PROKLETSTVO I BLAGOSLOV LJEPOTE

O filmu ‘Crveni vrabac’ ili kad prestaje umjetnost, a počinje pornografija i konzumerizam

Crveni vrabac jest kritika „Zapada opijenog konzumerizmom i društvenim mrežama“ i (kroz likove Dominike i Mramora) i autoreferencijalna opaska Francisa i Jennifer Lawrence (režiser i glavna glumica; nisu u rodu) Hollywoodu kao „društvenom sustavu poput zatvora u kojem je čovjek zvijer, a individualna sloboda nešto vrijedno čežnje i divljenja“. Ostvaruje li pri tome autentično umjetnički prikaz ljudske nagosti po navedenim smjernicama? Odgovor je niječan

crveni vrabac jennifer lawrence

Jennifer Lawrence u filmu Crveni vrabac

Dobna prikladnost: 15+  (R)

I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji

tako ima biti podignut Sin Čovječji

da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. (Iv 3, 14-15)

Ovih dana imali smo prilike vidjeti i čuti medijske izvještaje o oskvrnuću kuće Božje u Dubrovniku. Nedaleko od barokne katedre sv. Ignacija upriličeno je javno fotografiranje obnažene žene za potrebe sedme „umjetnosti.“ Biser (i barocco) Jadrana i svjetske kulturne baštine već čitav niz godina pokušava izaći na kraj s javnom golotinjom unutar drevnih gradskih zidina zone UNESCO-a tijekom turističke sezone. U ovom trenutku ova globalna prijestolnica kulture još uvijek služi kao kulisa za snimanje jedne od najpopularnijih, najskupljih i najnagrađivanijih televizijskih serija posljednjeg desetljeća – „Igre prijestolja“. Jedna od najzahtjevnijih scena u ekranizaciji „Pjesme Leda i Vatre“ bivšeg katolika G.R.R. Martina jest sada već (ne)slavni „hod srama“. Dubrovačke ulice, naime, udahnule su život književnom predlošku Kraljevog Grudobrana i dramatičnoj sceni u kojoj najljepša (i najmoćnija) žena u Sedam Kraljevstava (Cersei Lannister), ogrezla u manipulaciji ljudima, biva prisiljena u hodu gradskim ulicama „kao od majke rođena“ izložiti se javnoj sramoti. Presudu tom činu, u borbi za novi svjetski poredak i njegovo prijestolje, donijela je militantna špijunska religiozna hijerarhija Vrabaca, fantastični pandan srednjovjekovnim crkvenim redovima (u viziji autora Martina, naravno). Njima je na čelu veliki „svećenik“ (tzv. septon), Vrhovni Vrabac (i manipulator, dodali bismo). I oni među nama koji su narušenog vida teško mogu ne primijetiti izvanrednu fizičku sličnost glumca koji ga je „utjelovio“ (Johnatan Pryce) i velikog svećenika Katoličke Crkve danas. Slučajnost? Pa možda baš i ne, ako se uzme u obzir da će Pyrce uskoro utjeloviti lik pape Franje u filmu „Papa“ (Netflix).

Ovih dana, kako na kino plakatima, tako i na kino platnima, tim katedrama umjetnosti našeg doba, crveni se „Crveni vrabac“. Diljem Lijepe Naše. Javno (ako je kino dvorana javni prostor). U pola bijela dana (ako ćemo termin „u 15 sati“ smatrati takvim).

1. Stvarni život je čudniji od filmske fikcije. I sve počinje u obitelji. Ili u njezinom nedostatku. Ali pustimo na trenutak lorda Byrona, Knjigu Postanka i Tolstoja. Ovdje je (barem na prvi pogled) riječ o (ne)običnoj filmskoj „junakinji“. „Crveni vrabac“ je ekranizacija romana o lijepoj mladoj Dominiki; umjetnici (balerina) s darom sinestezije (ćuti emotivnu auru osoba s kojima komunicira, tj. njezin koloritet). Ona, Crveni Vrabac (kodno ime), „crveni“ se od srama kada je križ života (odsustvo oca, bolesna majka, gubitak radne sposobnosti) u režiji tmina manipulativnih vrhovništva, sila i vlasti prisili da napusti umjetnost (balet) i prihvati (ne tako različitu?) špijunažu: privlači, zavodi i trguje svojom ljepotom. No, ipak, nakon potrebne „obuke“ koja uključuje tehnike psihofizičke manipulacije ljudskom spolnošću u „školi za prostitutke“ (njezino viđenje te obuke na koju je šalje njezin špijunski stric), uspinje se na ljestvici moći militantnih špijunskih hijerarhija koje se bore za novi svjetski poredak i njegovo „prijestolje“. Pri tome i sama podnosi „mučeništvo“; brutalno psihičko i fizičko nasilje. I sama „gospodari“ (i mešetari) kako svojim, tako i životima drugih.

