cane o vjeri

Zoran Kostić Cane pjevač je danas već legendarnog beogradskog rock banda Partibrejkersi. Glazbena skupina aktivna još tamo od sredine 1980-ih, tijekom tih nekoliko desetljeća izgradila je karijeru bez kompromisa, ostajući vjerna sebi, što izaziva poštovanje i kod onih koji njihovu glazbu ne vole “na prvu”. Band koji nikada nije dopustio da se politika bavi s njim, ali je uvijek jasno progovarao o bolestima i negativnostima društva u kojem djeluje.

Cane (inače otac dvoje djece), kako ga svi zovu, već dulje vrijeme u javnosti svjedoči o svojoj pravoslavnoj vjeri, o tome kako mu je promijenila život i dala oslonac koji je dugo tražio. Sloboda i individualna potraga za srećom, teme njegovih pjesama, dobile su ovim svjedočenjem novo značenje, ono kojemu smisao daje istina Riječi Božje. S Canetom smo razgovarali uoči nastupa Partibrejkersa na InMusic Festivalu u Zagrebu.

– Kada ste na turnejama ili ovakvim rock festivalima, koliko ste svjesni Boga?

Bog je uvijek prisutan, u svim situacijama. Kada osjećaš neku nepravdu života koja te čini nemoćnim, kada ti dođe neka kazna koja te natjera da razmišljaš o tome što je dobro a što loše. Ili kada si svjestan da prolaziš kroz neko prijelomno razdoblje u životu – kada se boriš s bolešću ili prvim osjećajima usamljenosti koji nastaju iz odnosa prema sredini u kojoj živiš. Onda počinješ promišljati međuljudske odnose u toj sredini, kako se ljudi odnose jedan prema drugom, tvoju ulogu u svemu tome.

A Bog je uvijek tu, s nama. Molimo ga za dobro u nama i oko nas. “Daj da budem dobar, sačuvaj me od moje lakomosti, daj da mi se glas dobro čuje, da ne bude problema na pozornici”, znaš. Molim se kako bih nadvladao te prve stepenice kušnje, protivštine u ovom svijetu privida. Bog nam je dao slobodnu volju koju možemo koristiti na svoju štetu ili korist. I od toga kako koristimo tu mogućnost izbora ovisi hoćemo li otkriti tko smo doista, hoćemo li preživjeti taj susret s istinskim samim sobom. Obično čovjek o sebi misli sve najbolje, a potom ga stvarnost demantira.

Kao svaki posao i ovaj kojim se mi bavimo, dakle rock and roll, nudi svoje kušnje – bila to droga, alkohol ili kako se odnosiš prema ljudima. Odnos prema ljudima zapravo reflektira odnos koji imaš prema sebi. Ako si prema ljudima loš, loš si prema sebi. Mi smo ti, znaš, ljudi u godinama, imamo svoje obitelji i te neke loše stvari smo doživjeli i preživjeli. Idemo dalje i možemo prenijeti neko autentično iskustvo o svemu tome.

Pri tome, pitanje jest koliko ljudi žele slušati, koliko su spremni odbaciti utvrđena mišljenja. Riječ je o tome da trebaš biti spreman otkriti vlastitu prirodu. A čovjekova priroda je mračna. Naša duša je u mračnoj šumi te prirode kojom vladaju instinkti i drugi impulsi. Zato i imamo Božje zapovijedi koje ograničavaju i discipliniraju našu prirodu kojom upravljaju sebične želje. Otkrivanje Boga u sebi jest otkrivanje vlastitog identiteta – tko si i što si.

– Taj istinski identitet ljudi obično teško prihvaćaju kao realnost…

Ljudi misle da vjerovati znači biti rigidan, živjeti u mraku. A istina jest da je ovaj svijet mrak, a Bog je svjetlo koje nam pokazuje put. Dakle, put koji se prepoznaje preko ljubavi, preko srca, preko unutarnjeg glasa savjesti koji je u njemu. Taj glas svaki čovjek ima u sebi. Mi smo živjeli u takvom društvu gdje je taj glas bio prigušivan. Čak mi se čini da je ovdje u Hrvatskoj situacija bila nešto bolja, da si mogao ispovijedati svoju vjeru. U Srbiji smo imali te “bogoboritelje”, srpske komuniste koji su sebe nametali kao uzor svemu, borili se protiv Crkve i klera. Mnogi kažu: Nisam mogao ići u crkvu, bio sam na funkciji i slično. Ali, to je uvijek pitanje slobode, koliko si spreman boriti se za nju. Imao sam 19 godina kada sam napisao “Hiljadu godina” (jedna od najpoznatijih pjesama Partibrejkersa, op. a.). U njoj je jedan čovjekov dan metafora za ljudski život – jutarnje buđenje je rođenje, a večernji odlazak na počinak je smrt. I nisam mogao tada odrediti, bio sam premlad, što je taj “jedan poziv koji mijenja sve” (stih iz pjesme, op. a.). A onda sam tek kasnije shvatio – čovječe, pa mi smo besmrtni, mi ne umiremo!

 Riječ je o tome da trebaš biti spreman otkriti vlastitu prirodu. A čovjekova priroda je mračna. Zato i imamo Božje zapovijedi koje discipliniraju našu prirodu. Otkrivanje Boga u sebi jest otkrivanje vlastitog identiteta – tko si i što si

– Znači, već ste pisali o Božjem pozivu, a niste ga bili do konca svjesni?

To valjda tako ide. Više osjećaš nego što možeš objasniti. A onda nastupe neki prijelomni trenuci u životu, neke teške situacije. A prije toga, još kao klinac, moliš se u školi – Bože, daj da me ne pita danas, bit ću spreman idući put. Ili, kada osjećaš da si dobar – dobivaš više nego što misliš da ćeš dobiti. A kada si loš, osjećaš da si nekako na pogrešan način izdvojen, izoliran.

Ili, dalje – pristanak na laži. Ovaj svijet temelji se na dominaciji nad ljudima, na totalnoj sugestiji koja ukida čovjeku pravo izbora koju mu je Bog dao. Najgore mi je kada čujem ono – Bog je digao ruke od ljudi. Nije istina, to je laž. Ljudi su digli ruke od Boga, a on ih ipak opominje zbog načina na koji se odnose jedni prema drugima, prema bližnjima, prema prirodi u kojoj žive. Mi cijelo vrijeme živimo kroz te sugestije koje nam nameću mediji, društvo. Kroz te servirane obrasce koje kao trebamo slijediti, lažni put do sreće. A onda se ljudima dogodi bolest ili gubitak neke bliske osobe i cijela priča se raspadne.

Puno se mijenja kada čovjek dobije djecu. Djeca su kao mali anđeli koje Bog šalje na zemlju. Dijete čini da se svaki čovjek može maknuti od svojih gluposti, da depersonalizira svoj život i odrekne se egoizma, počne konačno živjeti za drugog, za druge.

– Egoizam – još jedna stvar koje se teško odreći?!

Da, jer čovjek vjeruje onome što vidi, a ne želi razmišljati o onome što osjeća. Pa onda ode u crkvu, zapali svijeću i kaže: Bože, daj mi dva čuda, kupi mi vikendicu i automobil. Znaš, gubi se onaj mistični odnos s Bogom, istinski odnos preko našeg Krista koji nam je dan kao savršeni Bog i savršeni čovjek. Slušaj, ja nisam teolog i sigurno ću pogriješiti u nečemu što više budem pričao, ali po meni riječ je o tome što osjećaš. Razumiješ? Tuga, primjerice. Ljudi se stide svojih suza, a suze peru našu dušu, čine da se nešto javi kroz nas. Što vrijeme sve više prolazi, sve se više pitam o tome kako nastaju te moje pjesme. Pitanje je jesu li to moje pjesme ili sam ja tu, zapravo, samo kao neki posrednik, neki kanal. Jer sve to postoji tu oko nas. Stvar je u tome da ne recikliraš sebe, da prodaješ sebe kao otpad, nego da uvijek imaš tu vitalnost, taj život u sebi.

Ljudi se često stide priznati da su pogriješili. To je taj prvi grijeh, grijeh oholosti, lažne krune koje sebi stavljamo na glavu. Mnogi misle da su bolji nego što jesu, a onda vide pravog sebe. I onda mnogi okreću glavu od istine o sebi, baš zbog te oholosti. Ne postide se. Kreću nekim putom koji ne vodi nigdje, put lažnog svjetla. Toliko postanu prazni da više nemaju što prenijeti svojoj djeci. Zato su nam mladi takvi. Da bi nešto prenio svom djetetu, trebaš se otvoriti prema sebi. A mi sebi stalno bježimo s oka.

