„Osjećam da umirem”, napisao je Hector Berlioz u jednome od svojih posljednjih pisama. „Više ni u što ne vjerujem.” I doista, 1869. godine Berlioz je bio frustriran čovjek, koji je odavno odustao od svoje katoličke vjere, i koji je uglavnom odustao od skladanja. Mnogo godina ga je ograničen i sporadičan uspjeh njegovih skladbi prisiljavao da svoje vrijeme dijeli između skladanja i pisanja glazbenih kritika za novac. Iako je kao (oštar) kritičar bio veoma uspješan, Berlioz je prezirao pisanje proze, i svoj je rad za časopis Journal des débats („Dnevnik raspravâ”, novine koje su izvršile velik utjecaj na francusku kulturu Berliozova vremena, op. prev.), za koji je pisao tri desetljeća, smatrao strašno ubitačnim. Nekoliko njegovih važnijih djela bili su ili potpuni promašaji (njegova glazbena drama „Faustovo prokletstvo”, njegova opera „Benvenuto Cellini”) – ili ih, prema Berliozovu mišljenju, publika nije dovoljno cijenila (njegova velika opera „Trojanci” za njegova vijeka nikada nije bila postavljena u potpunosti). „U svojim posljednjim godinama”, piše stručnjak Hugh McDonald, „bio je melankolična, dostojanstvena figura, a nekada su se u njemu hrvali entuzijazam i poruga.”

Rođen je u mjestu La Côte-Saint-André, u jugoistočnoj Francuskoj, kao sin oca slobodnoga mislioca, i majke pobožne rimokatolkinje, Louis-Hector Berlioz je kao mlad čovjek prihvatio očeve ateističke poglede, i izrugivao je Crkvu u kojoj je bio kršten. U njegovim stavovima vjerojatno ga je učvrstilo neprijateljsko raspoloženje njegove pobožne majke prema njegovoj odluci da odustane od karijere liječnika i postane glazbenikom. Iako mu je otac nevoljko dao dopuštenje da se bavi glazbom, Berliozova majka bila je izvan sebe. Sukobila se s Hectorom dok je on pokušavao kriomice otići u Pariz u kočiji, preklinjući ga da ostane uz riječi: „Idi i valjaj se u prljavštini Pariza, okaljaj svoje ime, a svojega oca i mene ubij tugom i sramotom! Ja u ovu kuću neću ući sve dok je ti ne napustiš. Više nisi moj sin! Proklinjem te!”

Berlioz je unatoč roditeljskim očekivanjima – i svemu drugome – postao uspješnim skladateljem. Kao dječak je stekao samo rudimentarno glazbeno obrazovanje, a od instrumenata jedino je flautu i gitaru zadovoljavajuće svirao. Za razliku od svakoga velikoga suvremenoga skladatelja, nikada nije naučio svirati glasovir, činjenica za koju je shvatio da ga je spriječila pri korištenju „konvencionalnih harmonija” u svojoj glazbi. No ipak je, počevši u dobi od dvanaest godina, sam sebe naučio umjetnosti skladanja proučavajući partiture i čitajući rasprave o glazbi. U tinejdžerskim je godinama skladao nekoliko komornih djela, koja je kasnije uništio, iako je barem jednu temu sačuvao u svojemu prvome objavljenome orkestralnome djelu, uvertiri „Slobodni suci” (Les Francs Juges). U dobi od dvadeset godina napisao je čitavu misu, koju je kasnije također uništio (iako je rekonstruirana prema orkestralnim i vokalnim partiturama otkrivenima na jednome potkrovlju u Belgiji devedesetih godina prošloga stoljeća). S dvadeset i šest godina Berlioz je osvojio prestižnu glazbenu nagradu Prix de Rome (Rimska nagrada), iz četvrtoga pokušaja. Znakovito je da je francuske suce pridobio tek skladajući konzervativniji komad, a danas se njegovi odvažniji – drugi i treći – pokušaji osvajanja nagrade – prizori za mezzosopran i orkestar, „Herminie” i „Kleopatrina smrt” – smatraju mnogo boljim djelima.

