Australski glazbenik Nick Cave u najmračnijem je razdoblju svojega stvaralaštva, tamo u vrijeme sudjelovanja u destruktivnim The Birthday Party, svoju publiku u jednu od pjesama uvodio s morbidnim usklikom: „Ruke gore tko želi umrijeti!“ (Hands up who wants to die!).

Zoran Kostić Cane, pjevač beogradskog benda Škrtice, svoje slušatelje proziva s potpuno drugačijim nakanama i potpuno drugačijom porukom.

„Kome je stalo da živi još malo? Neka se javi!“, pjeva Cane u pjesmi „Hit“, jednoj od onih s debi albuma beogradskog benda objavljenog krajem prošle godine.

Ovaj poziv na život, upravo ohrabrenje i poticaj na njega, na suočavanje s njim i njegovim poteškoćama po svaku cijenu, u izbjegavanju svakoga obrambenog mehanizma koji bi za taj jedan i jedini život trebao biti ružna zamjena – to je jedan od glavnih motiva poetike Škrtica i njihovih pjesama.

Škrtice su, kako se to glazbeno-kritičkom terminologijom kaže, „supergrupa“, odnosno čine je glazbenici koji su već svirali i još sviraju u drugim, afirmiranim bendovima (bend osim Kostića čine Boris Mladenović te Vladimir Kolarić na gitarama, Boško Mijušković na basu i Danilo Luković na bubnjevima). Nastali kao usputan projekt prije nekoliko godina, Škrtice su, kako to s takvim glazbenim projektima često biva i o čemu svjedoče Canetovi razgovori iz toga vremena, svojim sudionicima donijeli novu stvaralačku svježinu i osjećaj slobode koji se po pravilu pretoče u uzbudljivu glazbu nabijenu energijom i novim zamahom kreativne ambicije.

Taj se zamah može prije svega primijetiti u nevjerojatnoj harmoniji i usklađenosti zvučne slike koju Škrtice stvaraju. Ali, i Canetovim tekstovima koji u usporedbi s onima iz njegovih matičnih i legendarnih Partibrejkersa ipak zvuče osobnije, izravnije, pa i na određeni način – hrabrije.

Kostićeva duhovna i emotivna preispitivanja i još važnija pronalaženja kao da su pronašla potpuno odgovarajući izričaj. Tekstovi mu zvuče izazovnije i intrigantnije nego ikada i tu više nije tek riječ o rockerskom „gardu“, ma koliko bio on prokušan, nego o stvaranju poetskog svijeta s konkretnim rješenjima za svakoga od nas.

Iako, na prvu, ozračje pjesama ostavlja dojam situacije bez toga rješenja. Razlog tome jest što se Cane obraća onome slušatelju koji je nekada, kako o njemu pjeva, „bio čovjek, a sada ga nema“, onome kojemu postavlja pitanje o tome „što je uradio sa svojom slobodom“ i svojom osobnošću. Secirajući riječima taj depersonalizirani svijet „uplašenih i ugašenih ljudi“, svijet kompromisa i odustajanja od sebe i svojega, odnosno, Božjega poziva (jer tko može uputiti istinski poziv čovjeku doli Bog), Kostić se probija kroz taj „mrak u kojemu ne znamo što nas čeka“ (kako pjeva u uvodnoj pjesmi „Vreme“), idući za „ostacima mladosti i ostacima svjetla“ i vjerujući njihovoj snazi.

Canetova duboka ukorijenjenost u Riječi i njezinoj mudrosti, u onoj istinskoj slobodi koja je pronašla i osvojila nas, a ne da smo je mi uzeli poput hirovitog djeteta (zato Kostić i pjeva „Slobodo, ne daj me nikom“ jer zna da ne možemo mi posjedovati slobodu, samo ona nas), čini ga izuzetnom pojavom na rock sceni ovoga dijela Europe. Pojavom s kojom ovdašnji kritičari zapravo ne znaju što bi započeli pa neki od njih pomalo tragikomično iščitavaju njegove stihove kao još jedan prilog kvazibuntovništvu „ratnika društvene pravde“ kojim scena obiluje.

Canetove pjesme, međutim, ciljaju visoko iznad tih „lijevih“ i „desnih“ podjela i nude onu istinu koju „ljudi ne žele da čuju“ i zbog koje „raspinju i pljuju“. Nude, zapravo, istinsku i proživljenu emociju poput pružene ruke ohrabrenja prijatelju. U vremenu kada tako malo popularne kulture ima nešto bitno za reći, takva emocija Škrtica je poput oaze smislenosti u pustinji glazbene industrije.

Naravno, sve ovo navedeno ne bi bilo toliko snažno i važno da Canetovi stihovi nisu „pojačani“ svirkom čija se preciznost i ekspresivnost može usporediti s malo toga što smo čuli u zadnje vrijeme na rock-sceni.

Ritam sekcija Mijušković-Luković stvara temelje na kojima se, doista, može izgraditi apsolutno sve što vam padne na pamet. Bogu hvala, izgradila se konstruktivna i uzbudljiva zvučna građevina na koju se Canetov vokal čvrsto oslanja, praćen inteligentnim i maštovitim gitarskim međuigrama Mladenovića i Kolarića.

Jednostavno, riječ je o glazbenom stroju koji virtuozno šeće po raznim rock žanrovima, ali koji tu bitnu snagu crpi u onom uzbudljivom procesu međusobnog prepoznavanja emotivnih i duhovnih srodnosti glazbenika koje se potom pretaču u zvuk u čijoj ljepoti možemo svi uživati. Na koncertima, ta ljepota zvuka koju Škrtice stvaraju doista je toliko privlačna da slušatelju može dopustiti dosta toga, ali indiferentnost nikako. U to se mogao uvjeriti i potpisnik ovoga teksta na izvrsnom nastupu u zagrebačkom klubu Tvornica ovoga ožujka.

Zaključna pjesma debi albuma Škrtice zove se „Tik Tak“, a naslov joj asocira na otkucavanje sata (tempirane bombe?) koji nam svima ističe. Pjesma završava teškom slikom zajedničkog „odlaska u mrak“.

Ali, imajući u vidu svu onu nadu u Svjetlo koju je Cane u prethodnih tridesetak minuta albuma prije toga trenutka neprestano zastupao – slušatelju čak i tada biva jasno…

Mrak neće imati zadnju riječ, a ova priča, jedna od važnijih na ovdašnjoj rock sceni, tek je započela.

Goran Andrijanić | Bitno.net