Ne smijemo nikada zaboraviti da ime našega neprijatelja, Sotona, znači „tužitelj”. Čak i kada se protiv nekoga podigne posve lažirana optužnica, ona brzo može postati gotovo jednoglasnom osudom. Mi uvjeravamo sami sebe u svoju prosudbu da ako netko iznese ozbiljnu optužbu čak protiv moralno besprijekorne osobe, onda ta optužba nije posve neutemeljena. Možda nisu sve pojedinosti posve usklađene, ali tip je vjerojatno učinio nešto užasno.

No nekada su sve to laži. „Tužitelj” pobijedi u svojemu slučaju, bez istrage ili suđenja.

Kada se radi o kršćanskim vođama, optužbe su još kompliciranije. U dugome nizu strašnih skandala oko svećenika u slučajevima spolnoga zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi, često nije neopravdano povjerovati u najgore. No kako smo vidjeli kroz proteklih nekoliko godina u nevoljama kardinala Georgea Pella, ponekad svećenik može biti žrtvom klevetanja koje iza sebe ostavi ništa osim uništenja. Nepravedno zatočenje i kasnije oslobođenje kardinala Pella u Australiji trebalo bi i dalje progoniti u mislima sve koji su brzopleto osuđivali, čak i dok svi mi ostajemo budnijima nego ikada u borbi da Crkvu riješimo zlostavljača, lažljivaca i licemjera.

Film redateljice Yelene Popovic „Čovjek Božji” (Man of God) nadahnjujuća je istinita priča o još jednome optuženome svećeniku, pravoslavnome biskupu Nektariju, koji je devedesetih godina devetnaestoga stoljeća bio istjeran iz svoje biskupije u Kairu i izbačen iz aleksandrijskoga patrijarhata. Žrtva ljubomore drugih klerika, u konačnici je – poput Pella – oslobođen, i čak je 1961. godine priznat kao sveti Nektarije Eginski od strane ekumenskoga konstantinopolskoga patrijarhata. Njegovu crkvenu reputaciju konačno je obnovila njegova izvorna jurisdikcija u Sjevernoj Africi 1998. godine. U filmu je progon Nektarija upozorenja nama svima, i opisuje se kako je niz nedefiniranih, ali posve izmišljenih optužbi protiv njega pratio budućega sveca kroz njegovu karijeru.

„Kada Gospodin postane tvojom jedinom nadom, upravo tada možeš osjetiti njegovu prisutnost.”

Kada prvi put na filmu vidimo Nektarija, kojega glumi Aris Servetalis, on je mladi biskup koji služi u Egiptu, a podjednako je drag svojoj grčkoj pastvi i mjesnim Arapima. U jednome prizoru on sjedi na ulici s jednim prosjakom, daje mu svoje cipele i kaže mu: „Kada Gospodin postane tvojom jedinom nadom, upravo tada možeš osjetiti njegovu prisutnost. Nektarijeve riječi pokazat će se proročanskima za njegov vlastiti život kada se vrati u Grčku, a za njega odjednom više ne bude nikakva crkvenoga položaja. Obitelji bolesnika koje je posjećivao oko Atene davale su mu kruh i nužne potrepštine. Da bude još gore, Nektarije dozna da zbog toga što njegov rodni grad sada pripada Turskoj, on više nije grčki građanin i ne može se obratiti vladi ni za kakvu pomoć. Nakon duljega vremena Nektarije konačno postane ravnatelj škole i sjemeništa, gdje mu njegov novi tajnik, Kostas, kaže: „Čini se da ste vi pravi čovjek. Nije ni čudno što vas ne vole.” Sotonin utjecaj može biti uistinu zlokoban.

