RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Cinkuši – bend koji spaja ‘kerempuhovski’ senzibilitet s glazbenim anarhizmom Novoga vala

Cinkuši pomiruju sjevernohrvatske, odnosno, prije svega zagorske, prigorske i međimurske glazbene vezove s novim valom u neki njihov val, tradiciju s popularnom kulturom, oduzimajući zaboravu vrijedne note i verse

cinkuši krava na orehu

Cinkuši – “Krava na orehu” (Croatia Records, 2017.)

Cinkušem se u našem kajkavskom narječju naziva zvono ili zvonce prisutno u čovjekovu životu od rođenja do zadnjega daha. Cinkuš je tako ujedno i nešto nadvremensko, nekad naizgled i neprimjetno, ali stalno prisutno, pouzdano, nepodložno trendovima i regresijama i degresijama općeg ukusa.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Cinkuši kao sastav koji je s nama već dvadesetak godina, glazbenici koji se svojim iskazom bezbrižno i veselo klate od kanona kajkavske popevke do nepreglednih stranica punka, od tradicionalizma do glazbenog anarhizma, prate baš tu putanju riječi koju su sebi prilijepili na početku svoga umjetničkog puta, samim tim svojim stavom i pozicijom isuviše vrijedni da bi ih se moglo olako zaobići, kao i u stalnom sukobu s definicijama da bi se o njima moglo lako pisati ili da bi bilo zahvalno razglabati. Jer, njih treba jednostavno – slušati!

Ova vesela družba, koja u svojoj stalnoj postavi broji akustičnu i električnu gitaru (Mirko Radušić i Nebojša Stijačić), kontrabas (Tihomir Kruhonja), bubnjeve (Marko Meštrović), mandolinu (Natalia B. Radušić) i violinu (Igor Barić) u savršenoj sinergiji, dosad nas je obradovala sa samo tri studijska albuma – “Zeleni kader” (Croatia Records / Kopito Records, 1999.), “Domesticus Vulgaris” (Cantus, 2005.) i “Špiritus Sanctus” (Croatia Records, 2009.) – i jednim koncertnim, nazvanim najjednostavnije i najiskrenije “Uživancija!” (Croatia Records, 2011.), poručujući već samom statistikom da nisu skloni forsiranju i muziciranju muziciranja radi. Na tom svom putu, tijekom kojeg su samo rasli i brusili naizgled neizbrusivu poetiku, nisu uspjeli izaći iz rubnih dijelova glazbene scene. Srećom, nisu s nje ni otpali, marljivo radeći i nazdravljajući u svojoj radionici, ali i surađujući s kolegama, kao, primjerice, s Jelenom Radan na njezinom sjajnom albumu “Voyage” (Menart, 2013.). “Krava na orehu” dolazi nam tako čak osam godina nakon prethodnog studijskog rada i produbljuje od ranije nametljive usporedbe s irskim folk-punk sastavom The Pogues, koji su spajajući irske tradicionalne glazbene recepture i instrumente s rokerskim, čak pankerskim temperamentom i kalupom, postigli međunarodni uspjeh i zavrijedili kultni status.

Naime, opet se na repertoaru Cinkuša “sukobila” narodna receptura sa začinima suvremene globalne kužine, klet s noćnim klubom, popevka s deriviranim world musicom. Pritom je “Krava na orehu” uokvirena s narodnom pjesmom “U gori raste zelen bor”, koju su svojedobno rado pjevali i domobrani i partizani, a čijom se integracijskom energijom “okoristio” i redatelj Antun Vrdoljak u jednom od naših najboljih ratnih filmova. Njezina zborska izvedba u dva čina – jedan na početku i jedan na kraju albuma – uz pomoć “dragih ljudi s Risnjaka”, dođe baš kao okvir i ugađanje atmosfere, kako one na otvaranju, tako i one fajruntske. Sve što su naslagali između, u devet pjesama, dernek je u kontroliranim uvjetima, a zapravo vrlo spretan domaći recept kakvim su se na svoj način poigravali još Haustor u ranoj fazi karijere.

A to je izgradnja vlastitog glazbenog iskaza s rukama duboko u narodnoj riznici, pritom bez osjećaja za bilo kakve granice. Već su tako nešto uspješno radili Gustafi, koji su povezali svoju Istru s meksičko-teksaškom granicom; Cinkuši to postižu s manje eksponiranosti, usput studioznije odrađujući onaj “narodni” dio, pa su njihove pjesme – ne samo one direktno izvađene iz starih pjesmarica – dublje zaronjene u motive i imaginarij svoga podneblja i tradicije, a, gdje je bilo potrebno, i dodatno premazane da bi se pogodio pravi duh predloška, kao u narodnoj “Deca, moja deca” s “dodatcima” u obliku trube Igora Pavlice i usne harmonike Kreše Oremuša.