Lik Dominike je „utjelovila“ glumica, (dakle, umjetnica) Jennifer Lawrence. Ova mlada žena, dobitnica Oscara (2012.) i jedna od najizdašnije plaćenih glumica svijeta, redovito se nalazi na samom vrhu raznoraznih poredaka najljepših i najprivlačnijih žena na svijetu.

„Crveni“ li se Jennifer? Drugim riječima, pokazuje li i ona prirodnu ljudsku reakciju stida kada osjeti (u pogledima drugih na svojoj puti) da joj je sve bogatstvo i ljepota ženske osobnosti objektivizirana i svedena na instrument ili proizvod za konzumaciju od strane tmina sivih eminencija ovoga svijeta?

Čini se da jest. Kao što je Dominiki bilo neugodno razodjenuti se pred kolegijem za potrebe obuke, tako se i Jennifer osjećala „poniženo i degradirano“ („Variety“) kada je prije nekoliko godina, na početku glumačke karijere, bila „stjerana u kut“ i pozvana da se (zajedno s još četiri mlade žene) razodjene pred kolegijem na jednoj audiciji. Nešto još gore uslijedilo je par godina kasnije: njezin vlastiti „hod srama“. Ali ne stepenicama podno Collegium Ragusinum, niti kroz vrata od Ploča podno drevnog Revelina kao Cersei Lannister (Lena Headey/Rebecca Van Cleave), nego avenijama osmog, „digitalnog“ kontinenta dostupnog kroz vrata Googlea kao Jennifer Lawrence. Naime, netko je 2014. godine hakirao Jenniferin mobitel i njezine obnažene fotografije, „namijenjene tadašnjem dečku s namjerom da ga odvrate od pornografije“ („Vanity Fair“), osvanule su na bespućima interneta. Za razliku od svjedoka snimanja „hoda srama“ po dubrovačkim ulicama za „Igru prijestolja“ koji su rigoroznim mjerama (ugovorne obveze drakonskih novčanih kazni, agresivno osiguranje na lokaciji) upozoreni da će ih eventualno objavljivanje tog događanja putem suvremenih medija itekako skupo koštati, svjedoci „hoda srama“ kroz koje je Jennifer prolazila (i prolazit će dok je interneta koji pamti duže nego slon) zasad većinom prolaze „lišo“. Razumljivo, Jennifer je taj događaj i komercijalizaciju njezine privatne nagosti nazvala „apsolutno odvratnim seksualnim zločinom, udaljenim od ičeg humanog“. Onima koji pogledaju te fotografije poručila je nek se „pokriju stidom jer tom zločinu daju vremensku protežnost“, dodavši kako „sav novac koji je ikad zaradila nije vrijedan muke priopćavanja vijesti o tome što se dogodilo svom vlastitom ocu“.

Međutim, medalja i Janus, kažu, imaju i lice i naličje. Nekoliko tjedana prije začetka tog, za nju (razumljivo) traumatskog događaja, umjetnica Jennifer je svojevoljno pozirala profesionalnim fotografima („Vanity Fair“) za sada već pomalo kultnu fotografiju „nove Eve“; u vrtu, okružena zelenilom, „obučena“ samo u bou. U šaci nije držala jabuku već je na zapešću nosila skupocjenu narukvicu (reklama za nakit). Stopili su se tako u jedno dva simbola onog što je za „jelo“ dobro (požuda tijela), za oči zamamno (požuda očiju) i za mudrost poželjno (oholost života): nakit (za žene) i lijepo mlado žensko tijelo (za muškarce). Evociranje Edena i obnaženosti “majke svih živih“ nastavila je prošle godine filmom „Mother!“.

