Marija Vidović – “Christmas Classics”, “Međimurje”, “Intima” (Croatia Records, 2020.-2021.)

Moram priznati da – još uvijek – ne njegujem afinitete prema klasičnoj glazbi, bar ne u tolikoj mjeri da se o njoj usudim i pisati, ali nešto me u glazbenoj priči čakovečke sopranistice Marije Vidović privuklo, rekao bih, na prvu, u tolikoj mjeri da mi se učinila nezaobilaznom baš ovdje, na ovim bitnim internetskim koordinatama. Jer, glazba je, kako je davno rečeno, zvonka radost i, kao takva, jezik univerzalan i kad govori tradicijom, prepoznatljiv naširoko i kad je vezan uz jedno podneblje i kulturu, naravno, kad dolazi iz istinski radosna duha, glazbenika zaljubljena u note toliko da ih živi i obogaćuje, da kroz njih svjedoči raskoš talenta i duhovnu stvarnost koja je taj talent učinila prepoznatljivim. A Marija Vidović, odnosno, njezin rad na području glazbe, zadnjih mjeseci ovjenčan već pravom niskom albuma, ne ostavlja mjesta sumnji da je posrijedi jedan uistinu vrijedan, bogat i radostan talent, jedan od onih kroz koje glazba priča najljepše priče, ali i koji glazbi obnavlja definicije i zvonko pojašnjava smisao.

Glazbenica koja je svoj razvojni put započela u Varaždinu, gradu s bogatom kulturnom, a posebno glazbenom tradicijom, a nastavila ga u Beču i Stuttgartu, već je odavno ime i pojava svjetskih razmjera (uostalom, ona govori njemački, talijanski, španjolski i engleski jezik, a služi se još ruskim i francuskim). Njezin školovani, ali i izvorno topli sopran odveo ju je tako do pozornica Europe te obaju Amerika, pri čemu je utjelovila neke od najpoznatijih uloga iz operne povijesti, poput Konstance iz Mozartove “Otmice iz seraja”, Marguerite iz Goudonovog “Fausta” ili Violette iz Verdijeve “Traviate”. Zaljubljenica koliko i briljantni interpret klasičnog lieda, Marija je svoju opijenost glazbom dvosmjernog učinka već proširila i na prenošenje svoga znanja i strasti novim generacijama, i to kao docent na Nacionalnom Konzervatoriju za glazbu u Ciudad de Mexicu te kao asistentica svoga mentora, jednog od najpoznatijih svjetskih tenora i glazbenih pedagoga, Francisca Araize, na katedri za solo pjevanje pri elitnoj madridskoj glazbenoj akademiji Kraljica Sofija.

A da to, kako to marketinški umovi vole reći, ne bude sve, bitna karakteristika glazbenog djelovanja Marije Vidović prezentacija je i njegovanje, pa samim time i reklamiranje hrvatske glazbene baštine na svim meridijanima i paralelama na kojima je ova iznimna žena imala prigodu pustiti svoj glas. A to se pak prije svega odnosi na bogatu međimursku tradiciju, o kojoj Marija s iznimnom toplinom i ljubavi ne samo ponosno govori, već, naravno, i pjeva.

I da ni to ne bude sve, dolazimo i do direktnog povoda (bolje reći, čak tri povoda!) ovom, kako sam na početku naznačio, neizbježnom tekstu: Marija je u zadnjih nepunih godinu dana, točnije, samo osam mjeseci, za Croatia Records objavila čak tri albuma, jedan ljepši od drugog, zbirke kojima je obuhvatila gotovo sve što je dosad svjedočila pod svjetlima svjetskih pozornica, usput prenoseći, usudit ću se reći, i bar djelić svoga doma, glazbene intime kao nužnog dodatka, završnog sloja koji bi svojim albumima dao osoben pečat, boju i toplinu, u konačnici i smisao.