Krleža je tu sa svojim kerempuhovskim dijelom opusa ključno i trajno pomagalo, ovdje najeksplicitnije korišteno u sjajnoj preradi njegove “Mizerere tebi, Jeruzalem”, balade prvi put objavljene u sklopu glasovitog romana “Na rubu pameti”, a 1946. uvrštene i u drugo izdanje “Balada Petrice Kerempuha”. Ondje gdje je naš književni klasik u isti tonalitet stavio biblijsku naricaljku i vapaj iz naroda s društveno inferiornog položaja Cinkuši su uspjeli nakalemiti reggae, a zadržati, što vokalima, što stalno prisutnom violinom, duh izvornoga teksta.

A Miroslav Krleža zaslužan je i za naziv albuma, jer “Krava na orehu” dolazi opet iz nezaobilaznih “Balada Petrice Kerempuha”, a sama pjesma pojavljuje se u “pijanoj”, njemačkoj varijanti “Die Kuh im Nussbaum”, koja će podsjetiti na Rundeka u posthaustorovskom izdanju koliko i na kakvu narodnu feštu. Darko Rundek se pak pojavljuje i osobno, glasom i izvođačkim autoritetom u reggaeom ozračenom singlu “Tiček”, jednoj od ponajboljih pjesama ovdje. Još je jedna to obrada tradicionalne pjesme, a tematizira vječno prokletstvo čovjekove ovisnosti o materijalnom (“Što je to s ljudima i zlatom?… Jastuk od zlata je tvrd, a perje je meko“). Ta ovisnost doima se kao trajna problematika i motor za sam glazbeni jezik Cinkuša koji vješto balansira između neartikuliranog i konceptualnog. Jer, slušajući njihove violinom i bubnjevima nošene, a gitarom lelujavo vođene note, nije teško zamisliti družbu trubadura u stalnom raskoraku, ali i zagrljaju s pritiskajućim, penezima i šoldima zagađenim svagdanom.

Bend na albumu samo u dva navrata ne posuđuje iz narodne pjesmarice, ali tada je možda i najtanji u samom rezultatu. “Ženidba udaja” sa svojim oglasom “tražim ženu za zajednički život kod nje” satirički se osvrće na sve širu ljubavnu tržnicu, zvukom koji naginje meksičkoj tradiciji dočarava svijet latinskoameričkih sapunica, ali i samoizgara u nedovršenoj poanti, dok “Ulica Birtija Država Istina”, podcrtana i violončelom Dorotee Radušić, pred sam kraj albuma dolazi kao pokušaj artikulacije vlastite riječi, ali tu i zastaje, da bi se sve lijepo “zalilo” drugim dijelom “U gori raste zelen bor”. I nema, da se razumijemo, ničeg uistinu lošeg u tim čisto autorskim trenutcima; štoviše, oni su u svom tom feštanju zapravo vrlo spretno ugurani kao nužan, suvremeniji sastojak. Čak i kao dokaz, odnosno, prilog davno prije stečenom dojmu kako su Cinkuši odlični baštinici glazbe podneblja čiji zrak udišu punim plućima. Baštinici koji su pritom cijepljeni protiv artističke uskogrudnosti i zanatske ozbiljnosti.

Irski The Pogues su, vođeni sjajnim koliko i tragičnim poetom i narodskim rokerom Shaneom MacGowanom, tamošnji pub učinili sasvim prikladnim domom i za punk, Gustafi su istrijanskom inačicom tex-mexa doveli rock na ovdašnje pučke zabave i vjenčanja, a Cinkuši s još manje šalabahtera odrađuju sličan posao pa pomiruju sjevernohrvatske, odnosno, prije svega zagorske, prigorske i međimurske glazbene vezove s novim valom u neki njihov val, tradiciju s popularnom kulturom, a popularnu kulturu s dernekom otkopčanih košulja, oduzimajući zaboravu vrijedne note i verse i bacajući ih u zagrljaj publici mlađoj od ove mlade nam države. Njihova je glazba prije svega zabavna – ne kao ono što žanrovski definiramo zabavnom glazbom, već mislim upravo na ugođaj i namjenu – užitak za svoje potpisnike i (su)kreatore kao i za konzumente široke lepeze ukusa i motiva za slušanje; istovremeno se jasno ističe i njezin podtekst u kojem se iščitava umijeće (pre)biranja po bogatoj ostavštini onog što, uostalom, i definira jedan narod, duh, kulturu i podneblje. Kad se to umijeće realizira na ovako opušten, cinkuševski svevremen, ozbiljnosti i mudrovanja oslobođen i iskreno veseo način, svaka riječ o takvoj glazbi – pa tako i ove moje škrabotine – ostaje suvišno koliko i nikad dovoljno uživljavanje u nečiji (kreativni) užitak.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 23. studenoga 2017.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi