Miris limuna lijeno je lebdio tihim ljetnim vrtom izvan Rima. Stari redovnik tiho je čupao korov, dok su mu pčele veselo zujale oko glave, a blagi povjetarac šaptao kroz lišće. Tom sretnom zboru pridruživale su se note starog glasovira koje su dopirale iz prozora samostana. Unutra je najveći pijanist kojeg je svijet ikada poznavao skicirao novu glazbenu poemu.

Ne tako davno bio je najslavniji, najobožavaniji i najtraženiji čovjek u Europi. Njegove skladbe, koje su oduševljavale publiku – od Ave Marie i Liebestrauma br. 3 do Mađarskih rapsodija – i danas pokreću srca milijuna ljudi. Njegov je lik krasio izloge trgovina, njegovo ime bilo je na usnama sviju, a obožavatelji su se otimali za njegove odbačene taloge kave i pramenove kose. No život je sada bio drukčiji. Dane je provodio u društvu svoga glasovira, rukopisa i starih redovnika ove opatije. Male ptice s brda Monte Mario bile su mu jedina publika, cvrkutale su dok je pisao posvetu svetom Franji, koji je nekoć propovijedao pticama u Asizu.

Godinama je Franz Liszt živio razapet između dvaju svjetova. Dok je putovao svijetom kao pijanist bio je hedonist, razvratnik i razarač tuđih domova; ali i plemenita duša koja je čeznula za životom ispunjenim mirom i molitvom. Sada, na ovom svetom brežuljku, stvari su se počele pojednostavljivati. Po prvi put postajao je cjelovit. Ispod godina površne slave ležala je dublja čežnja od one koja ga je tjerala za slavom.

„Svetost“ je pomalo ustajala riječ, koju sentimentalni lako zlorabe, ali u svom izvornom značenju ona jednostavno znači „cjelovitost“. Upravo to je Liszt zapravo tražio – i tome se najviše približio u ovim, svojim poznim godinama. U njegovu životu i glazbi vidi se univerzalna ljudska drama između sebičnosti i spasenja. U njoj i mi možemo naučiti ponešto o cjelovitosti.

Lisztomanija

Franz Liszt kršten je 1811. godine pod imenom Franciscus, po svecu čiji će utjecaj obilježiti njegov cijeli život. Kao dijete, vrlo je brzo pokazao da je čudo od djeteta. Bez formalne poduke znao je odsvirati zahtjevne skladbe po sluhu, već u osmoj godini oduševljavajući slušatelje dubinom osjećaja i izraza. Njegov otac Adam prepoznao je taj dar i postao neumorni promicatelj i menadžer sinove karijere. Uz pomoć bogatih i utjecajnih ljudi, Adam je malom Franzu osigurao najbolje učitelje, a dječak je ubrzo zadivio svijet svojom virtuoznošću. S jedanaest godina već je bio bolji od mnogih školovanih pijanista i mogao je svirati iz nota skladbe koje bi profesionalcima trebale tjedne da ih savladaju.

Adam je sina poveo na turneju, i Franz je svirao pred publikom diljem Europe. Uskoro su morali izrađivati posebne klavire kako bi podnijeli silinu njegova sviranja (nije bilo rijetko da bi tijekom koncerta pukla žica). No Franzova je prava želja sve to vrijeme bila – postati svećenik, a ne pijanist. Adam se tome oštro protivio, uvjeravajući ga da je njegov poziv u umjetnosti, a ne u Crkvi.

Kad je Franz postao mladić, otac mu je umro, i on je napustio turneje kako bi se posvetio podučavanju. Njegove su se misli ponovno okrenule svećeničkom pozivu, ali ga je ovoga puta majka u tome spriječila. Razočaran i bez smjera, Liszt je svakodnevno išao na misu, molio i podučavao svoje učenike. Tražio je smjer svoga života. U to vrijeme vidio je u Parizu koncert velikog violinista Niccolòa Paganinija. Paganini je bio toliko virtuozan da su mnogi nagađali kako je sklopio pakt s vragom. Bio je prava senzacija. Pogled na to nadzemaljsko umijeće zapalio je Lisztovu maštu, i on se ponovno otisnuo na turneje – prvi put kao odrastao čovjek.

U tom razdoblju Liszt je stekao i reputaciju ženskara. Slabosti u njegovu karakteru – ljubav prema užitku i potreba za divljenjem – hranile su ga publike koje su ga obožavale i žene koje su mu se nudile. Među brojnim ljubavnim avanturama, najpoznatija je bila ona s groficom Marie d’Agoult. Njih dvoje potajno su se iskradali od grofa D’Agoulta u Parizu kako bi se sastajali u Lisztovu stanu, koji je on nazivao „rupa za štakore“. S vremenom su pobjegli u Švicarsku, ostavivši Marieina muža iza sebe, i zajedno dobili troje djece izvan braka. No njihova je veza počivala na strasti, a ne na stvarnoj srodnosti karaktera. Nakon godina sukoba i drama, završila je konačno i bolno.

Na kraju te veze Liszt se vratio razuzdanom životu, izmjenjujući žene jednu za drugom, a njegova su izvođenja bila popularnija nego ikad. Iza sebe je ostavljao niz slomljenih srca i razorenih obitelji. Ali ni tada taj način života nije ga zadovoljavao; opisao je taj beskrajni krug emocija kao „pravog demona krajnosti u osjećajima i uzbuđenju“. Liszt je žudio za mirom.

Njegova je glazba tada bila prepuna strasti i uzbuđenja, gotovo kao da odražava njegov ubrzani životni ritam. Oko 1838. skladao je i izvodio Grand galop chromatique – djelo koje je upravo ono što mu ime govori, jedan dahom izveden kromatski galop od početka do kraja, vrtoglave brzine. Namjerno je bilo zamišljeno da raspali publiku – i uspjelo je. No taj galop usporio se 1847. godine, kada je Liszt u Kijevu upoznao princezu Carolyne zu Sayn-Wittgenstein.

Princeza je bila posve drukčija od žena koje su dotad prolazile kroz njegov život – intelektualna, autoritativna i duboko pobožna katolkinja. Zaljubili su se, i pod njezinim utjecajem Liszt je zauvijek napustio turneje kako bi se posvetio skladanju.

Tijekom sljedećeg desetljeća, koje je proveo u njemačkom Weimaru, skladao je brojna djela. Među njima je i Missa solennis iz 1856., poznata i kao Gran misa, napisana za posvetu nove bazilike u mađarskom Esztergomu (Gran). Kritičar Pius Richter tada je zapisao da je to djelo pokazalo „unutarnju napetost“ u Lisztu, koji je istodobno žudio za „užicima svijeta i radošću neba“. Imao je pravo. Liszt je ponovno postao prakticirajući katolik, svakodnevno se moleći s Carolyne. Ipak, njih dvoje živjeli su zajedno kao muž i žena unatoč tome što je Carolyne još uvijek imala zakonitog, premda udaljenog muža, a Weimar je svjedočio i njegovoj posljednjoj aferi – s jednom njegovom učenicom, udanom ženom. Dva Liszta u njemu i dalje su postojala – i nisu bila u miru.

Moj se život pojednostavljuje

Sredinom 1860-ih Liszt je živio sam u samostanu Gospe od Krunice izvan Rima. Tada je samostan još bio dovoljno udaljen od grada da je vladao osjećaj osame, ali se iz njegova prozora pružao veličanstven pogled na Rim – kao na raskošnu kartu protkanu putevima svetaca, umjetnika i junaka. Često je znao silaziti u grad, a jedan ga je suvremenik opisao riječima: „Imao je skroman hod i uvijek se smiješio.“

No ti su osmijesi došli tek nakon razdoblja duboke patnje. Godine 1859. izgubio je sina Daniela, a 1862. i kćer Blandinu, koja je umrla od komplikacija pri porodu. Ti su ga gubici duboko pogodili.

Suočen sa smrću vlastite djece, Liszt je i vlastitu smrt počeo osjećati kao neposrednu stvarnost. Sastavio je oporuku u kojoj je izrazio želju da se vrati svjetlu cjelovitosti koje je poznavao u djetinjstvu, i odlučio odstraniti sebični dio svoje duše. „Unatoč brojnim prijestupima i pogreškama koje sam počinio, i za koje osjećam iskreno kajanje i pokoru, božansko svjetlo Svetog Križa nikada me nije posve napustilo. Katkad je, dapače, preplavljivalo moju dušu svojom slavom“, napisao je. „To žarko i tajanstveno osjećanje probadalo je moj život poput svete rane. Da, raspeti Isus Krist – to je oduvijek bilo moje pravo zvanje.“ Skladatelj je dugo bio i Jekyll i Hyde. No sada više nije bilo podvojene osobnosti koja je noću živjela raskošan, rasipan život, a danju molila i davala milostinju. Ostao je samo Liszt. Koliko je poznato, ta je promjena doista bila stvarna – i ostao joj je vjeran do kraja života.

U pismu rođaku Édouardu pisao je o gubitku svoje djece: „Blandina ima svoje mjesto u mom srcu uz Daniela. Oboje su sa mnom, donoseći pomirenje i pročišćenje, posrednici s povikom Sursum corda! [Uzdignimo srca!] Kad dođe dan kad mi se Smrt približi, neće me zateći nespremna ni klonula duha. Naša vjera se nada i očekuje oslobođenje prema kojem nas vodi.“ Razmišljajući o gubitku, promijenio je i svoj pogled na umjetnost. Glazba mu je postala oblik molitve: „Moram zapaliti oganj za one koje volim, a koji su još živi, i čuvati svoje pokojne u duhovnim i tjelesnim urnama. To je cilj i smisao mog umjetničkog poslanja.“

Drugo djetinjstvo

U Lisztovim se pismima iz tog razdoblja javlja tema povratka dječačkim godinama. „Znaš, najdraža majko“, napisao je, „kako sam tijekom svoje mladosti neprestano sanjario o svijetu svetaca. Ništa mi se nije činilo tako prirodno kao nebo, ništa tako istinito i blagoslovljeno kao Božja dobrota i samilost. Kad danas čitam živote svetaca, imam osjećaj kao da ponovno susrećem, nakon dugog putovanja, stare i poštovane prijatelje od kojih se više nikada neću rastati.“ Édouardu je pisao o novostečenoj jasnoći svijesti i mirnoći srca.

Jedno manje poznato Lisztovo djelo iz tog razdoblja snažno odražava njegovu životnu dramu između svjetla i tame, i mir koji je napokon pronalazio. Évocation à la Chapelle Sixtine (1862.) nastala je iz iskustva boravka u Sikstinskoj kapeli i razmišljanja o veličanstvenim skladbama Gregorija Allegrija i Wolfganga Amadeusa Mozarta koje su bile nadahnute njezinom ljepotom.

Évocation i put križa

Évocation započinje tihim, mračnim motivom iz Allegrijeva Misererea iz 1638. godine:

„Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome; po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me od svake krivice i očisti me od grijeha mojega.“

Potom se melodija uzburkava iz dubine dok je Liszt obogaćuje kromatskim harmonijama, sve snažnijima, sve dok slušatelja ne obuzme svojevrsno apokaliptično ushićenje. U toj glazbi može se osjetiti duboka tuga zbog grijeha, očaj zbog gubitka, sav unutarnji sukob njegove mladosti i pomutnja duše rastrgane između dobra i zla. Ta borba između grijeha i tame, s jedne strane, te milosrđa i pokajanja s druge, čini središnji dio djela. U jednom se trenutku pojavljuje spokojna tema Mozartova Ave verum corpus iz 1791., koja na čas razbija zbrku i oluju osjećaja te na kraju vodi djelo prema smirenom završetku.

Liszt je ovo djelo opisao ovako:

„Ljudska bijeda i tjeskoba jecaju bolno u Miserereu, a Božje beskrajno milosrđe i uslišanje molitve odgovaraju na taj jecaj i pjevaju u Mozartovu Ave verum corpus. Ovdje je riječ o najuzvišenijem od svih misterija – onome koji nam otkriva Ljubav što pobjeđuje zlo i smrt.“

U starosti je Liszt svojim učenicima često naglašavao da to djelo nije namijenjeno javnom izvođenju, već tihoj, osobnoj kontemplaciji.

Godine 1865. Liszt je ostvario svoj dječački san: obukao je svećeničku odoru i zakoračio u kler. Od tada su ga zvali otac Liszt, a njegova je pojava ostavljala snažan dojam. Još uvijek s raskošnom dugom kosom i plemenito isklesanom bradom, taj nekoć obožavani glazbenik sada je hodao svijetom u skromnim crnim haljama i svako jutro provodio za oltarom.

Ali otac Liszt, naravno, i dalje je bio Liszt: volio je dobro jesti, piti vino, pušiti cigare, i – više od svega – stvarati glazbu i pomagati drugima da je stvaraju. I dalje je bio jednako virtuozan za klavirom. Na jednoj večeri u Parizu, pokazali su mu novu skladbu prije večere; letimično ju je prelistao, a nakon jela ju je odsvirao napamet. Svećenik je i dalje bio genij.

Nije morao odbaciti ono dobro u svom mladom ja kako bi postao svet; uostalom, da bi čovjek bio svet, mora biti cjelovit. Njegov glazbeni dar sada je bio uzdignut u službu drugih: poučavao je mlade bez naknade, prikupljao sredstva za siromašne i svirao kako bi umirio bolesnike u duševnoj bolnici. Ljudi koji su ga tada poznavali govorili su o njegovoj prirodnoj dobroti i velikodušnosti koja je prožimala sve što je činio.

Put križa

Lisztove posljednje godine nisu bile ni jednostavne ni mirne, kako je možda priželjkivao. Naprotiv, brige i patnje samo su se gomilale. Oko sedamdesete godine zdravlje mu je naglo oslabilo: bio je iscrpljen, gotovo slijep, i bolovao od astme i vodene bolesti. Udovi su mu bili neprestano otečeni, a hodanje bolno. Istodobno, njegov je ugled opao, dijelom zbog nespretnih javnih istupa vezanih uz knjigu o mađarskoj glazbi, a obiteljski sukobi doveli su ga do otuđenja od jedine preživjele kćeri – Cosime. Možda se sve to može shvatiti kao neka vrsta otplate za mladost punu raskoši i obožavanja, no, kako je Liszt jednom savjetovao rođaku, Bog ponekad dopušta da strašne nevolje snađu upravo one koje voli.

Kako se Lisztov život bližio kraju, njegova se glazba počela mijenjati na neočekivane načine, predviđajući skladatelje koji će tek doći. Djela poput Nuages gris (1881.) ruše konvencije i ostavljaju slušatelja u tjeskobnom, sablasnom dojmu praznine. Dok je pisao Via crucis, zborsko djelo iz 1879. koje prati postaje Križnog puta, Liszt je i sam hodio vlastitim putem križa – u patnji i samoći.

Ali križ za njega nije bio samo znak patnje. Posljednji stavak tog djela nosi naslov Ave crux, spes unica – „Zdravo, križu, jedina nado!“. Na koncu, upravo je ta nada potaknula Liszta da svijetu podari ljepotu koja je nadživjela svu njegovu patnju i grijehe. U tome leži smisao njegova života – znak da, možda, na kraju ljepota i cjelovitost, a ne bol i kaos, imaju posljednju riječ.

Članak je preveden s dopuštenjem s web-stranice The Plough.