Iza pomalo nemaštovitog naslova “Christmas Classics” stoji album na kojem je pred prošli Božić, onaj, dakle, kojeg smo slavili po isteku iznimno teške i konfuzne, neizvjesnošću i strahovima obilježene (prve) pandemijske godine, Marija skupila neke od najljepših pjesama naše i svjetske božićne tradicije. U raskošnim koliko i prikladno toplim aranžmanima ruskog skladatelja Alexa Pashkova, dvanaest glazbenih božićnih ljepotica pjevanih nadahnutim sopranom zvuče svježe, da ne kažem baš novo, koliko god ih puta već čuli i koliko se god neke već gotovo izlizale od konfekcijskih izdanja skockanih za (n)ovovjeke “adventske” vašare. Od dragulja naše božićne pjesmarice, neizbježnih “U se vrime godišća”, “Narodi nam se”, “Radujte se, narodi”, “Svim na Zemlji” i “Veselje ti navješćujem” preko posudbi iz talijanske (“Tu scendi dalle stelle”) i meksičke božićne tradicije (“Por el valle de rosas”), Schubertove “Mille cherubini in coro” te znamenite “Ave Maria” do uvijek rado slušane “Stille Nacht” ili suvremenije miljenice “White Christmas”, “Christmas Classics” svakom svojom porom, svakom notom i Marijinom vokalnom bravurom opravdava svoj naslov te naglašava upravo tu “klasičnost”, kroz stoljeća tkanu nit koja blagdan Gospodinova porođenja čini svetkovinom koja nadilazi vjerska uvjerenja, ali ih i produbljuje i širi.

Snimljen s Varaždinskim komornim orkestrom u Čakovcu i Donjem Kraljevcu, album kojim je Marija Vidović tek otvorila niz nije samo još jedna božićna zbirka, album kakvih je svakog došašća puno tržište. I ovo nije floskula! Bogatstvo zvuka, sugestivno ozračje koje i od toliko poznatih pjesama izvlači nove ljepote i dubine, te iznimno raspoložen i nadahnut Marijin glas, prigodno višejezičan, istodobno besprijekoran i intimistički neposredan, od “Christmas Classics” čini i božićnu čestitku i toplu posvetu jednoj dugoj tradiciji. A kad govorimo o tradiciji, koja u Marijinom slučaju uistinu igra iznimno važnu ulogu, njezin ovoproljetni album, naslovljen jednostavno “Međimurje”, tradiciju stavlja u jasne okvire te umjetnici koja svoj zavičaj osjeća baš na tim “frekvencijama”, ali i kao zipku iz koje se njezin talent napajao i rastao, nešto poput albuma kojeg je morala snimiti.

Kad u istoimenoj pjesmi kaže “hote z menom v Međimurje”, Marija ne pjeva na autopilotu, još manje prodaje puke razglednice voljenog joj kraja. Ne, u “Međimurju” dobivate “puni paket”, pažljivo birane sličice u notama, opet vješto aranžirane (opet Alex Pashkov, kojem zalazak u međimursku glazbenu baštinu mora da je bio poseban izazov) i nadahnuto izvedene (opet i Varažinski komorni orkestar), sposobne povesti predanog slušatelja u podneblje koje evociraju i kojem sve duguju. U međimursku popevku, odnedavno uvrštenu na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, Marija je zaljubljena toliko da je ovo ljubavni album. Ljubavni ne, dakle, zbog tematike nekih od svojih pjesama, već zbog onog istkanog između redaka i nota, zbog onog što mu je potpisnica utisnula u DNK jer je dio njezina bića, umjetničkog i čisto ljudskog. To je njezina posveta zavičaju i tradiciji tog zavičaja, osobni prilog produženju i obogaćenju te tradicije.

Uvodeći nas u zbirku kao u film, s trolistom pjesmama kroz koje progovara o prirodnim ljepotama te tradiciji i životu, radostima i žalostima, svetkovinama i tragedijama koje prate život u Međimurju (“Mura, Mura”, “Međimurje, kak si lepo zeleno” i “Kaj, kaj, kaj”), Marija Vidović uz pomoć svojih suradnika uspjela je konceptualizirati album na način da ljubavni motivi, počevši od nadaleko poznate “Ljubav se ne trži”, koju su obrađivali i rokeri, preuzmu središnji dio i time “film” učinu još neposrednijim, a univerzalnijim, da bi u predivnoj završnici mogao još autentičnije biti odaslan onaj poziv u Međimurje, da “znali bote zakaj tu je zarobljeno srce moje”. Marija je u svom naumu u potpunosti uspjela, vjerna sebi kao glazbenici koliko i zavičaju koji ju je obvezao, snimivši album koji itekako može pričati a da ga se razumije i kontinentima daleko.

A onda je nekidan objavila još jedan album, kao dokaz izrazitog nadahnuća u vremenima kad smo zauzeti mnogo prizemnijim stvarima i već preko godinu dana živimo neizvjesnost očito trajno promijenjenog načina života. “Intima” je za razliku od prethodna dva albuma manje tradicionalan (mada opet neizbježno uronjen u nju, već samim odabirom skladbi) te, slijedom samog naslova, naglašenije intimističan. Snimljen tek uz pratnju australskog pijanista Duncana Gifforda, zbirka je to romantičnog lieda, pjesama naglašene refleksije i romantizma, posuđenih iz kajdanki velikana poput Schuberta, Brahmsa, Ivana pl. Zajca, Dvoraka ili Rachmaninova te nekih, širem krugu manje poznatih imena poput Tostija, Poncea ili Gustavina, nastalih tijekom pozamašnog vremenskog zahvata koji seže sve do polovice prošloga stoljeća.

Pripreman možda za veće i probirljivije sladokusce nego prethodna dva (mada ovo treba uzeti i s rezervom), album je ovo dirljive lakoće koju su “disciplinom kraljeva” iznijeli Gifford i Marija. Intimističan i u izvedbi i u tematici, “Intima” svodi priču na samu bit bez da gubi širinu dostignutu snažnom koncentracijom talenata i pažljivim odabirom materijala. Dojma sam da je Marija ovim zaokružila svojevrstan dug samoj sebi, dug koji ne slijedi logiku samopromocije ili demonstracije tehnike, već je plod osluškivanja glasa koji dolazi iz samog “izvora napajanja”. “Intima” tako baš svojom tanjom zvučnom slikom a nevjerojatnim trijumfom sklada talenta i čiste stvaralačke strasti predstavlja predivan nastavak druge vrste intimistične ljepote, one raskošno prezentirane na baštinom i domoljubljem natopljenom “Međimurju”, baš kao što je taj album bio sjajan nastavak zvonko radosne priče započete u jednom tišem došašću s “Christmas Classics”.

Tri albuma u jedva osam mjeseci može se na prvu činiti hiperproduktivnim egzibicionizmom, pa čak i samodopadnim činom, ali kroz sve što je Marija Vidović snimila u tom, diskografskim štopericama mjereno, kratkom vremenu, kao i kroz dotadašnji joj rad, pripovijeda nam se sasvim drukčija priča. Da, baš priča, onakva kakva (me) ne može ostaviti ni ravnodušnim ni bez odaziva za tipkovnicom; priča o prekrasnom stvaralačkom duhu, o zaljubljenosti u svoj poziv i u sve što se u taj poziv utkalo, hranilo ga, odgajalo, održavalo poniznim i radosnim. Ovi albumi, neovisno koliko ste otvoreni ili naviknuti na klasičnu glazbu i operno pjevanje, pričat će vam i pjevati baš takvu priču, još jednu o pozivu i odazivu, još jedno očitovanje čežnje utisnute u kičmu ljudskog bića, u čovjekov glas i iskaz otvoren vječnosti.