„Crveni vrabac“ predstavlja „vrhunac“ njezine (umjetničke?) karijere kad je u pitanju stupanj svojevoljne razgolićenosti pred kolegijem i globalnim auditorijem. Za Jennifer je to iskustvo bilo „noćna mora“ (NME), ali istovremeno i katarzično oživljavanje spomenute traume; obnaživanje je ovaj put bilo „svojevoljno“ i kao takvo joj je vratilo autoritet nad vlastitim tijelom, osjećaj moći, kontrole i samopouzdanje koje je bila izgubila“ (intervju za „60 minutes“). Istovremeno, kolegice (Lindsay Lohan) implicitno je optužuju za promiskuitetni karijerizam, a kuloari dovode u pitanje njezinu (ne)upletenost u „slučaj Weinstein“.

2. Znak vremena – Incident u dubrovačkoj baroknoj crkvi sv. Ignacija, „Crveni vrabac“ u (dubrovačkim) kinima i igra „Igra prijestolja“ (i rijeke često obnaženih turista koji je prate) po ulicama grada koji je svjetska kulturna baština jesu svojevrstan znak vremena u kojem živimo. Kao primjeri sve učestalijeg i intenzivnijeg prikazivanja obnaženog ljudskog tijela i nasilja nad njim u „mainstream“ kulturi naše svakodnevice, indikatori su nerazumijevanja i/ili nemara za autentičnu ljudskost. Očituju zaborav Boga. I kao takvi provociraju čitav niz pitanja. Pogotovo je stvar delikatna ako se uzme u obzir da veliki broj kino posjetitelja možda uopće nije svjesno ranga „Crvenog vrapca“ (ili bilo kojeg drugog) filma po pitanju ljestvice dobne prikladnosti. A sasvim je vjerojatno da i kod velikog broja kino blagajni prodavači karata neće kupca legitimirati niti znati samostalno uočiti razliku između tinejdžera i punoljetne osobe.

Može li se umjetnica (glumica) „sakriti“ iza „maske“ uloge koju igra? Može li nagost Crvenog vrapca poslužiti kao „smokvin list“ za Jennifer? Pretvara li se sedma umjetnost iz katedrale današnjice u Koloseum današnjice? Odnosno, kada prestaje umjetnost a počinje pornografija i konzumerizam? Koju i kakvu odgovornost u tom (sub)kreativnom procesu imaju njegovi akteri: slikar, kipar, redatelj, fotograf, glumica (glumac), model i, naravno, publika? Taj proces je danas, posredstvom novih medija (YouTube, Instagram, Facebook, WhatsApp) i njihovih platformi (smartphone, laptop, tablet) poprilično demokratiziran i anonimiziran. Svatko od nas može biti fotograf i redatelj i glumac i model i publika. Što je s našom osobnom (sub)kreativnošću i eventualnim konzumerizmom po pitanju vlastite i tuđe nagosti? I konačno, s kakvom sviješću i u kakvoj odjeći (i s koliko nje) šećemo ulicama naše svakodnevice? Manipulirati izvorno znači pilatovski „prati ruke“. Manipuliramo li sobom i drugima vlastitom (ili tuđom) bogomdanom ljepotom?

Odgovore ćemo, kao i do sada, potražiti kod sv. Justina (Sjeme Riječi) i Ivana Pavla II., čijem ćemo govoru o kulturi i umjetnosti pridodati Teologiju tijela (TT 60-63) i Katekizam (KKC 2516-2533), a raskoš njihova izraza, za potrebe ovog (relativno kratkog) osvrta (i zbog vlastite nedoraslosti tim gigantima kršćanske misli) morati reducirati.