Cijeloga njegova života Berliozu utjehu nije davala vjera, nego glazba. Već dok je primao prvu svetu Pričest otkrio je da mu dušu diraju zvuci liturgijske glazbe, a ne primanje Presvetoga sakramenta. „Glazba me ispunjavala jednom vrstom tajanstvenoga, strastvenoga nemira, koji nikako nisam mogao sakriti od ostalih vjernika”, prisjećao se Berlioz u svojim „Memoarima”. „Vidio sam otvoreno nebo – Nebo ljubavi i čiste slasti, čistije i tisuću puta ljepše od onoga koje su mi tako često opisivali. To je čarobna snaga istinskoga izraza, neusporediva ljepota melodije, koja dolazi iz srca!”

1837. godine francusko je Ministarstvo unutarnjih poslova od Berlioza naručilo rekvijem za vojnike koji su poginuli tijekom revolucije 1830. godine. Skladba je također trebala biti izraz potpore vladi kralja Luja-Filipa. Premijera je bila odgođena, ali u konačnici je bila veoma uspješna. No Berliozu nije bilo lako natjerati vladu da mu isplati puni honorar za skladano djelo, a ogroman trošak postavljanja „Rekvijema” onemogućio je Berliozu postavljanje skladbe na scenu u potpunosti više od još kojega puta. Postoji zabilješka o cijeni jedne izvedbe, napisana Berliozovom rukom: ukupna cijena – 18 827 franaka – danas bi iznosila četvrtinu milijuna dolara. Zbog toga je Berlioz pojedine stavke djela uklapao u svoje koncerte.

Često se previše naglašavaju ogromne glazbene snage što ih je Berlioz primijenio u „Rekvijemu”: veliki orkestar, s više od stotinu gudačkih instrumenata, 16 timpana, 10 pari činela, četiri tam-tama, četiri puhačke sekcije izvan pozornice, i više od dvjesto pjevača u zboru (Berlioz ih je zamišljao čak osamsto). No čitav orkestar svira u samo tri od deset dijelova djela: u Dies Irae, Rex Tremendae Majestatis i Lacrimosi. Dies Irae od kojega se tresu i nebo i zemlja, dio u kojemu timpani pokazuju svoju silovitu snagu, doista jest najpoznatiji dio ovoga „Rekvijema”. No ovaj je komad ipak, poput svojega skladatelja, „pogrešno poznat” (prema izrazu životopisca Jacquesa Barzuna) po svojoj navodnoj „bombastičnosti”, a većina je „Rekvijema” zapravo prigušena i tajanstvena. Na primjer, Quaerens me aranžiran je isključivo za glasove, a u nježnome Sanctusu solo-tenor pjeva bolno prelijepu melodiju uz fugalne odgovore zbora i orkestra.

„Kada bi mi zaprijetili uništenjem svih mojih djela osim jednoga”, rekao je jednom prilikom ateist Berlioz, „molio bih milost za Rekvijem”. Procjenjujući značajnost ove izjave, moramo imati na umu da Berlioza kroz njegov život nisu nadahnjivale religiozne teme, već sekularne priče i poganske teme. Njegovi su idoli bili Shakespeare (čije je djelo nadahnulo Berliozovu simfoniju „Romeo i Julija”), Vergilije (na čijemu je djelu temeljio „Trojance”), a u manjoj mjeri i Byron (čije je djelo bilo predložak za simfoniju „Harold u Italiji”). Što je to bilo u „Rekvijemu” da ga je Berliozu učinilo tako dragim? Jesu li to isključivo glazbene kvalitete djela? Ili pak iskreno osjećajan izraz djela uistinu izražava srce čovjeka koji ga je skladao, unatoč njegovim inzistiranjem na suprotnome? „Otkada je prestala inzistirati na spaljivanju heretika, njezina su vjerovanja šarmantna”, napisao je Berlioz 1848. godine u svojim „Memoarima”, „pa, iako smo nekada davno bili u svađi, i dalje imam izvanredno nježne uspomene na taj oblik vjerskoga uvjerenja.”