Školski dužnosnik upozorava Nektarija da sada kada se Grčka konačno počinje budit nakon stoljeća dominacije Otomanskoga Carstva, posljednje što njezini mladi ljudi trebaju jest asketizam. Nektarije se ne slaže, i odnose s vlastima čini još napetijima odbijajući da prihvati negativan odgovor svaki puta kada zamisli nešto skupo ili nepraktično, ali osmišljeno da njegove mlade učenike formira u vjeri. Prikuplja novac iz nezavisnih izvora kako bi popravio oštećenu kapelu, iz vlastitoga džepa plaća boravak bolesnoga učenika u bolnici, i radi na obnovi samostana.  Neki ljudi počinju vidjeti dobre plodove teškoga rada, i odbijaju vjerovati u glasine koje godinama slušaju. Počinju čitati Nektarijeve knjige, i hrpimice dolaziti na liturgije u njegovoj crkvi, gdje on vatreno potiče na pozive na svećeništvo i redovnički život.

Cijelo to vrijeme šačica pravoslavnih elita u Egiptu poduzimaju sve da namame Nektarija natrag da bude njihov patrijarh, ali uzalud. Nektarije ne dobije nužna odobrenja. Kostas je bijesan, i smatra da je školskome ravnatelju svetoga života sudbina činiti velike stvari u Crkvi. Nektarije glatko odbija zamisli svojega tajnika, svjestan mogućnosti da bi uz veću moć mogao postati čudovištem kakvim ga njegovi kritičari već predstavljaju. On poučava Kostasa: „Moć je kao rak. Ona te polagano izjeda, a ti to uopće ne znaš. […] Možeš se pretvoriti u nešto što si nekada prezirao. Mnogi su veliki ljudi propali zbog moći koja im je bila dana.”

Na kraju Nektarijeva života, desetljeća nedefiniranih optužbi konačno dobivaju konkretan oblik u najmračnijemu i nažalost najpredvidljivijemu obliku – spolnome zlostavljanju mladih monahinja. Iako se optužbe pokažu neutemeljenima nakon što se jednu monahinju ispita na ponižavajući način, daljnja šteta Nektarijevu ugledu ne može se poništiti za njegova života. I ponovno Kostas kaže ono što mnogi od nas možda misle: „Da meni netko učini to što je učinjeno tebi, ja više ne bih išao u crkvu.”

U posljednjoj sceni filma, u kojoj se pojavljuje legendarni američki glumac Mickey Rourke, u ulozi paraliziranoga čovjeka, Nektarije učvršćuje svoju istinsku reputaciju koja će jednoga dana nadvladati sotonske izmišljotine što su mu davno podmetnute. Nektarije kaže uzetome čovjeku: „Možda Bog ima iznenađenje za tebe.” Nektarije, koji na kraju filma pokazuje svoju veliku pobožnost prema Gospi, možda na umu ima njezine misli, ne samo za toga seljaka koji pokušava razumjeti Božju providnost, nego i za sebe: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.” (Lk 1,52)

Yelena Popovic napravila je osvježavajuće neobičan film. „Čovjek Božji” je očito kršćanski film, ali nasreću ne zapada u sentimentalno moraliziranje mnogih filmova koji se reklamiraju kao kršćanski. „Čovjek Božji” veoma je dobar primjer suptilnoga ali i dalje pristupačnoga stila europske kinematografije, s epizodičnijim stilom pripovijedanja, u kojemu nema usiljenoga objašnjavanja pojedinosti uz mnogo dijaloga. Svaka je scena pažljivo komponirana, i dočarava Nektarijevu duhovnu borbu u Suncem obasjanoj atmosferi povijesne Grčke. Skladatelj Zbigniew Preisner, poznat po suradnjama iz osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća s velikim poljskim režiserom Krysztofom Kieślowskim, skladao je prelijepu, prikladno grčku filmsku glazbu, prožetu snažnim liturgijskim elementima.

„Čovjek Božji” izvrstan je odabir za gledanje filmova u korizmi, i podsjeća nas da učinimo svoj dio pri gaženju tužitelja pod svojim nogama dok hodimo neglamuroznim putem svetosti.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.