Sjećam se kako sam negdje pročitao da ako posložite u niz sve note koje je Wolfgang Amadeus Mozart ikad napisao dobijete duljinu veću od milijardu kilometara. Tko god da je to napisao vjerujem da je bio velik obožavatelj i proučavatelj Mozartove glazbe – no ipak slab poznavatelj matematike. Čak i da je mladi Wolfgang uspio sa svojih pet godina skladati preko šesto djela i da je proveo svaki dan svoga kratkog života (umro je siromašan u 35. godini) stvarajući nova genijalna djela, trebalo bi mu preko stotinu plodnih godina kako bi postigao kolosalni posao koji mu se pripisuje.

No u ovom se članku nećemo baviti pitanjem koliko nam je glazbe Mozart ostavio u nasljeđe. Sudimo li o djelima Andrewa Greeleya i Toma Clancyja prema njihovoj količini? Sav taj papir potrošen na pisanje i tiskanje spomenutih djela može poslužiti za grijanje čitavih gradova – no to ne znači da ta ista djela išta vrijede. No Mozarta je uzvišenost njegove glazbe, čak i u uhu glazbenog početnika, učinila poznatim diljem svijeta. Njegova će glazba odjekivati kao neraspadljiv spomenik ljudskom duhu – čak i kad posljednji reper ostane nijem na pozornici. Postoji nešto čudesno u Mozartovoj muzici, nešto što odašilje čiste i bistre zvukove tako ugodne ljudskom uhu.

Čak su se i njegovi protivnici složili oko toga. Antonio Salieri, službeni dvorski skladatelj, nakon slušanja Mozartove glazbe zapadao je u stanje divljenja i očajanja. On opisuje Mozartova djela kao “glazbu koja nije s ovog svijeta”. U njoj se note bez ikakva napora uzdižu prema prostranstvima koja nisu ovozemna i u njima možemo čuti sam Božji glas. Salieri zapisuje: “Zurio sam u te pedantno napisane note kao da kroz njih vidim nebo.”

U čemu je bila njegova tajna? Gdje se skrivao izvor iz kojeg je istjecala čudesna rijeka nota koja nikad nije presušivala? Ne radi se ovdje samo o tehničkoj genijalnosti koja ostavlja publiku bez daha već stoljećima. Ovdje se radi o sigurnosti i intuiciji srca, nečemu duboko ukorijenjenom što pokreće Mozartovu maštu i kreativnost.

Postoji li neka iskonska istina na koju bi se svaka njegova nota naslonila – istina koja ga je održavala u sukobu s nedaćama i tugom? Mozartov je život bio sve osim spokojan. Njegov je život bio izjedan brojnim brigama. Borio se s brojnim navalama bolesti, nesrećom na svakom koraku, lupeškim protivnicima koji su ga htjeli uništiti, iskvarenim klericima i velikom neimaštinom koja ga je pratila tražeći njegovu krv.

Usprkos nagomilanim bolima i tamom koja je pokušavala uništiti njegov duh, Mozart je nastavio vjerovati u misteriozno “nešto” – dobroćudno biće koje će trijumfalno dokinuti sve nedaće. O čemu se tu radilo?

Jednom riječju – Bog. Svaka nota Mozartove glazbe živi je svjedok Božjeg postojanja, nadnaravne ljepote uzvišenog Bića koja se može pronaći u svakom retku simfonije, opere, koncerta, komorne glazbe i pjesme. Mozart piše svome ocu: “Bog mi je uvijek pred očima” – upravo zbog toga prilikom skladanja od sebe otklanja svaku zabrinutost, tugu i bol. “Svjestan sam njegove svemogućnosti i strahujem od njegova gnjeva; no u isto vrijeme prepoznajem njegovu ljubav, njegovu samilost i naklonost naspram njegovih stvorenja. On nikad neće ostaviti one koje je stvorio… Stoga će sve biti dobro.” Pišući ove riječi Mozart ukazuje na uvijek prisutnu božansku nadu zbog koje “uvijek moramo biti sretni i zadovoljni”.

Usprkos nedaćama i borbama koje su se dogodile u njegovu životu, Mozart nikad nije posumnjao u Božju dobrotu. Dobrotu u koju je polagao intimno i djetinje povjerenje sve do konca života. Noć prije svoje smrti Mozart je zapisao: “Bog nije Bog mrtvih, već Bog živih.” Imajući na umu njegovu duboku nadu, možemo vjerovati kako ga je Bog, u trenutku njegove smrti, dočekao raširenih ruku.

Ova duboka odsutnost sumnje – koja nas danas u postmodernom svijetu nagriza – uzdiže Mozarta iznad svih drugih ljudi. Chesterton nam govori kako anđeli mogu letjeti jer sebe ne shvaćaju toliko ozbiljno – možda je to razlog zbog kojega je Mozartova glazba tako “svijetla” i “laka”. Zajedno se s njim veseli i raduje po Krvi Kristovoj otkupljeni svijet. Njegova glazba govori o pobjedi nad bijedom i grijehom ovog svijeta u koji je zapao prvi čovjek i podsjeća nas na milosno Božje djelovanje.

“Kada slušam Mozarta, želim širom otvoriti prozore”, uzvikuje lik iz romana kojega kritičar Jacques Barzun citira u jednome od svojih eseja. Ne radi se ovdje samo o prozorima pored ceste, kako bi moji susjedi mogli čuti što i ja (iako ni to nije loša ideja), već o prozorima vlastite duše. Prozor moje duše mora biti otvoren kako bi mogao čuti duboki nutarnji glas Onoga koji mi dolazi darovati svoju ljubav.

Platon o tome govorio u svom djelu Fedar kada opisuje ljudski susret s Ljepotom kao proces rađanja. Radi se o iskustvu koje je istovremeno bolno i ljekovito. U njemu se duša nađe iznenada suočena s nekim drugim svijetom. Duša je odavno izgubila doticaj sa Zlatnim gradom i onu cjelovitost koja joj je urođena dok je živjela u raju. Ona sad teži za tim da to iskustvo ponovno pronađe. Koji bolji putokaz možemo pronaći u procesu toga lutanja nego kroz glazbu?

Nicholas Cabasilas, teolog iz 14. stoljeća, piše: “Kada se ljudi suoče s čežnjom koja nadilazi njihovu prirodu, oni se susreću s Mladoženjom koji je zarobio njihova srca. U njihove živote on je odaslao zraku ljepote. Veličina rane je dokaz njegove strijele i ona ukazuje na onoga tko je tu strijelu odapeo.”

Svima nam je potrebno takvo ranjavanje ljepotom… Mozart je dokaz te posebne strijele ljepote. Otvaranjem svog srca i slušanjem njegove glazbe, mi otvaramo svojoj duši prozor u novi svijet. Karl Barth je znao reći kako svaki dan započinje nekim drugim Mozartovim djelom. Slušajući njegova djela “duša biva prenesena na prag nekog drugog svijeta koji je ispunjen sunčevom svjetlošću i grmljavinom, danom i noći. Radi se o svijetu koji je dobar i skladan”. Biti uronjen u glazbu tog svijeta znači “biti blagoslovljen hrabrošću, čistoćom i mirom”.

Kaže se da tko god posluša zvukove Mozartove serafinske glazbe, ne može o tom iskustvu govoriti. Opisivanje odslušanog komada svedeno je na jednostavno mucanje zbog neopisivosti samog djela. Kako opisati nešto tako blisko zvuku nebeskih serafa i zbora anđela? Kako biste vi opisali komadić Europe koji iznenada oživi kao da je cijeli kozmos odjedanput postao ispunjen glazbom? I evo Wolfganga Amadeusa Mozarta koji zapisuje note. “Čini to s poniznošću, postajući takoreći instrument koji nam omogućava čuti ono što on čuje: što dolazi od Božjeg stvaranja, što ga uzdiže i što proizlazi iz njega”, piše Barth.

Više od dva stoljeća dijele nas od Mozartova života i smrti. Danas, više nego ikad, utjecaj ovoga genija i dalje potiče čovjeka na zahvalu Bogu za dar glazbe koja je ispunjena svjetlom, smijehom, radošću i nadom. Glazba koja, prema završnom dijelu Čarobne frule, “odašilje zrake sunca u mrklu noć”.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Nenad Palac

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.