PIŠE BISKUP ROBERT BARRON
‘Unorthodox’ i moderni mit o korijenima
Sloboda koja nema nikakvoga odnosa prema sudbini veoma brzo izgubi svaki pravac. Usto, kada je svatko u nekome društvu radikalno predan putu na kojemu sve bira sam, na kraju nemamo nikakvu zajednicu, nego labavo udruženje pojedinaca, često sa sukobljenim vizijama toga što je dobar život. Iako je Estyjino hasidsko društvo zasigurno pretjerano i opresivno, pitam se – zar ne bi njezinim berlinskim prijateljima bilo iznimno dobro došlo nešto čvrstoće, povezanosti i moralne svrhovitosti koju ono utjelovljuje?
„Unorthodox” (“Nepravovjernica”), miniserija koja se prikazuje na Netflixu, priča je o mladoj ženi koja pobjegne od svoje hasidske zajednice u Williamsburgu, u Brooklynu, koja je guši, a slobodu pronađe sa skupinom prijatelja koji je uz dobrodošlicu prihvate u Berlinu. Ovaj opis pišem podosta ironično, jer iako on predstavlja prilično točan sažetak radnje, također daje naslutiti pretjerano pojednostavljivanje koje ovu uistinu fascinantnu i dobro odglumljenu dramu čini prilično problematičnom.
Dramatika serije vrti se oko Esty (koju glumi izvrsna Shira Haas, koja zaslužuje svaku glumačku nagradu koja postoji), devetnaestogodišnjakinje koja je cijeli svoj život provela unutar jedne strogo zatvorene hasidske zajednice. Njezino obrazovanje, njezina prijateljstva, njezin brak, njezin osjećaj osobnosti – sve je to u potpunosti oblikovano strogim tradicijama njezine vjerske zajednice. Kada se njezin brak s mladićem imenom Yanky pokaže nesretnim, i kada – uz poticaje njegove majke, koja se u sve upleće – Yanky zatraži razvod, Esty odluči da joj je dosta. Uz pomoć prijateljice nežidovke ona uspije izvući se iz nemilosrdnoga stiska društva u kojemu je živjela, i otiđe u Berlin, gdje živi njezina majka, koja je davno napustila hasidski svijet. Ondje se počne družiti sa skupinom mladih, modernih glazbenika, koji je upoznaju sa svijetom umjetnosti, zabave i seksualne slobode, kakav ona nikada nije poznavala. Kada Yanky i njegov rođak dođu u Berlin kako bi našli Esty i odveli je kući, mlada se žena odupre i pronalazi potporu u svojemu krugu prijatelja. Na kraju serije ona prolazi kroz Brandenburška vrata, simbolički ostavlja svoj stari život iza sebe, i nasmiješena se zaputi u svoju novopronađenu slobodu.
Autori serije „Unorthodox” zasigurno su imali namjeru da ova serija bude klasični Bildungsroman (priča o sazrijevanju), ali meni se čini da su htjeli i da bude nešto više od toga – htjeli su ponovno ispričati veliki moderni mit o korijenima. Modernizam se – naročito za one koji ga smatraju definitivnim otkrićem u povijesti zapadne kulture – pojavio nakon duge i mračne borbe s tradicijom, naročito u njezinu religioznom izričaju. To se dogodilo u obliku proboja u prirodnim znanostima i proboja individualne slobode protiv – u oba slučaja – pretpostavljenog suprotstavljanja vjerskom establišmentu. Kada shvatite tu dinamiku, počet ćete primjećivati kako se ta priča pripovijeda uvijek iznova, i u visokoj i u popularnoj kulturi – u knjigama, esejima, člancima, filmovima i televizijskim serijama. Kao da nas se mora neprestano podsjećati na neprijatelja s kojim se modernizam suočavao pri svojemu nastupu, a protiv kojega se i dan-danas bori.
