “Boy” (1980.), “October” (1981.) i “War” (1983.) U2 postali i veliki. Rock-mašinerija koja će brzo puniti stadione i arene te prodavati nepregledne naklade ploča sposobnih mijenjati. Možda ne svijet, ali jednu po jednu svijest, kao zrno po zrno koje može postati pogača. No, i kamen po kamen donijeli su palače, pa već dugo možemo samo nostalgično osluškivati sav onaj “zveket i huk”, svu silnu energiju ubrizganu u tkivo ranih albuma kojim su ova marljiva četiri mladića svjedočili nevjerojatan duh i talent, želju da ostave trag, ali i namjeru da prenesu svoje duhovne i vjerske poruke i shvaćanja.

Kao praktički mladi vjernici – pjevač Bono (punim imenom Paul David Hewson) dijete iz katoličko-protestantskog braka, gitarist The Edge (punim imenom David Howell Evans) protestant i bubnjar Larry Mullen Jr. katolik (basist Adam Clayton jedini se nije izjašnjavao kao vjernik) – tada članovi molitvene zajednice Shalom, oni su svoja uvjerenja snažno utkali u svoje pjesme koje su već samim time nužno bile krikovi i molitve, pozivi za jedan bolji i mogući svijet.

Naravno da ne mislim da bilo koji glazbeni sastav treba i da uopće može svirati i pjevati desetljećima stalno u istom tonalitetu, žanru i žaru, kao ni da može i mora sjajiti uvijek istim, nepromijenjenim sjajem. Uostalom, da su U2 samo nastavili snimati i izvoditi samo nove “I Will Follow”, “Gloria” ili “Sunday Bloody Sunday”, ne bismo nikada dobili “Where the Streets Have No Name”, “With or Without You” ili “Love Rescue me”, kao što bi ostanak na tim stepenicama svijet zakinuo za “One”, “Ultra Violet” ili “Stay (Faraway, So Close)”. Glazba sa svojim potpisnikom raste, prati putanju razvoja čovjeka kao umjetnika, kreativca pred kojim uvijek treba biti novo pitanje ili cilj – iznevjeriti može samo stranputica i lutanje bez jasne navigacije, traganje bez duhovnog temelja i kreativne sile koja se iz takva temelja napaja. Nisam tu da sudim, ali U2 su negdje usput zapeli upravo u takvom (polu)mraku. Kao što su nakon prvog albuma nakratko zastali i, pitajući se mogu li i smiju li u jednom činu spojiti svoju vjeru i rock-glazbu koja ih je dozivala, gotovo odustali od daljnje karijere (od glazbene “prijevremene mirovine” tada ih je odgovorio njihov duhovnik), te kao što su se u drugoj polovici osamdesetih, već kao megazvijezde, zamislili i odlučili “odsanjati sve iznova”, nešto slično izostalo je kasnije. A bojim se prije svega zato što su izgubili dodirišta sa svojim vjerskim korijenima i načelima, da ne kažem mladošću.

“Achtung Baby” iz 1991. bio je zadnje remek-djelo benda kojeg je već tu posve zaokupirala produkcija i ambalaža, a sve pozornice ovoga svijeta postale su male za sav cirkus kojeg su htjeli donijeti na svoje sve ambicioznije koncerte. “Zooropa” nepune dvije godine kasnije bio je nešto poput zbirke B-strana singlova s dičnog prethodnika… i onaj važni bend je nestao. Ne spadam u one koje je “povratnički” album “All That You Can Leave Behind” (2000.) oduševio, pa ni dirnuo; on jest došao kao osvježavajući povratak bazičnim formama nakon prenapuhanog, preproduciranog i u konceptu posve izgubljenog albuma “Pop” iz 1997., ali to ga ne amnestira od dosade kojom odiše, još manje od… pa, nebitnosti. Da, ostaju oni veliki, ali nikada više bitni.

Nedavni “Songs of Innocence”, kao prvi dio blejkovskog diptiha, došao mi je kao pokušaj pomirenja s njima i bio sam ga spreman braniti pred hordama kritičara koji se sve više natječu u grubosti kojom će se okomiti na ovomilenijski U2, jer bila je to solidna zbirka pjesama kojom su se iskreno osvrnuli na mladost i rane uzore. Da je bila u toj svojoj retrospektivi dublja i u duhovnim porama, mogao je to biti zakašnjeli pogodak, možda i remek-djelo za bolje “stare dane”. Njegov nastavak, najavljivan za izlazak brzo po svom prethodniku, ali potom odgađan zbog Bonove nesreće na biciklu, a zatim i, navodno, zbog političkih promjena na globalnoj razini koje su bacile novo svjetlo na materijal koji je trebao činiti album, “Songs of Experience” napokon je, evo, ugledao svjetlo dana i ne mogu se oteti dojmu da je mogao biti mnogo bolji ili bar “življi” da je izašao 2015. ili čak lani…

Cijela mala vojska producenata u pravilu ne miriše na dobro, bar kad je u pitanju rock, kad je riječ o autorski kompaktnoj glazbi ozbiljnijoj od napadačkog garda prema top-listama i plesnim podijima. A nekako vjerujem da U2 ipak jesu ozbiljniji i “bolji” od toga, usprkos svim subjektivnim dojmovima. Irski producent Jacknife Lee, s kojim su već surađivali na “How to Dismantle an Atomic Bomb”, američki glazbenici i producenti Ryan Tedder i Brent Kutzle, stari znanac Steve Lillywhite, Andy Barlow iz dua Lamb, engleski glazbenik, tekstopisac i producent Paul Epworth, poznat po radu s Adele i Rihannom, te sveprisutni Danger Mouse tvore tek dio tima koji je radio na zvuku “Songs of Experience”, što je valjda trebalo održati zvuk benda suvremenim, a prije svega dopadljivim novijoj, mlađoj publici. I, što smo dobili?