3. Problem anonimnosti – „Crvenjenje“ je prirodna reakcija stida; fiziološki „alarm“ ili obrambeni sustav „pokrivanja sebe“ i zaštite sebe od površnosti redukcije ljudske osobe na nekakav predmet ili instrument koji se koristi. Osoba koja se stidi vlastite i tuđe nagosti svojim stidom poručuje da je svjesna duboke istine: čovjek je i dar i misterij, tj. „misteriozni dar“, namijenjen određenome Nekome u određenome kontekstu i okolnostima. I  kao takav ima posebno dostojanstvo koje se ne može (zlo)upotrebljavati kao nekakav predmet ili stvar. Stid je izraz nečije spremnosti da se prema sebi i drugome kao daru i misteriju odnosi strpljivo, poštenodiskretno. Osoba koja se ne stidi, tj. ne vidi (ili odbija vidjeti) u sebi i u drugome dar i misterij koji zahtijeva diskreciju, poštenje i strpljenje, takvom objektifikacijom i instrumentalizacijom sebi i/ili drugome oduzima ime, tj. osuđuje ih na anonimnost. Upravo to se konstantno događa heroini naše filmske priče, umjetnici (primabalerini) u crvenome, Dominiki: konstantno biva anonimizirana (tj. objektivizirana i instrumentalizirana). Bilo da je riječ o posesivnom stricu, ljubomornim kolegama u baletu, pohotnom moćniku, ili okrutnom državnom aparatu i njegovim „marionetama“. Niječe joj se osobna narav misterija i dara koji zahtijeva strpljenje, poštenje i diskreciju. Izlaz iz svega i rasplet priče počinje se nazirati onda kada Dominika stupa u kontakt s očinskom figurom Mramora (Jeremy Irons) i „zaručničkom“ (?) figurom Natea (Joel Edgerton); likovima koji, barem donekle, daju naznake da u njoj vide dar(ovitost) i misterij koji zahtijeva strpljenje, poštenje i diskreciju. Ostaje pitanje: dijeli li Jennifer Lawrence sudbinu Dominike, maske (persone) koju nosi na (filmskim) „daskama koje život znače“? Kao ženska ljudska osoba i „kći Evina“ tu sudbinu ne može izbjeći. Kao popularna umjetnica još je intenzivnije izložena (paradoksalno) anonimiziranju (objektivizaciji i instrumentalizaciji). Ima li sustav prevencije, kontrole? Uživa li sustavnu (izvan)cehovsku podršku ili skrb za autentičnu čovječnost? Ili je taj umjetnički život osuđen na sudbinu (anti)heroine u pjesmi „Žuti kišobran“ („Atomsko sklonište“)?

4. Tijelo kao manipulacija – Dominikin pad i lom na baletnoj pozornici a time i pad u anonimnost (instrumentalizaciju) evocira pad prvih ljudi. Doduše, ovdje su uloge obrnute; njoj, filmskoj „Evi“ se otvore oči kada joj filmski „Adam“ (posesivni incestuozni stric) ponudi „spoznaju dobra i zla“; lažni izlaz iz anonimnosti, obuku koja je dijabolično „dobra, zamamna i poželjna“. Dominika, počevši od vlastite obitelji, stoga, biva uvučena u svijet psihološke manipulacije. Oksimoronski savjet parcijalnog integriteta („daj im dio sebe da bi sačuvala cijelu sebe“) koji joj nudi njezina „polomljena“ majka je opet svojevrstan dijabolični kompromis, objektivizacija i instrumentalizacija vlastite kćeri. Dominika upada u vrtlog grijeha nalik onome kralja Davida. Ona postaje sablazan. Pod oba vida te riječi. S jedne strane postaje podvojenom ličnošću, u raskoraku riječi djela. S druge strane, navodi druge na grijeh. Svojom „slobodom“ narušava slobodu drugih.

Ovdje se nazire središnja tema, odnosno, pitanje filma „Crveni vrabac“: je li čovjek tek „slagalica potreba“ kojom se može manipulirati tako da mu se ponudi predmet čežnje – onaj djelić slagalice koji nedostaje? Na tragu je to filozofije i psihologije (kvazi)humanizma. Na toj baštini je donekle izrasla i ideja o hijerarhiji ljudskih potreba (Maslow) i njihovoj piramidalnoj strukturi u kojoj samoaktualizacija predstavlja vrhunac. Međutim, već je Aristotel primijetio kako je čovjek više od sume vlastitih dijelova, a Frankl kako je istinska samoaktualizacija tek pozitivna nuspojava autentične samotranscendencije. Naša filmska heroina, Crveni Vrabac, tj. Dominika, u konačnici to i potvrđuje. Pokazuje taj nedefinirani, nedokučivi „faktor X“, komparativni nedostatak u odnosu na druge špijune koji se ujedno pokazuje kao prednost; ona, naime, kako primjećuje Mramor (Irons), „ima dušu“. Rječnikom biblijske anatomije, Crveni vrabac očituje da je žena ipak misterij; da je potekla „od rebra“ (srca), da ima „bubreg“ (dio koji pripada Bogu); da u dubini intime svojih prepona ima sacrum, tu skrivenu kost trinitarne forme i neobične čvrstoće na kojoj počiva ljudska kralješnica.

5. Žena kao hram Duha Anatomija čovjeka daje mjere arhitekturi crkve. Sakralna kost kao simbol sakralne naravi čovjeka (misterij, posebnost, odvojenost), tog skrivenog temelja hijerarhije ljudskih potreba, daje sakralnost crkvi (misteriozni, posebni, odvojeni prostor) kao mjestu u kojem čovjek slavi misterij i dar trinitarnog Boga koji će „ispuniti svaku našu potrebu, veličanstveno, u Isusu Kristu“ (Fil 4,19). Stoga oskvrnuće tijela žene – „umjetnice“ kao „mjesta“ proslave Boga predstavlja kulturalni i religiozni problem ništa manje ozbiljan od problema oskvrnuća crkve, ako kulturu uistinu shvatimo kao pokušaj prodiranja u misterij čovjeka, a time još i dublje u misterij Boga (Ivan Pavao II.).

Umjetnica je, dakle, kao promicateljica kulture (ulazak tijela i duha u misterij Boga po misteriju čovjeka) pozvana stvoriti atmosferu koja pogoduje „kultivaciji kreposti čednosti“. Rezimirajući navedeno, to pretpostavlja da umjetnički čin ima etičku dimenziju. To je čin koji (eventualno) uključuje ljudsku tjelesnu razgolićenost i nastaje u za to prikladnim okolnostima i prikladnom kontekstu s prikladnom namjerom; daotvara oči“, tj. uklanja „kratkovidnost“ za ono što čovjek uistinu jest: misterij i dar kojim se ne smije (i u konačnici ne može) manipulirati, koji zahtijeva strpljivost, poštenje i diskreciju. Autentična umjetnost nagosti tijela otkriva tijelo kao hram Duha Svetoga, očitovanje božanske ljepote: jasnoće, harmonije i integriteta u kojem i čovjek po Kristu ima svoj udio. A u hramu i hramom se ne trguje (Treća korizmena nedjelja). To znači, u konačnici da je Krist norma, uzor i model (javne) nagosti i svaki sakralni prostor (uključujući ljudsko tijelo), pa i onaj prostor koji je privremeno prikladno sakraliziran Kristovom liturgijskom prisutnošću (ulice, trgovi) „trpi“ razgolićenost samo ako ta razgolićenost ukazuje na (ili ima udjela u) Kristovom činu „dvostruke samotranscendencije“: zemaljskom utjelovljenju Sina za i u Crkvi i uskrsnuću toga Tijela (kojem je Krist glava) za i u život Trojstvenoga Boga (nebo).  

„Crveni vrabac“ jest kritika „Zapada opijenog konzumerizmom i društvenim mrežama“ i (kroz likove Dominike i Mramora) i autoreferencijalna opaska Francisa i Jennifer Lawrence (režiser i glavna glumica; nisu u rodu) Hollywoodu kao „društvenom sustavu poput zatvora u kojem je čovjek zvijer, a individualna sloboda nešto vrijedno čežnje i divljenja“. Ostvaruje li pri tome autentično umjetnički prikaz ljudske nagosti po navedenim smjernicama? Odgovor je niječan. Međutim, ponekad je nedostatak nečega pokazatelj potrebe (pa i čežnje) za tim što nedostaje.

6. Prokletstvo LjepoteOsjećaju ga na svojoj puti svakodnevno. One. Ljepotice širom svijeta. Žene. Na svim područjima ljudskog rada. Na ulici. A napose na pozornici. U izborima ljepote. U umjetnosti. Osjećaju poglede i dodire muškaraca koji ih nestrpljivo, nepošteno i nesmotreno objektiviziraju i instrumentaliziraju. Unatoč adekvatnoj umjetnosti nagosti. Jer, za kultiviranje kreposti čednosti adekvatan umjetnički prikaz nagosti nije dovoljan. Potrebno je „čisto srce i duh postojan“. I „radost spasenja“. Upravo ono što u korizmi na misnim slavljima i tražimo. Zapravo adekvatna umjetnost nije moguća bez adekvatnih umjetnika i adekvatne publike. Drugim riječima, objektivnim uvjetima za kultiviranje kreposti čednosti potrebni su oni subjektivni uvjeti. Jer, možemo mi snimiti prekrasnu viziju rascvjetane prirode u proljeće u svoj njezinoj raskoši. Ali, kako je predočiti nekome tko je daltonist?

Kako doći do čistog srca i čistog pogleda, onog koji neće anonimizirati i manipulirati snimkama obnaženih žena? Može li se prokletstvo ljepote (iznova) preobraziti u blagoslov ljepote?

Može.

Srce koje je zmijski otrov ranio (Post 3) liječi se serumom dobivenim iz tog istog otrova. Dihotomija simbolizma zmije među semitskim narodima na tragu je ovog medicinskog fenomena. Ovo je zorno predočeno amblemom kako hrvatske tako i međunarodne udruge katoličkih liječnika. Zmija na križu. O tome govori i evanđelje koje smo u nedjelju čuli (Četvrta korizmena nedjelja). Krist je nadvladao dihotomiju simbola; postao je grijehom za nas, i dao nam transfuziju krvi iz svog čistog srca (Heb 9,14). Kao što zmija linja svoju „odjeću“ i „preporađa“ se, tako smo i mi Kristovom razodjenutošću preporođeni. Jer, Krist je bio nag na križu bez obzira jesu li njegove prepone bile prekrivene (kulturalna iznimka Židovima i judeokršćanima da se izbjegne sablazan) ili ne (rimski beziznimni običaj kod raspeća). On, prokleta Ljepota i  Sablazan, prepustivši se manipulaciji tmina sivih militantnih eminencija ovoga svijeta, i lišivši se svega za nas radi Oca, postao je Sacrum našeg sacruma. Usmjeren u njega, i naš pogled biva iscijeljen. Razgolićeni „Pobjednik jer je žrtva“ (Augustin) je konačno (ali i neiscrpno) rješenje problema prikaza nasilja i golotinje u sedmoj umjetnosti.

U filmski ključnom razgovoru između Crvenog Vrapca i Mramora, sagledanog kroz prizmu Evanđelja, može se naslutiti na koji način ovaj spasonosni čin ima vremensku protežnost. Mramor („institucija“), očinska figura za kojom Crveni Vrabac („karizma“) toliko čezne i koji joj otvara oči za mogućnost nepatvorene samotranscendencije, provocira pitanje: ima li umjetnica Jennifer priliku za nešto slično? Razgovor s „krticom“ koji je razumije, koji je poznaje bolje nego ona samu sebe? Koji će je uputiti u pravo značenje evanđeoskih riječi o oslanjanju na Božju providnost u slici vrabaca (Lk 12). Koji će joj ukazati na opasnost sablazni publike (usp. i Mt 5, 27-29). Ako policijski, vatrogasni ili medicinski „ceh“ ima svojeg duhovnika, što je s duhovnom skrbi za glumački „ceh“? Ima li Jennifer priliku u sakramentu ispovijedi razodjenuti se dubinski pred nebeskim Ocem bez srama, tj. „doći k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njezina u Bogu učinjena“? To je „jedini način da se vrati majci“; onoj Majci koja joj neće davati polovične savjete. Majci svih živih, novoj Evi čista srca i pogleda; onoj na čiji je nebeski rođendan i sama rođena (15. kolovoza).

7. Novi barok za novu evangelizaciju – Neadekvatna umjetnost tjelesne razgolićenosti blizu katedre Collegium Ragusinuma („The Color of nude“), na njegovim stepenicama („Igra prijestolja“) i u obližnjim kinima („Crveni vrabac“) znak je nerazumijevanja (ili ignoriranja) i čovjeka i Boga. Pokazatelj da je razvojem novih medija možda sazrelo vrijeme za „novi barok“. Njemu će međutim, morati prethoditi autentični humanizam „nove renesanse“; umjetnost razgolićenosti novorođenih po Duhu i njegovim plodovima: ljubavi, radosti, miru, strpljivosti, blagosti, dobroti, vjernosti, krotkosti, uzdržljivosti (Gal 5, 22-23). Samo ovaj put ne na zidovima Sikstinske kapele, nego na „zidu“ Facebooka, Twittera, Instagrama, YouTubea.

Neki će (s pravom) reći: nove medije treba izbjegavati jer mogu odvesti u propast. Za mnoge su oni edenska jabuka raskola, „groblje kršćana“ (Cantalamessa). Da se vatrom nagona nije igrati potvrđuju i drevni duhovni oci Crkve. Pa i Shakespeareov fratar Lorenzo („Romeo i Julija“). I doista, u „Igri prijestolja“, u srcu vizura Dubrovnika, Bludnica (Cersei) i kraljica (purpur), koja upravlja sedmoglavom zvijeri (Sedam Kraljevstava), ispijajući kalež „krvi mučenika“ (usp. Otk 17, 4-18) detonira život religioznih Vrabaca i njihova Velikog „svećenika“ tehnološkim napretkom – supstancom visoke zapaljivosti i provodljivosti. Nisu li sedma umjetnost i internet ta supstanca visoke „zapaljivosti“ i provodljivosti (riječi, slike, snimke) koja može detonirati nečiji život?

Ipak, treba li na ignoranciju odgovoriti ignoriranjem?

Bivši glavni rabin Commonwealtha, lord Sacks, u obraćanju javnosti prije dvije godine (Telegraph) primijetio je kako je svaki put kad je u povijest čovječanstva došlo do revolucije u informacijskoj tehnologiji, za njom uslijedila duhovna revolucija. Bilo da je u pitanju klinasto pismo, alfabet, kodeks, tisak ili, najnovije, internet.

Nije li nas, u konačnici, papa Franjo pozvao izići na periferije poradi evanđelja, makar oblatili vlastite đonove (Evangelii gaudium)? Nije li „osmi kontinent“, onaj digitalni, takva periferija? Slična onoj na koju su se uputili isusovci stoljećima ranije (rad Kongregacije za evangelizaciju naroda)?

Ove godine, na Danima kršćanske kulture imamo priliku pogledati film o svetom Ignaciju. U srcu barokne perspektive nalazi se ono što je Mojsije u predznaku predočio Izraelcima u pustinji – pogled prema gore; u proslavljenog Krista, Velikog Svećenika koji uzdignut u svome Tijelu sa zemlje u nebo sve zemaljsko privlači k sebi i preobražava. Barokna crkva sv. Ignacija u Dubrovniku obiluje takvim motivima.

Koja sudbina očekuje Jennifer Lawrence i njezin filmski alter ego (Dominika), zasad ostaje neizvjesnim. Pred umjetnicom Jennifer je još (za očekivati je) mnogo uloga, a možda i nastavak „Crvenog Vrapca“, s obzirom da za takvo nešto već postoji književni predložak. Ako je suditi po kostimografiji (u filmu i u njegovoj promociji) kao simbolu kolorita osobne aure, zasad se čini da su i Jennifer i Dominika obje svukle crvenilo Vrapca i obukle crninu Udovice.

Sinestetska perceptivnost Crvenog Vrapca, pak, svoju puninu nalazi u kardiognozi Žene, Majke i Kraljice koja događaje evanđelja vazda „prebire u svome srcu“. Nadajmo se da će bjelina njezinih haljina pod azurnim plaštem kad-tad biti prepoznata kao izazov glumici „Očaravajuće Lijepoj u bjelini“ (značenje imena „Jennifer“) da se odvaži razgolititi svoju nutrinu pred Znakom u Pustinji i u njegovu svjetlu prebirati u svome srcu simbolički značaj plavopute Mystique (koju je nekoć filmski utjelovila) u želji da „bude s Gospodinom“ kao što to (ni)je njezin filmski alegorijski autoportret („Dominika“) u „Crvenom Vrapcu“. U ovoj korizmi, u Godini majčinstva, uoči Godine obitelji, i mi smo pozvani na sličnu metanoju.

Sv. Ignacije, ti koji si prešao put od putenosti do mistike, moli za nas!

Danko Kovačević | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 24. ožujka 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi