Emanuel, jedan od najdugovječnijih duhovnih bendova u Hrvatskoj, 24. studenog održat će koncert u Velikoj Gorici. “Noć moćnog slavljenja”, kako su nazvali taj događaj, kao i proslava 17 godina postojanja, potaknuli su nas da s njima napravimo veliki razgovor. S članovima benda, Franciskom Perković i Domagojem Pavinom, sjeli smo prošli četvrtak te pretresli mnoge teme, od njihovih početaka i stanja na duhovnoj glazbenoj sceni u Hrvatskoj, do novog albuma i koncerta te vječnog pitanja trebaju li se takvi događaji naplaćivati.

– U najavama za koncert “Noć moćnog slavljenja” koristite se zanimljivim sloganom #višeodkoncerta. Što time želite poručiti?

Domagoj Pavin: Koncert duhovne glazbe nekada je bio naš standard. No, prije desetak godina, uočili smo kako nije isto kad na pozornici duhovne pjesme izvodimo, na primjer, mi, Čedo Antolić, Ivo Šeparović, Apostoli mira ili neki drugi kolege. Njihov koncept je bio drugačiji, dok su kod nas to prestali biti klasični koncerti, već su postala slavljenja.

Franciska Perković: Kad malo uđemo s ljudima u razgovor i pitamo ih kako im je bilo na koncertu, često čujemo odgovor: “Ajme, tako sam se lijepo osjećao/la…”, ali nije poanta da se netko samo lijepo osjeća. Mi ovdje proslavljamo Boga, dajemo slavu Bogu, spuštamo njegovo Kraljevstvo na Zemlju. Nismo se ovdje okupili niti radi Emanuela niti radi pjesama. Voljela bih kad bi ljudi više doživjeli i shvatili iskustvo slavljenja.

– Koncertom obilježavate i 17 godina postojanja. Koliko se kršćanska glazbena scena promijenila od 2001.?

Domagoj: Danas se internet široko primjenjuje, postoji YouTube i sl. pa je tako kršćanska glazba dostupnija nego prije. Sjećam se kako sam 2001. ‘vrebao’ s kazetofonom pjesmu na Radio Mariji ili HKR-u, a kad bi zasvirala, stisnuo bih “rec” i snimio ju na uređaj.

Franciska: Možda su zato koncerti nekada bili posjećeniji i više ih se cijenilo, dok danas vlada borba u kojoj se trudimo osvijestiti javnosti vrijednost ovakvih događaja koje bismo kao kršćani trebali podržavati i konzumirati zbog dobrobiti pojedinca, ali i cijele Crkve.

Domagoj: Kad smo krenuli u ovo postojao je zapravo velik broj bendova. Tad su Fidesi bili na vrhuncu svoje “karijere”. Oni su uvozili i prevodili pjesme koje u Hrvatskoj nisi imao prilike čuti. Tada je jaka bila i Božja slava band s Dobrim Pastirom, a po festivalima je također bilo puno izvođača poput Kefe, Navještenja, Novog svitanja, Sve boje ljubavi i mnogih drugih. Bilo je to živahno vrijeme i puno se sviralo. Imali smo oko 25 koncerata godišnje. Ok, tad su produkcijski zahtjevi bili manji pa ih je bilo lakše organizirati. Litra benzina koštala je, npr., 4 kune, danas je 10. Hladni pogon je danas znatno skuplji.

Negdje 2008./2009., s početkom ekonomske krize, dogodio se jedan pad. Puno izvođača bilo je prisiljeno staviti ključ u bravu jer si zbog posla više nisu mogli dozvoliti slobodan dan ili vikend. Danas, pak, imamo tri, četiri imena koja rade ozbiljnije i koja se vrte u krug te još toliko imena koja su nešto manje aktivna.

– Biste li rekli da se danas događa svojevrsno probuđenje?

Domagoj: Ja sam pomalo skeptičan oko toga, ne znam je li to baš probuđenje ili se radi o nekim trendovima. Određeni centri su puni, ali, neka mi nitko ne zamjeri, činjenica je da to traje dvije, tri sezone, a onda dolazi do pada. Današnje vrijeme pred nas stavlja drukčije izazove i na njih moramo biti spremni odgovoriti. Mislim da to možemo i moramo, ali trebamo ponuditi dobar sadržaj. Ne samo na dva, tri mjesta u metropoli nego na nivou župa. Iz župa ipak stasaju duhovni pozivi, zborovi, bendovi, barem je povijest do sada tako pokazala. Nekada je, recimo, bilo puno bendova i više se sviralo po župama. Danas one umiru. Konkretno mogu govoriti za svoju župu ili one susjedne u Velikoj Gorici gdje je ranih 2000-ih u pastoralnim centrima bila gužva. Postojalo je više zajednica, mladi, srednji, stari, čekalo se na termin. Danas je znatno pustije. To su činjenice.