Kako piše jedan stručnjak, „na početku svoje javne karijere Berlioz je sigurno zamijetio prijelaz naglaska s crkvene glazbe namijenjene isključivo za upotrebu u crkvi na glazbu kojom se religija evocira, a kojoj je namjena korištenje u širokoj sekularnoj areni.” No ipak se pitamo može li religiozno djelo skladatelju koji je uistinu bio nevjernik značiti više od ijedne druge njegove skladbe. „Zanimljivo je da su tri od njegovih najvažnijih djela – „Rekvijem”, „Te Deum” i „Kristovo djetinjstvo” – vjerska djela, kaže David Cairns, autor skladateljeve monumentalne dvosveščane biografije. „Mislim da to nije bilo slučajno: To su stvari koje je želio napisati. Tome je bilo tako jer mu je gubitak vjere ipak bio u jednome smislu bolan. Pokušavao je oživjeti osjećaj ljudskosti kroz stoljeća, kao i želju da se vjeruje u Boga, čak i ako on ne postoji.”

„U svojoj sam šezdeset i prvoj godini”, pisao je Berlioz 1864. godine, „i više nemam nada, nemam iluzija, nemam plemenitih misli, niti uzvišenih zamisli. Moj je sin gotovo uvijek daleko od mene. Sam sam. Moj prijezir prema gluposti i niskosti čovječanstva, i moja mržnja prema njegovoj stravičnoj okrutnosti, nikada nisu bili ovako žestoki. Svakoga sata govorim Smrti: ‘Kada god želiš’. Zašto ona odgađa?” Smrt je došla pet godina kasnije. Sprovod Hectora Berlioza bio je u Parizu, 11. ožujka 1869. godine, uz veliku povorku, u kojoj je bila i jedna postrojba Nacionalne garde. Prisustvovalo je i nekoliko skladatelja, uključujući i Charlesa Gounoda, i izvedeni su izvadci iz nekih Berliozovih djela, uključujući stavak Hostias iz „Rekvijema”. U skladu sa skladateljevim zahtjevom, trebali su ga pokopati u istoj grobnici s njegovim pokojnim  suprugama, Harriet Smithson i Marie Recio. „No prije nego što je tijelo uopće došlo do grobnice”, kako to pripovijeda Jacques Barzun, „dogodio se posljednji berliozovski incident – u koji se ne bi moglo povjerovati da ga nije zabilježio neki romantičar iz 1830. godine. Nedaleko od cilja, par konja što su vukli pogrebničku kočiju – crnih i otrcanih baš poput samim pariških pogrebnika – odjednom su čvrsto stisnuli žvale u svojim zubima, pojurili kroz limenu glazbu ispred sebe, i Berlioza samoga provezli kroz kapiju groblja.”

Hector Berlioz uistinu je bio jedinstvena figura u povijesti glazbe: nazivali su ga prvim romantičarem, no on je ipak izbjegavao tipični romantičarski interes za gotiku i fantastično (unatoč svojoj „Fantastičnoj simfoniji”). Neki kažu da je on jedini skladatelj na kojega nitko nije utjecao, i koji nije utjecao ni na koga tko je došao poslije njega. Bila ta tvrdnja točna ili ne, nema sumnje da Berliozova glazba sačinjava jedinstven zvučni svijet, a upravo je ta činjenica kroz protekla dva stoljeća bila zaprjekom ispravnome i dubokome razumijevanju njegova opusa.

Prema jednome prijatelju koji je bio prisutan pokraj njegove samrtničke postelje, Berliozove posljednje riječi bile su: „Sada će konačno svirati moju glazbu.”

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

​Hector Berlioz, “Rekvijem” (“Velika misa za mrtve”)

​Sanctus iz Berliozova “Rekvijema”

Urednikova bilješka: Ovo je dio niza eseja kojim se obilježava 150. obljetnica smrti Hectora Berlioza.

Bibliografija:

Jacques Barzun, „Berlioz i romantično stoljeće” (Berlioz and the Romantic Century) [dva sveska], Little, Brown & Company 1950.

Hector Berlioz, „Memoari” (Mémoires), ur. David Cairns, Alfred A Knopf, Inc. 1969.

Peter Bloom (ur.) „Cambridgeov vodič kroz Berlioza” (The Cambridge Companion to Berlioz), Cambridge University Press 2000.

David Cairns, „Berlioz” (dva sveska), University of California Press 2000.

Tom Huizenga, „U 92. godini čovjek koji je napisao najpoznatiju knjigu o Berliozu nastavlja istraživati” (At 92, The Man WhoWrote The Book On Berlioz Resumes His Case), razgovor s Davidom Cairnsom, National Public Radio, 8. ožujka 2019.

Hugh Macdonald, Berlioz, Oxford University Press.