Četrnaesti album U2, umjesto – bar s moje strane – očekivanog povratka u pravu formu, postaje jedan od njihovih najslabijih albuma. Dok je prethodni “Songs of Innocence” bar naslućivao žar ispod sve ispeglanijih pjesama koje se ponegdje čak trude biti nove budnice, ovdje dobivamo pravocrtnu, do sterilnosti ispeglanu kolekciju pjesama za publiku odraslu na onima koji su odrasli imitirajući U2, poput, primjerice, Coldplay ili kasnijih Kings of Leon, da navedem čak svjetlije među njima. Od rasplinutog uvoda “Love is All We Have Left”, koji još u maniri Bon Iver i obećava “nešto”, ali se gubi u sintetici glazbe i vokala, do slično intonirane završnice “13 (There is a Light)” proteže se set pjesama koje zvuče kao da su pisane na silu. Čak se i prepoznatljiva Edgeova gitara negdje zagubila, gotovo neprimjetna, a kad i ispali kakav rafal, kao u jedva solidnom singlu “You’re the Best Thing About Me” ili u smiješnoj “The Blackout”, zvuči kao da je prošla kroz cijeli niz filtara, usput izgubivši dušu. A baš duša i nedostaje pjesmama koje se trude ne samo imati je, već je i pokazati. Tim je tragedija veća, jer u Bonovoj pjesmarici jednostavno ovoga trenutka (godina?) nema ničega uistinu snažnog,… važnog. “Prorokovanja” repera Kendricka Lamarra na prijelazu “Get Out of Your Own Way” u “American Soul” – primjerice, “blagoslovljeni neka su lašci, jer istina zna biti neprijatna” – možda mogu zadiviti ponekog adolescenta, ali sumnjam i bilo koga starijeg, a stihovi tipa “Ti si rock ‘n’ roll, ti i ja smo rock ‘n’ roll” (“American Soul”) ili varijacija na temu Stingove “Every Breath You Take” u završnici “Landlady” nimalo ne pomažu uzeti album uistinu za ozbiljno.

Eto zašto toliko dug “uvod” s osvrtom na dosadašnju karijeru, osobito njezin prvi dio. Neovisno što mislili o Bonu i društvu, smatrali ih “prodanim dušama” koji su svoje kršćanstvo zamiješali u istu kašu s New ageom (neki bi dodali i masoneriju) ili pak idealistima u društvu i vremenu koji ideal(ist)e trpi tek perfidnim polugama političke korektnosti, shvatili javna očitovanja njihove vjere (prvenstveno Bono) dobrodošlim i iskrenim ili marketinškim i premazanim, vidjeli ih kao jedne od zadnjih velikih rokera ili tek kao potrošen bend koji se uporno odbija umiroviti, njihov trag u suvremenoj glazbi neizbrisiv je i od golema značaja. A “Songs of Experience” to dosad možda najmanje pokazuje. Njegov promašaj tim je veći što bi svojim naslovom trebao sugerirati mnogo vitalniji, ozbiljniji materijal. Već spomenuta vojska producenata, snimanje na nekoliko lokacija (Dublin, Los Angeles, New York), vokalne suradnje sa spomenutim Kendrickom Lamarom te s bendom Haim u “Lights of Home”, Julianom Lennonom u “Red Flag Day” i s Lady Gagom u “Summer of Love” samo podebljavaju tu slabost materijala i namiguju publici sklonijoj instant rješenjima, ali i zahvalnijoj kad je u pitanju komercijalni aspekt priče.

Da, puno je ovdje pokušaja biti posve suvremen, ali nema originalnih receptura, nema pravog žara, nema snage da se nametne duh koji stoji iza jednostavnosti usklika “Refu-Jesus!” iz završnice pjesme “American Soul”. Nema kršćanskih budnica poput “Pride (In the Name of Love)”, ali nema ni elementarne ideje kojom bi se uistinu nekoga moglo buditi. Nema dovoljno intrigantnog “teksta” koji bi potkrijepio inače vrlo efektnu naslovnicu albuma s Bonovim sinom i Edgeovom kćeri koji se drže za ruke (autor fotografije dokazani meštar Anton Corbijn). Puno je produkcije, malo prave radosti muziciranja. Puno začina, malo bazičnih sastojaka. Zato će “Songs of Experience” iz mene – iako to uistinu ne volim – izmamiti samo ovakve nostalgične osvrte na bolju prošlost. Za one koji traže samo još malo kakvog-takvog U2 možda se i nađe nešto za kakvo jednokratno slušanje ili glazbenu podlogu čišćenju stana. Sudeći po izjavama Bona i ekipe, namjera im je bila daleko ambicioznija. Šteta što to ničim nisu uistinu pokazali.

Toni Matošin | Bitno.net

Objavljeno: 6. prosinca 2017.

Možda vam se svidi