I Emanuel je rezultat okupljanja na župnim susretima mladih. Nekad je na tim okupljanjima bilo nas 30-40, dok danas susreta više nema. U jednoj obližnjoj župi godinama su se subotom navečer održavale misu za mlade gdje su se okupljale stotine. To je bilo plodno vrijeme. Nastajale su pjesme, nastajale su zajednice. Danas, pak, tamošnji svećenik razmišlja o ukidanju te tradicije jer se prečesto događa da na misu dođe troje ljudi.

Emanuel

Domagoj Pavin, Emanuel/Igor Kolarec – VG Foto

– Dobro, naša je perspektiva malo drugačija. Često smo na putu i mnogi kršćani, svećenici i laici, govore kako se osjeti probuđenje, kako je mlađih generacija više na misama i duhovnim događajima nego generacija njihovih roditelja. Sveta Mati Slobode u Zagrebu, recimo, gori od mladih i aktivnosti.

Domagoj: Zagreb je milijunski grad i ako u njemu ne možeš skupiti tisuću ljudi, to mi i nije neka vanserijska brojka premda izaziva respekt. Gledajte, ja mogu govoriti za Veliku Goricu i neke druge župe u kojima smo se kretali. Istina, činjenica je kako Gorica gravitira Zagrebu te puno ljudi tamo pronalazi duhovne sadržaje koji im odgovaraju. Ali, nažalost, pratim društvene mreže, gledam što ljudi objavljuju preko tjedna, a što subotom i nedjeljom nakon izlaska. Mnogi ljudi će doći kod nas na koncert, ili su bili na Alanu Hržici i Božjoj pobjedi, ali isti će se kasnije nabrijavati na Acu Lukasa i Zvezde Granda. Nemam ništa protiv njih, neka mi nitko ne zamjeri, ali te stvari ne idu zajedno. Dok god, paralelno, isti ljudi dolaze u crkvu i izlaze u narodnjačke klubove – nema obraćenja – nema probuđenja.

Franciska: Istina je ono što govori Domagoj, jer sam ja bila jedna od tih ljudi. Kad sam, prije gotovo pet godina, pristupila Emanuelu, olako sam shvaćala neke stvari. Znala bih izaći vikendom ili na Badnjak, a onda pjevati na svetoj misi idući dan. Naravno, ne govorim da ljudi ne trebaju izlaziti, ali vjernik bi u svemu morao biti dostojanstven. Domagoj mi je jednom prilikom zaprijetio da neću više biti u bendu ako ne promijenim svoje ponašanje. U prvom trenutku za mene je to bilo veliko gušenje i pružala sam otpor, no nakon velikih borbi, s vremenom sam doživjela iskustvo novog rođenja i shvatila koliko me taj svijet zapravo zarobljavao.

Domagoj: Mi smo nekada uz duhovnu glazbu svirali i “gaže”, ali smo morali prestati s tim jer se radi o dva nepomirljiva svijeta. Nismo svirali narodnjake, niti pjevali neprimjerene tekstove, filtrirali smo pjesme i nastup je uvijek bio pristojan i lijep, ali ni tako nije išlo. Ne možeš svirati u subotu navečer i doći “zdrav” u nedjelju ujutro na misu. Svaka čast onome tko može! Mi smo morali odvagnuti i odabrali smo ovo. Da se razumijemo, ugrozili smo tako i svoju egzistenciju te više možda ne zarađujemo kao nekad. Ali to je cijena!

Postoji još jedna stvar, malo smo se i mi kršćani zatvorili u neki svoj svijet. “Lajkaš” određene stranice, dobivaš informacije s njih i cijelo vrijeme si okružen s ljudima koji isto misle. No, moja mi je susjeda, koja dvadeset godina živi iznad mene, neki dan rekla: “Hej, pa ja nisam znala da ti pjevaš” (smijeh). Nalazimo se u svom svijetu kao što se neki drugi nalaze u njihovom. Nije to nužno loše, ali dosta toga sam iz te situacije zaključio. Mislim da moramo izaći iz svoje zone komfora, ugode i tapšanja po ramenima.