Nekada se može dogoditi da te dijete opomene zbog ponašanja: Tata, nisi u pravu, smanji ton kada razgovaraš s mamom. Dijete te svede na pravu mjeru, opominje te. Jer vjerovanje u Boga jest hod prema tvojoj pravoj mjeri. Da tvoja slika ima odgovarajući okvir.

– Je li lakše pisati pjesme kada znaš da nije više isključivo do vas, nego do nadahnuća?

Pa, mislim da je lakše. To je kao kada si u crkvi, na liturgiji, pa stojiš tamo izložen drugim pogledima. Znaš, one prve prepreke na putu. A ti se opustiš, kao što se opustiš na pozornici, gdje te također gledaju. Na pozornici ljude ne možeš varati, sve ovisi o tvojoj uvjerljivosti. Možeš pristati na ulogu onoga koji vara publiku, ali onda postaješ mala tržišna vrijednost, ništa od tvoje umjetnosti.

Ili, kada Boga zlorabe ljudi koji ga koriste za svoje male svrhe. Slušaš takve i osjetiš da je neka ravnoteža poremećena, da nije to baš tako. Posebice kada je riječ o odnosu prema drugim ljudima, drugoj naciji ili drugoj vjeri. Kada je riječ o mom bratu. Mi ne možemo suditi. Možemo nekoga pljunuti, ali tada pljunemo i sebe. Rok kajanja za sve što radimo je neograničen. Čitaš tamo neku biografiju diktatora i onda vidiš da se na samrti ispovjedio. “Bože, oprosti mi za sve.”

Poljski komunistički vođa Wojciech Jaruzelski, koji je Crkvu progonio, nedavno je umro, a pred smrt je tražio svećenika!

Da, Bog ostavlja da se spasiš u zadnjem trenutku. Da ideš od njega, ali da se do zadnjeg trenutka vratiš Bogu, vratiš kući. A Bog ljudima želi praštati. Pakao je za mene stanje čovjeka koji se boji sebe i koji se boji Boga, bježi od njega, želi napraviti svoj svijet. Želi svoju horizontalu bez Božje vertikale. A to je nemoguće.

– Koji je to bio presudan moment u vašem obraćenju?

Kako da ti objasnim. Imaš taj jedan moment kada ostaneš sam, kada promišljaš i nikakva droga ni alkohol ne mogu ti dati odgovore na ono što te muči. A kao što znamo, Bog daje najbolje odgovore, a đavao najbolje izgovore. Bog uvijek daje šansu. Zašto Bog uzima dobre ljude? Da se ne bi pokvarili ovdje na zemlji. Dobrom čovjeku više treba za napredak nego lošem. Jer loš je svjestan da je loš, ide prema boljem.

To ti je kao sa ženom i muškarcem. Zašto je ženu teže liječiti od ovisnosti o alkoholu i narkoticima? Zato što je kompliciranije biće od muškarca. A da ne govorimo o njezinoj naravi. Njezina narav je kao ženska torba – imaš gomilu stvari u njoj, ali nikada ne možeš pronaći ono što ti treba. Živimo u vremenu poremećenih muško-ženskih odnosa. Žene žele biti muškarci, a muškarac se bori s osjećajem neuspjeha i najčešće je poražen, jer je opet igrao neku igru koja nije mogla donijeti rezultat.

Čovjek vjeruje onome što vidi, a ne želi razmišljati o onome što osjeća. Pa onda ode u crkvu, zapali svijeću i kaže: Bože, daj mi dva čuda, kupi mi vikendicu i automobil. Znaš, gubi se onaj mistični odnos s Bogom, istinski odnos preko našeg Krista koji nam je dan kao savršeni Bog i savršeni čovjek

– Igru koju mu je nametnuo svijet?

Pazi, mi živimo u svijetu kojim upravljaju ljudi koji ne razmišljaju tradicionalno. Znaš, ti plodovi Francuske revolucije koji čovjeku nameću mišljenje da je središte univerzuma. I da mu ne treba nikakva pomoć, nego da on može sve sam. A naš zdrav razum se razbolio. Previše je kombinacija probano bez sudjelovanja Božje providnosti, previše njih. Pogledaj tu genetski modificiranu hranu. Ili, kako su nas učili u komunizmu: Čovjek je podčinio prirodu sebi. To je potpuna besmislica. Pa izgubili smo smisao za humor. A Bog je čovjeku dao humor, bez njega pravog humora nema. Znaš, onaj humor koji ne postaje antipod sam sebi nego da nekome doista izmamiš osmijeh na licu. Ljudi premalo čitaju Sveto pismo. Cinizam, ironija i sumnja postali su im urođeni. Čovjek sumnja i u ono što mu pomaže.

– Spomenuli ste tu tamnu prirodu čovjeka. Pa, zar nije rock and roll svojim dobrim dijelom posvećen “proslavi” tog instinktivnog u čovjeku?

Pazi, prije svega bila je glazba. I liturgija je glazba, nebeska. Ljudi su stvorili glazbu u ono vrijeme kada su gledali u nebo. Danas u nebo sve manje gledaju. Žive egzistenciju pod stalnom prijetnjom: kako će prehraniti obitelj, hoće li ga s 50 godina proglasiti neupotrebljivim. Slavi se lažna mladost – koliko puta si vidio sredovječnu ženu koja nosi minisuknju, a to i ne želi, nego mora zbog propisa u firmi i slično?

Što se tiče glazbe, to ovisi. Sva glazba, a i umjetnost, služi tome da istakne ono najbolje u nama. Da nas, na koncu, opravda. Pjesme nam pomažu da budemo svjesni onoga lošeg što radimo u svakodnevici. Umjetnost i glazba daju vitalnost čovjeku. Kako izgledaju ljudi mojih godina, ako su preživjeli?

– I vaše prošlosti?

Dobro, ali moja prošlost živi sa mnom i ja je se ne želim odreći. Ljudi friziraju svoju prošlost – žele je izglancati, a mrlje u njoj postaju sve veće. Ovaj život je paradoksalan – pomažu nam stvari koje su između sebe sukobljene. Život nije ravna crta, nego meandriranje poput neke rijeke – ideš malo ovamo, malo onamo. Važno je slijediti svoj tok, biti svjestan glasa u sebi. Biti svjestan da sreća može biti samo Božja providnost.

To ti je kao kada čitaš neku tešku filozofiju. Kroz deset knjiga on objašnjava jednu rečenicu. I ti to čitaš i što više objašnjava ti si sve gluplji i sve prazniji. A onda uzmeš neku duhovnu literaturu, neku hagiografiju. Pročitaš jednu rečenicu i meditiraš nad njom cijeli dan. Kao i s pjesmama, možeš ih napisati koliko hoćeš, ali ako u njoj nema Duha, uzalud je. A Duh Sveti, to je ono najvažnije. Duh koji je Božja prisutnost u čovjeku, koji nam je dan. Koji je poslan upaliti svjetlo u našim životima, izvesti ga iz te mračne i vlažne šume gdje čovjek svašta čuje i svašta mu se pričinjava. A treba pobijediti strah koji oblikuje čovjeka, koji upravlja njegovim životom u pogrešnom smjeru.

– Kako održavate prisutnost Duha Svetoga u svom životu?

Najvažnija je Kristova molitva, vrlo jednostavno. I, naravno, odlazak u crkvu, na liturgiju. Dođeš tamo i vidiš ikonu koja te podsjeća. Znaš onu ikonu Pantokrator na kojoj se vide dvije Kristove prirode – ljudska i božanska, On drži knjigu u ruci, pruža ruku na blagoslov? Uvijek te treba nešto podsjetiti, a kada zaboraviš moraš se podsjetiti. Spasit će se onaj koji neće zaboraviti što treba uraditi. U Crkvi kažu: kolektiv se neće spasiti, ali spasit će se pojedinac koji će ideju o spasenju prenositi dalje. Kako da ti objasnim… Novi zavjet je visoka duhovna forma, a mi sada živimo u Starom zavjetu. Oko za oko, zub za zub… Gomila oružja, negativnih osjećaja. Znaš, Novi je zavjet za duhovno inteligentnije ljude, a mi smo daleko od toga. Ali ne odustajemo. Kome da se damo? Materijalnom, potrošačkom društvu? Nikada ne odustajemo.

“Lobotomija, jedini način življenja”, pjevate u jednoj svojoj pjesmi. Ljudi koji ne poznaju Boga….

Ma znaju svi ljudi Boga, samo bježe od njega.

– Ok. Ali, takvi bi rekli da su oni koji vjeruju upravo ti “lobotomirani”.

Dobro, to je ona situacija gdje ljudi stalno bježe u samoopravdavanje. Prosjek ti uzima mjeru, trpa te u neke svoje sheme. Svatko te može iskušati, baciti u neke dvojbe na putu do Neba. Čovjek je izgubio kontakt sa sobom. On sa sobom ne priča nego se svađa i sa sobom i s Bogom.

– Riječi su izgubile svoje prvotno značenje. I riječ “sloboda” koja se često spominje u vašim pjesmama sada se doživljava isključivo kao stanje protiv svakog autoriteta…

Znaš kako ja zamišljam drugi Isusov dolazak? Kroz riječi. Riječi će oživjeti i dobiti natrag svoju snagu, onu koju su im ljudi oduzeli. Napunit će se svojom istinom, a ljudi će osjetiti njihovo pravo značenje. I bit će šokirani kada shvate istinu.

– Već ste spomenuli obitelj. Očito je ona važna za vašu duhovnost?

Pa i band je neka vrsta obitelji. Da, obitelj, osjećaj pripadnosti. Mi pripadamo onima koji nas vole i koje mi volimo. I moramo znati da će o nama suditi oni koji nas ne poznaju, a branit će nas ljubav onih koji nas vole. Jedna svijeća za spas duše koju će zapaliti možda netko koga i ne znamo. Znaš, kada doživiš obraćenje i kada kreneš tim putom onda dobivaš svakakve reakcije. “E, ovaj čovjek je poludio, nešto nije u redu s njim. Ma, pusti ga, folira se”, i takve stvari. Ljudi su takvi, kroje te po svojoj mjeri.

Pazi, ja nisam neki otac u kravati i odijelu. Ja sam “rock and roll ćale”, možda sam ponekad izravan i slično. Ali, ja tu djecu volim, to je velika ljubav. Ponekad od njih treba tražiti i oproštaj za nešto što si rekao. Znati se ispričati djeci, to je važno. Ali, nisam ja njihov prijatelj, razumiješ, kojeg oni zovu po imenu. Imaju oni svoje prijatelje, ja sam njihov otac. Ti i žena ste oni koji prenose saznanja djeci. Treba njima prenijeti i da svijet nije savršen, da ima ljudi kojih se treba paziti. Velika je to snaga koja se crpi iz obitelji. Ja ne koristim već dugo nikakve stimulanse, ali može biti ne znam kakav naporan koncert, koji me isprazni duhovno i tjelesno – iduće jutro ja sam na nogama, spreman za život. Prekrižiš se i kažeš “Hvala ti, Bože, što si me darovao ovako nedostojnog”. Moja kći je jednom kada je bila mala rekla “Gospode Isuse Kriste, pomiluj me grešku”, umjesto “grešnu” rekla je “grešku”. Rekao sam joj: Ljubavi, pa nisi ti baš toliko pogriješila.

  Velika je to snaga koja se crpi iz obitelji. Može biti ne znam kakav naporan koncert, koji me isprazni duhovno i tjelesno – iduće jutro ja sam na nogama, spreman za život. Prekrižiš se i kažeš “Hvala ti, Bože, što si me darovao ovako nedostojnog”

– “Marijo, Majko Božja, da li vidiš što rade s tvojom djecom?”, stih je iz vaše pjesme “Hoću da znam“. Što za vas znači Marija?

Majka Božja. Ona je stalno prisutna i gleda kako se njezina djeca razapinju baš kako je gledala kako razapinju Isusa. Mi moramo umrijeti da bismo se ponovno rodili, zar ne? Mi svaki dan umiremo u svojim željama, u svojim nedostacima u odnosima prema drugima. Ima na našem novom albumu “Sirotinjsko carstvo” koji će uskoro izaći pjesma “Svakog dana” koja ide: Tražim čovjeka među ljudima/Tražim mudrog među ludima/Tražim nebo na zemlji/Tražim čovjeka u sebi svakoga dana. Gorim na putu do istine/Pokušavam da se sjetim gdje bih mogao da se smjestim/Blato od jučer sebi me vuče/Gledam u nebo, tamo bih trebao….

Ljudi su takvi, puno njih pokreće strah od kazne. Malo njih je u potrazi za izgubljenom nevinošću. Opsjednuti smo krivicom… Padamo, ali, uz Božju pomoć, eto nas na kraju u raju.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana