Maja Posavec – “Kada ne bih imala strah” (Aquarius Records, 2018.)

Pop kao glazbeni žanr plašt je pod kojeg se na najbezobzirnije načine guraju najrazličitiji profili glazbenika i – što naglašava tu bezobzirnost – glazbenih diletanata. Termin je to dovoljno širok i otvoren da je propuh tu stalan, a vjetrovi neumorni i bespoštedni. Zato je to i najčešće poprište lomljenja kopalja i trendova, a uslijed sve te gužve i zbrke, i najčešće omalovažavan glazbeni žanr, osobito od strane onih koji se, što namjerno i namjenski, što zbog vlastitih stvaralačkih ograničenja, drže u alternativnijim ili žanrovski konkretnijim vodama. Kod nas je pop tako najbezočnije inficiran iz smjera tzv. zabavne glazbe, čiji se “ambiciozniji” predstavnici vole kititi perjem otmjenijim nego što su ga svojim talentom objektivno zavrijedili ili načinili. Baš ti pomaci u vrednovanjima, odnosno, uporna spuštanja letvica u utrkama za lovorikama i “lajkovima” kumovali su, primjerice, koliko pozerskom toliko i opravdanom istupu riječkog glazbenika Damira Urbana kad je svojedobno odbio Porin za najbolji alternativni album jer svoje remek-djelo “Žena dijete” nije vidio pod tom etiketom.

Govorimo o pop-glazbi, dakle… O onom njezinom, da se možda oholo izrazim, “ispravnijem” izdanju, o možda najnezahvalnijoj vrsti glazbe, koja nije rock, ali definitivno nije ni zabavna glazba, o glazbi koja cilja na najšire krugove slušatelja, ali ne bez uložena truda, ne bez želje za inovacijom i za izražavanjem nečeg autentičnog, ne bez autorskog pečata. Riječ je o glazbi uz kakvu su se kod nas najčešće lijepila imena poput Gibonnija i Jinx kad je zadnjih dvadesetak i više godina u pitanju, ali koja danas okuplja vrlo vitalnu i živu scenu, s imenima koja su i nadmašila spomenute. Jedno od tih imena – da ne duljim dalje s uvodom – svakako je sastav Detour, koji je od 2006. u neforsiranom, laganom ritmu izdao tri sjajna pop albuma s cijelim nizom prvorazrednih pop pjesama, od “Mjesec” do nedavne “Daleko”. No, ni Detour nije “junak” ove (pop) priče, već je to donedavni prvi glas toga benda, glumica i pjevačica Maja Posavec, koja je spomenute i još tolike pjesme otpjevala, ali u koje je upregnula i svoj skladateljski i pjesnički talent. Talent koji sve vrijeme isprepliće ljubavi prema teatru i prema glazbi, prema stihu i prema sceni; talent koji je očito trebao i samostalni prostor, glazbene kreacije potpisane baš svojim imenom i prezimenom. Nakon dugih godina rada, osmišljavanja i dorađivanja, Maja Posavec snimila je i objavila svoj prvi samostalni album sugestivna naziva “Kada ne bih imala strah”.

Glazba sastava Detour, najvećim dijelom produkt rada i glazbenog senzibiliteta Nenada Borgudana, njegovala je – i, uz pomoć nove pjevačice, Gine Victorije, još njeguje – rafiniran suvremen zvuk s diskretnim pipcima u glazbenoj tradiciji, uvijek stopljen s finim melodijama i kao takav podatan i sladokuscima i usputnim konzumentima, srednjostrujaška glazba u nekoj savršenijoj verziji svijeta popularne kulture. Meki, fini glas Maje Posavec savršeno je obojio tu glazbu i dao joj prepoznatljivi ton, taj neuhvatljivi instrument više, što se nužno sada prenijelo i u samostalni glazbeni svijet. No, bilo bi jako nepošteno njezin prvi album doživljavati ili tumačiti i analizirati samo na tim polazišnim osnovama. Jer ono što želim naglasiti je upravo samostalnost ovog zvuka, autorska autentičnost pjesama s “Kada ne bih imala strah”, njihov kolorit i tkanje koje svjedoče upravo jedan novi stari autorski glas, novi stari rukopis kojim će se priča o hrvatskoj pop glazbi moći nastaviti ispisivati nesmanjenim ritmom. Dapače.

Nije beznačajno spomenuti još jednom Majin glumački poziv, odnosno, angažman u zagrebačkom HNK, Ulysses i Satiričkom kazalištu Kerempuh, čija je stalna članica. Iako ona ističe glazbu kao svoju prvu ljubav, teatar se nužno odrazio na njezin glazbeni iskaz, što je sada, na samostalnom albumu, posebno došlo do izražaja. To je vjerojatno i glavni razlog zašto “Kada ne bih imala strah” na prvo slušanje zvuči tako hermetično, pomalo bajkovito. Prva je pjesma, “Mediteranska”, zapravo uglazbljena pjesma Enesa Kiševića “Između dva krika” i jasno zrcali taj Majin pop senzibilitet oplemenjen teatralnošću: od glazbe koja je suvremena koliko i trideset godina stara, s okusom mora, s okusom soli, kako joj i naslov došaptava, preko tranzicije pjesničkog u glazbeno do samih slikovitih stihova koji zazivaju Maji inače dragu bajkovitost. Jedan je to od čak pet singlova koliko ih je dosad skinuto s albuma koji u svojoj “lakoći postojanja” zapravo traži angažman svoga slušatelja, jer se u punoj melodiji i zamahu otkriva tek nakon nekoliko slušanja.

To potkrjepljuje možda ponajbolje druga pjesma na albumu, ujedno i najnoviji singl, “Prazan hod”, gdje stihom “nemoj mi reć’ da gotov si već, ja još nisam ni počela” Maja kao da uistinu traži baš taj angažman, opetovano slušanje kako bi sve što je spakirala u datom draguljčiću uistinu došlo do izražaja. Pjesma je to čija nenametljiva melodija zaobilazi najkraće putove i razvija se ovisno o prilici koja joj se pruži, što se nastavlja i kroz ostatak albuma. Pjesma čiji je naslov izmjenom kuta gledanja dao naziv cijeloj zbirci, “Kada ne bi imao strah”, progurava na suptilnoj glazbenoj podlozi rastegnutoj od pop melankolije jednih Saint Etienne do eteričnog folk rocka Mazzy Star misao vodilju svih pjesama – odnos straha i djelovanja, odnosno, potencijala izostanka straha. Strah te čini zatočenikom, nada te oslobađa, glasio je moto filmskog remek-djela “Iskupljenje u Shawshanku”; Maja Posavec nešto je opreznija, odnosno, blaža prema strahu, ali ne propušta gledati preko njega. I tako nas voditi u svoj mali, tek naizgled hermetičan svijet, oprezno, a zaigrano, pomičući strah u stranu onoliko koliko stvaralački poriv to sugerira, a nada zahtijeva.

U svijet koji u svom imaginariju tako nužno ima lavove, divove i kraljeve (“Budi jak”) ili new ageom inficiran pojam Boga Svemira u istoimenoj pjesmi, dok se more buni a nebo pita u pastoralnom valceru “Između nas je šum”. Svijet u kojem pjesme postaju priče, nigdje do kraja artikulirane da bismo ih mogli primiti kao više ili manje jasne poruke, ali uvijek nalik malim apstraktnim pripovijetkama slobodnoga toka. Maja se, naime, prvenstveno igra riječima, malim motivima koji odražavaju ili potiču tok misli, otkrivajući samo onoliko koliko smo kao slušatelji i sami voljni ponuditi. Zato je ovo pop glazba visoke kakvoće, bez mnogo šupljih kalorija i bez suvišnih začina, čak i s kojim sastojkom manjka, oblikovana pažljivo, kao da je potpisnica dobro pazila na sve svoje talente i zanimacije, što ne bi bilo ni čudno s obzirom na to da se ovaj prvijenac oblikovao čak osam godina.

“Kada ne bih imala strah” u svom naslovu krije i pitanje i odgovor, a da ne isključuje ijednu opciju. Nije u pitanju oprez, već prije iskrenost koju ova zanimljiva mlada umjetnica duguje prvenstveno sebi, odnosno, izvorištu s kojeg se hrani. Nije slučajno pjesma “Budi jak” bila prva koja je kao singl još prije više od godinu i pol izašla najavljujući album; Maja Posavec se iz svojevrsne sigurnosti rada u bendu otisnula na putovanje na kojem sama piše itinerar, a nije toliko čvrsto na zemlji da bi se osjećala autoritativnim vođom puta. Malo sugestija samoj sebi, malo slušatelju, malo naklona “Bogu Svemiru”, što god to točno bilo, ali iznad svega puno talenta. Talenta za pop glazbu, onu koju sam pokušao predstaviti na početku teksta. Glazbu koja samim svojim suzvučjem može doprijeti do širokog, najšireg kruga ljudi, samo kad bi toliki bili spremni uistinu slušati. Jer, glas je ovo autorice koja se, svim strahovima usprkos, odazvala. Odazvala tom očito dugo tinjajućem porivu da ispiše u notama i stihu nešto što bi je opisalo na način da dopušta i svakom tko posluša ispisati i sebe na poleđini istog lista kajdanke. Povodom ovog vrlo zanimljivog i vrijednog malog pop albuma mogu joj samo poželjeti još iskreniji i otvoreniji odnos s tim izvorištem koje je bezuvjetno nadahnjuje.

Toni Matošin | Bitno.net