Franciska: Prije nekih godinu dana svirali smo na duhovnoj obnovi koju je predvodio jedan poznati svećenik. Tad je, pred 2000 prisutnih na misi, rekao, parafraziram: “Ljudi, ovo što vidim nije dobro. Bitni su vam samo novci i izlasci. Sjedite na dvije stolice.” Poruka je bila jasna. I mi isto imamo dužnost reći, djelovati i vjerujem da to i radimo. Isus se nije trudio svidjeti svakome kad je govorio. Njegova je poruka bila jasna i mnogi su je odbacili. U Svetom pismu jasno kaže: “A onda mnogi odstupiše od njega.”

– Kako je došlo do osnivanja Emanuela? Jeste li se umorili nakon toliko godina djelovanja?

Domagoj: Iskreno? Jesam, umorio sam se. Frizerka mi je predložila “farbanje”, dok mi “razrjeđivanje” kose više nije potrebno. Upravo smo završili šesti album koji je prošlog tjedna poslan u tisak. Puno je obveza, vjerojatno smo se i zato umorili, jer tko god je snimao albume i nastojao zadržati kvalitetu i kontinuitet zna što to znači i koliko vremena, novaca i živaca oduzme.

Emanuel je počeo s radom prije 17 godina. Tad sam bio petnaestogodišnjak. Održavao se seminar oca DeGrandisa u Zagrebu i ja sam, da ne kisnem dok čekam majku koja je bila na seminaru, ušao u dvoranu. Unutra su Fidesi svirali “naš Bog, on je silan Bog” i to je bilo to, odlučio sam da ćemo osnovati bend. Srećom, naš je župnik imao sluha, ili ga nije imao kad nas je odobrio (smijeh), te je dopustio neke “eksperimente”. Ja sam tada, kao svaki luzer, bio basist (smijeh). Nije to ispočetka bilo ugodno za slušati, ali su s nama bili strpljivi i župnik i vjernici. Neki su nas, pak, htjeli izbaciti iz crkve. Tada to nisam razumio, no danas razumijem da nije ugodno slušati galamu.

Emanuel

Franciska Perković, Emanuel/Igor Kolarec – VG Foto

– Spomenuli ste rad na novom albumu. U kojem ste smjeru krenuli, možete li ga usporediti s posljednjim albumom “Svake slave dostojan”?

Domagoj: Novi album zove se “Sve činim novo”. Svaki naš album ima posebnu namjenu. Jedna od kritika zadnjeg CD-a išla je u smjeru kako je previše napucan. Kad smo ga radili razmišljali smo o radiju i televiziji te smo htjeli imati što snažniju produkciju. Na poticaj drugih odlučili smo napraviti i jedan jednostavniji album.

Po uzoru na strane kolege snimili smo nešto što vani zovu “living room worship” (slavljenje u dnevnom boravku, op. a.), tj. slavljenje u okruženju manje zajednice ili kućne molitvene grupe. Mislim da smo to uspjeli postići. Svoj smo “living room” našli u Županji gdje smo proveli prošlu zimu svirajući i snimajući. Ono što nismo snimili tamo završili smo u našem “living roomu” u Velikoj Gorici. Švigi (producent albuma, op. a.) je kasnije to preslušao, očistio, ušminkao i izvukao ono najbolje. Na kraju, mogu reći kako mislim da smo uspjeli dobiti atmosferu koju smo htjeli. Preslušao sam album i u studiju, u nekom dnevnom rasporedu te prije spavanja. Upravo mi je u uvjetima pred spavanje, kad zaspeš na zadnju pjesmu, bio idealan. Album ima svoju glavu i rep, na njemu je dvanaest pjesama, neke su nove, a nekim starima odlučili smo dati nove, jednostavne, aranžmane.

Sviđa mi se to što smo napravili album s manama. Nismo opterećeni time je li se na snimci netko “raspao” na instrumentu, ili se čuje falš. Ljudi vole takve snimke. Voljeli bismo, i probat ćemo, promovirati takav način slavljenja jer je on danas dostupan svima.

– Ali “Noć moćnog slavljenja” koja je pred vama neće biti u takvom “stripped-off” aranžmanu?

Domagoj: Bit će moćno (smijeh).

– Što to znači?

Franciska: Dobila sam puno poruka u kojima ljudi pitaju zašto smo tu večer nazvali “noć moćnog slavljenja” i što to znači. No, slavljenje…

Domagoj: … ne može biti drugačije nego moćno!

Franciska: Tako je. Slavljenje je moćno i iznimno bitno.

Domagoj: Božja poruka je ništa drugo nego moćna. Možda ta riječ nije toliko ustaljena u našem žargonu pa ljudima izgleda čudno i napuhano, ali nije. I da je samo uz gitaru, Božja poruka ostaje moćna. Mi ćemo je na koncertu probati dodatno istaknuti vrhunskom produkcijom, vizualno i zvukovno, svime onime što imamo na raspolaganju i što pripada današnjim standardima, iako njegovoj Riječi to nije potrebno. No, Bogu dajemo samo najbolje pa vjerujem da takav pristup u prenošenju Istine, svima okupljenima daje dodatni doživljaj koji će ih možda potaknuti na donošenje nekih odluka o uvođenju promjena u život.

Emanuel

Emanuel/Igor Kolarec – VG Foto

– Za kraj, ostalo je jedno pitanje koje, vjerujemo, mnoge zanima. Što je zapravo Emanuel? Božja pobjeda je zajednica mladih, iza Alana Hržice također stoji zajednica, fra Marin Karačić je, pak, franjevac…

Franciska: Emanuel je prije svega župni bend koji prati događaje u svojoj župnoj zajednici. Nakon toga dolazi sve ostalo.

Domagoj: Kroz sedamnaest godina prošli smo puno susreta s različitim svećenicima, od pokojnog fra Zvjezdana Linića, preko Dražena Radigovića, Marka Glogovića ili laika poput Dražena Bušića… Pet smo godina služili kao slavljenički tim jedne zajednice u zagrebačkom Sigetu. Nije nam stran takav način služenja.

Danas postoji neka negativna konotacija kad se kaže da je netko pjevač, ili da se radi o bendu, sad je prihvatljiv pojam zajednice. Smatram da tu ne bi trebala postojati pozitivna ili negativna konotacija. Svatko je izašao iz svog kruga. Čedo Antolić, na primjer, nije ni zajednica ni bend, a radi super stvari i iskreno slavi Boga svojim pjesmama i nastupima.

Svatko od nas pojedinaca ima svoje mjesto gdje se puni, neku zajednicu ili seminar. Ta iskustva donesemo sa sobom i na kraju ih ugrađujemo u rad benda. Čak nam se ta sloboda i sviđa jer dok svaka zajednica ima neke svoje okvire i pravila iz kojih rijetko izlazi, Emanuel od toga na neki način bježi i nastoji biti progresivniji, pomicati te granice i nikako ne ograničavati nekoga u potrebi da se izrazi pogotovo ako za to posjeduje određeni talent.

‘Besplatno ste primili, besplatno i dajte’

– Kršćanski izvođači, organizatori duhovnih obnova, ali i manifestacija, znaju se susresti s kritikama zbog naplaćivanja ulaznica za pojedine događaje.

Franciska: Nedavno sam baš pročitala, vezano uz jedan kršćanski događaj gdje se naplaćivao ulaz, neki komentar u kojem se ta praksa kritizira. Često se ljudi pri kritiziranju naplaćivanja koriste i biblijskim citatom: Besplatno ste primili, besplatno i dajte. No, ljudi ne znaju da dvorana, kao i organizacija i produkcija za određeni događaj, imaju svoju cijenu.

Domagoj: Mi jesmo besplatno primili svoje talente, Bogu hvala. Bog je dao i struju, ali ju HEP ne dijeli besplatno (smijeh). Klavijatura za koju si “iskeširao” 20 tisuća kuna, ili više, nije besplatno primljena, platio si ju i možda je još plaćaš. I onaj radnik koji pomaže oko koncerta nije došao besplatno. Ja mogu dati svoje vrijeme za “džabe”, ali troškove koje imam ne mogu. Na kraju, kad se podvuče crta, ako ostanete u nekom malom plusu, da se dobro počastite, to je uspjeh. Mi kažemo, “bit će za pjesmu”. Možete time biti frustrirani, a možete to i prihvatiti.

Noć moćnog slavljenja

Duhovni bend Emanuel održat će Noć moćnog slavljenja 24. studenoga u Gradskoj sportskoj dvorani u Velikoj Gorici s početkom u 20 sati. Ulaznice su u pretprodaji 60 kn, dok će na dan koncerta cijena iznositi 80 kn. Ulaz za djecu do 7 godina je besplatan.

Ulaznice se mogu nabaviti na sljedećim mjestima:

1. [CROATIA RECORDS SHOP]
Zagreb, Bogovićeva 5
– radnim danom od 8 do 21h
– subotom od 9 do 16h

2. [ONLINE ULAZNICE]
Na: http://ulaznice.emanuel-live.com

3. [ŽUPA BL. ALOJZIJA STEPINCA]
Dobrilina 70, Velika Gorica
– nedjeljom: nakon misa u 9:00, 11:00 i 18:30

Tino Krvavica | Bitno.net