Ono što ja kao osoba posvećenoga života ovdje vidim jest to da je taj narativ – iako ga se neprestano ponavlja – zamoran i previše pojednostavljen, i zapravo nije pošten prema vjeri, a niti prema specifičnoj kulturi modernizma. To bih volio pokazati uz pomoć analitičara koji je s iznimnim senzibilitetom razumijevao kvalitete jednoga i drugoga, a radi se o protestantskome misliocu iz dvadesetoga stoljeća Paulu Tillichu. Tillich je smatrao da je jedno od glavnih obilježja svakoga društva napetost između polariteta onoga što je on nazivao „sudbinom” i „slobodom”. Sudbina je ono što nam je dano prije ikakvoga odabira što smo ga mogli učiniti. Dakle – jezik, kultura, obitelj, vjera, definirano tijelo u kojemu smo se našli, i konvencionalan način razmišljanja i ponašanja – sve su to aspekti čovjekove sudbine. S druge strane, sloboda je naša sposobnost da odlučujemo sami za sebe, da odredimo tko smo i kako se trebamo ponašati. To dvoje postoji u međusobno uvjetovanome odnosu – bez slobode, sudbina uistinu postaje nešto što čovjeka satire, ali bez sudbine sloboda nema ničega na čemu bi stajala, a u konačnici, nema ni pravoga smisla pravca u životu. Sav je život obilježen određenom oscilacijom između te dvije polarizacije, jedne koji se nameće, a zatim i druge. Savršena ravnoteža između to dvoje ne može se ostvariti na ovome svijetu.
Ako modernizam smatramo trijumfom slobode nad tradicijom (sudbinom), onda će se priča o modernizmu uvijek pripovijedati kao oštar kontrast između toga dvoga. A budući da su mnogi suvremeni vjerski izričaji izgubili svoj specifični karakter, i postali su blijedim odjecima modernoga konsenzusa, kako bi dokazali svoju teoriju, današnji pripovjedači te priče moraju pronaći uistinu opresivne oblike religioznosti. Dakle, producenti serije „Unorthodox” identificirali su hasidsko židovstvo kao bolno dominirajući izraz religije i upotrijebili ga kao podlogu za putovanje svoje junakinje u osobnu slobodu. No upravo taj „ili-ili” način pripovijedanja priče zaklanja mnogo toga, i tako zakazuje u poštivanju suptilnoga međuodnosa između slobode i sudbine, koji zapravo obilježava svaku kulturu.
U svim svojim izjavama, u svim svojim razgovorima, u svim svojim potezima, oslobođena ekipa Estyjinih berlinskih prijatelja otkriva da je njihova vrhovna vrijednost sloboda – sposobnost svake osobe da pronađe svoju put. Gotovo sve je u redu – dokle god dotična osoba nije prisiljena to nešto učiniti protiv svoje volje. Prilično je očit zaključak da bi se na uvođenje bilo kakve vrijednosti ili niza vrijednosti, koje bi mogle usmjeriti slobodu ili joj dati oblik, gledalo kao na nepodnošljivo nametanje. Bez ikakvih „trebanja” i „moranja” u ovoj zajednici, molim! No to naprosto čini njihovo društvo zrcalnim odrazom Estyjina društva u Williamsburgu – u kojemu nije bilo ničega osim „trebanja” i „moranja” – i jednako tako jednostranim. Sloboda koja nema nikakvoga odnosa prema sudbini veoma brzo izgubi svaki pravac. Usto, kada je svatko u nekome društvu radikalno predan putu na kojemu sve bira sam, na kraju nemamo nikakvu zajednicu, nego labavo udruženje pojedinaca, često sa sukobljenim vizijama toga što je dobar život. Iako je Estyjino hasidsko društvo zasigurno pretjerano i opresivno, pitam se – zar ne bi njezinim berlinskim prijateljima bilo iznimno dobro došlo nešto čvrstoće, povezanosti i moralne svrhovitosti koju ono utjelovljuje?
U konačnici, toplo bih preporučio da pogledate „Unorthodox”. Radi se o fascinantnoj priči, a glavna junakinja predstavljena je s velikom psihološkom suptilnošću. No ne dopustite da vas indoktrinira – bilo u vezi s naravi modernizma, bilo u vezi s naravi religije.
Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić
Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.