Igor Geržina – “Svim na zemlji” (Status Produkcija, 2018.)

Nevoljko moram priznati da me došašća zadnjih godina sve više pretvaraju u svojevrsnog mrguda. Mrguda jer i sam nisam načisto koliko uzroci takvog raspoloženja imaju pravog pokrića i koliko možda tek pretjerujem. Naime, svjedoci smo sve pompoznije “adventurizacije” došašća i Božića kao njegova vrhunca, smisla i ušća, o čemu ne moram, vjerujem, ispisivati nove kartice teksta. Pitanje koje (mi) se pritom nameće iz godine u godine – sve masnijim slovima, kako ta pompa i asortiman kobas(ic)a rastu – jest je li to zapravo… u redu? Je li to možda ipak, usprkos svemu, pobjeda protagonista, slavljenika ovog rođendana nad rođendanima, kojeg se gotovo posve istisnulo iz žarišta proslave? Ili je pak neumitno Njegovo potpuno zatajenje, daleko perfidnije od Petrovih one noći kad Krista uhitiše, a koja su ipak bila plod straha i trenutka te zapravo uvertira u istinsko papinsko sebedarje?

Jer, koliko god Božić u redovnoj komunikaciji, pa tako sve više i u kolektivnoj svijesti, zamjenjivali neutralni termini poput “blagdana”, koliko god prizore maloga Isusa mijenjali nasmijani snjegovići, svetoga Nikolu Coca Colini trbušasti djedice, a zornice večernji tulumi uz masnu hranu i kalorična pića, koliko god uranili s kićenjima i rastezali advent(ur)e ne samo nakon Božića, već i Nove godine i koliko god dekristijanizirali i došašće i sam Božić, ništa i nitko ne može prebrisati ili promijeniti sam razlog svega, samo ishodište šarene pompe kao i skrušene molitve. Slavi se i raduje posvuda, a Krist je polazište i odredište, razlog i svrha, baš kao što je neizbrisivo da je upravo On razdijelio dvije povijesne ere i presudno utjecao na tijek povijesti, koliko god sekularizam pilio svoje, nerijetko i do razina apsurda.

Čemu ovaj kratki osvrt (a potrudih se da bude što kraći) kao uvod u komentar jednog božićnog albuma? Pa, da zapravo prenesem te neke svoje nedoumice i na fenomenologiju, odnosno, žanr tzv. božićne popularne glazbe. Svake godine, pred, dakle, njezin kraj i s prvim svjetlima trgovačkih i gradskih ukrasa i lampica, tržište preplave singlovi i albumi božićne tematike, što novi, što reizdanja nekih klasika, pri čemu je u pravilu malo toga uistinu novoga i autorskoga. Moje mrgođenje – na koje nisam ponosan, naprotiv! – prenosi se tada i na ta izdanja, mahom sklepotine s čisto komercijalnom namjenom i u marketinški ciljanim ambalažama. Da, načelno ne volim tzv. božićne albume – opet zbog vrlo sumnjive namjene i motivacije i prečesto iznimno plošne i neinventivne glazbe koja u slučaju obrade starih napjeva graniči i s omalovažavanjem i nepoštivanjem izvornika – što pak ne znači da među njima nema i uistinu vrijednih i zanimljivih izdanja, baš kao što ne znači da tu nema zaista kvalitetnih i autentičnih, vjerom motiviranih glazbenih djela.

Gotovo da nema izvođača tko se u toj komercijalno zahvalnoj kužini nije okušao sa svojom kuhačom i pregačom, od Binga Crosbyja i Elvisa Presleyja do Weezer, od Phila Spectora i The Beach Boys do Boba Dylana, od Johnnyja Casha i Louisa Armstronga do Mariah Carey, od Kiće do Mije i da ne nabrajam, jer ionako je lakše nabrojiti one kojih u tome nije bilo. Imena i naslovi su, dakle, nepregledni, a ja bih ipak sada napokon sve sveo na jedan naslov kojeg sam ovoga došašća izdvojio kao predstavljanja vrijedno i zanimljivo izdanje. Album koji u sebi pomiruje dosta toga što, kad su božićni albumi u pitanju, znade dovoditi u dileme i ostavljati upitnike.

Igor Geržina naš je poznati i priznati saksofonist, višestruki dobitnik Porina, glazbenik čije su sviračke bravure kroz sada već preko tri desetljeća ukrasile djela naših brojnih pjevača i bendova (Parni valjak, Gibonni, Dino Dvornik, Jacques Houdek, Tony Cetinski, Nina Badrić i još mnogi) te koji među svojim recepturama njeguje tradicije i jazza i klasike, kao i popa (rocka), funka i soula. Usporedo s brojnim suradnjama i projektima, Geržina je objavljivao i solističke albume, a sada se, evo, odlučio na album božićnih pjesama, pri čemu je ostao, naravno, vjeran svom izričaju.

“Svim na zemlji” nam donosi Igorovu interpretaciju tradicionalnih hrvatskih božićnih pjesama i upravo je zato u samom polazištu posebno zanimljivo i hvale vrijedno djelo. Ne ulazim u njegove vjerske motive i uvjerenja (ili izostanak istih) niti sam za to pozvan, ali svakako pozdravljam njegov odabir pjesama, odnosno, nepodilaženje najširem ukusu kakav bi podrazumijevao “Zvončiće”, “Tihu noć”, kao i nebrojene pjesmuljke s Djedom Božićnjakom kao protagonistom. Doduše, sam je Igor otkrio da je upravo na tom tragu bila izvorna ideja o albumu, ali ona se vremenom iskristalizirala u ovo što dobivamo ovih dana, nakon dugog i predanog rada s odabranim glazbenicima kao što su klavijaturist Jurica Leikauff, gitarist Elvis Penava, basist Dubravko Vorih i bubnjar Mario Klarić. Album, dakle, koji pomiruje dva duha, dvije razine ovog glazbenog žanra – onu svjetovnu, popkulturnu, te onu tradicijsku, vjerom prožetu. Nešto za mrgude i za one prpošnije.

“Najljepše hrvatske tradicijske božićne pjesme”, kako glasi podnaslov ove zbirke od dvanaest dragulja naše božićne pjesmarice, u Geržininom aranžmanu neminovno su ozračene jazzom, uz vješto dozirane začine funka i soula te – što je posebno bitno za napomenuti – lišene vokala. “Svim na zemlji” donosi, dakle, isključivo instrumentalne verzije pjesama koje, vjerujem, svi znamo, što ih u ovakvom tretmanu čini pogodnima prije svega za ambijente lounge barova ili adventskih terasa sa živom glazbom. Nešto kao uistinu pomirište različitih gledanja na ovovremena uglazbljenja došašća, odnosno, na ono što bi predstavljalo suvremeni glazbeni duh (pred)božićnog vremena.

Od otvaranja repertoara s neugasivim draguljem “Radujte se narodi”, kojoj je Igorov saksofon dao posebnu notu topline, preko neizostavnih “Svim na zemlji”, “U to vrijeme godišta” (izvorno “U se vrime godišta”, na žalost ne i tako naslovljeno) i “Narodi nam se Kralj nebeski” do posebno podebljanih ljepota “Dvorana Neba”, “Oj pastiri” i “Zdravo budi, mladi Kralju”, album je ovo natopljen toplinom na koju je Geržina očito ciljao pri sastavljanju zvučne slike te muziciranjem s očitim pijetetom prema predlošcima. Iz svega toga mogao se roditi i daleko suhoparniji album iako na trenutke opasno naginje u tom smjeru. To je ipak gotovo nužni nusproizvod ovakvog glazbenog koncepta, recepture koja prije svega pomiruje umjesto da pumpa kreativni ego i(li) poseže za jeftinim bodovima.

Vratim li se na mrguda, brzo će mi nedostajati stihovi ovih predivnih pjesama čije su najprirodnije koncertne dvorane naše crkve u božićno vrijeme, a i barski ugođaj kojeg potencira baš Igorov saksofon na polovici svake pjesme, odnosno, bar do početka nove krasotice natjerat će i na zijev. Međutim, brzo će odgovoriti i ona protuteža mrgudu koja će u finim, dostojanstvenim aranžmanima punim uvažavanja te toploj međuigri uključenih glazbenika pronaći dobrodošlo, vedrim notama ukrašeno slavljenje rođenja Gospodinova. Prenesemo li tu zbirku u ambijent ovih naših “adventura”, neće biti teško zaključiti kako je bila i potrebna, odnosno, kako bez ikakve namjere ili pretencioznosti odražava duh vremena i prostora bez da zauzima poziciju ili sugerira išta osim užitka u samoj glazbi. U glazbi iznesenoj iz tradicijskih škrinja da bi joj se dalo novo, a opet ne radikalno novo ruho kakvo bi je možda nagrdilo ili bilo samom sebi svrha.

Stvaralačka poniznost ili jednostavno odraz zdrava ljudskog (kreativnog) duha, nije bitno jer je to zapravo jedno te isto. Gospon Igor Geržina potrudio se i taj se trud čuje; zanio se i taj je zanos prenio na kolege mu glazbenike; obratio nam se jednim zanimljivim čitanjem dobro nam znane glazbe i vrijedi ga poslušati bez mrgođenja. Ako išta, najvrjedniji je to i najzanimljiviji ovogodišnji božićni album iz hrvatske produkcije, vjerujem čak i neopterećen komercijalnim učincima, pa nazovite me naivcem, što mi je ionako etiketa draža od mnogih drugih, “mudrijih”.

Toni Matošin | Bitno.net