Sanja Nikčević o dobitniku Demetrove nagrade

Boris Senker – dobri i mudri anđeo hrvatske teatrologije

Dana 13. srpnja 2014. u prostorijama Društva hrvatskih književnika u 19 sati u Zagrebu, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa uručilo je Demetrovu nagradu za životno djelo teatrologu i kritičaru Borisu Senkeru. Tim povodom objavljujemo tekst teatrologinje Sanje Nikčević o jednom od najvažnijih ličnosti hrvatske kazališne kritike i teatrologije.

4a60dd90c691bfb0226d37128ebcf09e

Boris Senker

Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa (HDKKT) dodjeljuje od 2012. godine Demetrovu nagradu za životno djelo. Dodjeljuje se 13.06. na dan objave prve hrvatske kazalište kritike, dan kada je u Danici Ilirskoj 1840. Dimitrija Demetar objavio kritiku o prvoj profesionalnoj predstavi na hrvatskom jeziku (I. Kukuljević Sakcinski Juran i Sofija) što se smatra početkom profesionalne hrvatske kazališne kritike.

Kazališna kritika je u danas procjepu između politike i skandala, teorije koja se bori s nerazumljivim meta jezikom i obranom nemuštih stvari za malobrojne. Tvrdi se da nam ne treba ozbiljno promišljanje kazališta – kako kritičko tako ni teorijsko, ali pisanje o kazalištu, mišljenje o kazalištu, proučavanje kazališta je važan i neizbježni suputnik.

Zato je bilo važno pokrenuti strukovnu nagradu za životno djelo, koja će ukazati na iznimna postignuća na području kazališne kritike i/ili teatrologije, a što je praksa svih značajnih strukovnih udruga. Nagrada pomaže struci da se osvijesti, da se ohrabri, da shvati vlastitu vrijednost. Jedan od načina je da se podsjeti da su taj posao radili ljudi koji su odreda ugledna imena, zaslužena predanim radom bez kojeg bi – ne samo naša teatrologija ili kritika – nego i naše kazalište bili siromašniji. Upravo zato nagrada nosi Demetrovo ime, ime ne samo autora spomenute kritike nego i svestranog kazališnog pregaoca.

Ove godine nagrada će biti dodijeljena Borisu Senkeru, teatrologu i kazališnom kritičaru. Podaci u biografiji Borisa Senkera su impresivni i to u obje djelatnosti naše udruge koje je on u sebi pomirio na najbolji mogući način. Kao kritičar pisao je u tjednicima i časopisima a deset je godina vodio kazališnu kroniku u časopisu Republika. Kao teatrolog objavio je 14 autorskih teatroloških knjiga širokog spektra: od Begovića (Kazališni čovjek Milan Begović 1985., Begovićev scenski svijet 1987.) do Shakespearea (Bard u Iliriji, 2006.); od američkog (Pogled u kazalište 1990.) do hrvatskog kazališta (Kazališne razmjene 2002., Teatrološki fragmenti 2011.); od redatelja (Redateljsko kazalište 1977., 1984.) do pisaca (Hrvatski dramatičari u svom kazalištu 1996., Hrestomatija novije hrvatske drame 2000.-01.); od kazališnih kritika (Zapisi iz zamračenog gledališta 1996. Pozornici nasuprot, 2003.) do teorije (Uvod u suvremenu teatrologiju I 2010. i II 2013.). Za hrvatske i svjetske leksikone i enciklopedije pisao je jedinice o kazalištu, u Leksikografskom zavodu uredio je Bibliografiju kazališta (I i II 2004.) a sada uređuje Kazališni leksikon. Budući da je od završetka Filozofskog fakulteta u Zagrebu ostao raditi na Odsjeku komparativne književnosti u međuvremenu je vodeći katedru teatrologije, te poslijediplomski studij odgojio generacije studenata.

Međutim, ti su podaci suhi i nedovoljni da prikažu značaj i važnost profesora Borisa Senkera za svoju struku u našoj sredini. Naime, Boris Senker je posebna pojava u našoj teatrologiji i kritici.

Duhovit, direktan i pametan kritičar ili hrabrost bivanja izvan struje

Kad se danas pročitaju njegove kritike iz kazališne kronike u Republici (Zapisi iz zamračenog gledališta 1996. Pozornici nasuprot, 2003.) koje je objavljivao osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, izgleda da je najnormalnije tako pisati. Međutim, to je bio vrlo hrabar izbor. Osamdesetih i devedesetih je u nas u teoriji vladala s jedne strane pozitivistička misao koja je propisivala, a s druge meta-teorijska linija koje je teoretizirala, a obje su u želji da dokažu svoju svrhu dovedene do krajnosti – zaglušnim citiranjem izvora i krutošću i/ili stvaranjem nerazumljivog jezika! Mudrost je postao sinonim za suhoparnost. Kao nastavak toga u kritici je vladala impersonalna i vrlo ozbiljna (ponekad i nerazumljiva) kritika. I u takvom okruženju Boris Senker se usudio pisati, kao već ugledan teatrolog, kazališne kritike koje su razbijale ta dva pravca i stvarale paralelni, treći put, hrvatske kritike i teatrologije. Usudio se o kazalištu pisati osobno, duhovito ali istovremeno iznimnog ukusa, britke misli i visoke obrazovanosti.

Ali to nije jedina hrabrost tih kritika Borisa Senkera. U vremenu kad je već zavladalo redateljsko kazalište i post-dramska poetika usudio se javno izreći vlastitu poetiku i zagovarati kako je sam rekao: Što znači skromna, čista, časna i pismena predstava? Je li danas uopće dopušteno koristiti se tako arhaičnim demetrovsko šekspirovskim pojmovima u osvrtu na suvremenu produkciju? (Pozornici nasuprot str. 46) Upravo te poetike, iz tog dopušta vlastitog osjećaja o kazalištu (točnom i istančanom) Boris Senker piše kazališne kritike. A taj osjećaj ne uključuje samo poetiku ili estetiku, već i nešto možda još važnije – etiku.

Založio se dakle za „staromodni“ dramski teatar i pisca (ali i za redatelja suvisle poetike), za priču, karaktere, emociju ali i za pravo publike na ljubav prema kazalištu i vlastiti doživljaj koji joj je u drugoj polovini 20 stoljeća uskraćen i nametnut. Govorim, razumije se, o ljudima koji ne idu u kazalište samo radi toga da bi provjerili jesu li to već vidjeli i pomiče li ta predstava granice našeg teatra nego o ljudima koje kazalište i dalje zanima na krajnje jednostavan i staromodan način – kao mjesto na kojemu, kroz susret s drugim (glumca s likom i gledateljem a gledatelja s glumcem i likom) saznajemo nešto o svojoj vlastitoj mjeri i razmjerima. (str. 304)

Teatrologija ili Boris Senker zna sve

Iako je u kritikama vrlo jasno koja je poetika i etika Borisa Senkera, on je u teatrologiji najotvorenija moguća osoba. Naime, u hrvatskoj teatrologiji se uglavnom opredjeljujemo ne samo za određeni teorijski pristup nego i za određeno područje što se ljepše zove specijalizacija. Međutim profesor Boris Senker zna sve o svemu: o svim nacionalnim dramama (od njemačke preko hrvatske do američke i australske), o svim teorijama od Aristotela do najnovijih izvedbenih studija. Zato ne čudi da je on autor tolikih natuknica o kazalištu po svjetskim i hrvatskim leksikonima, da je on urednik teatrološkog leksikona i u stanju je ispraviti ili dodati  ono što nedostaje natuknicama ostalih autora! Zato ne čudi da je baš on mogao napisati Uvod u teatrologiju I (semiologija, dramatologija, strukturalizam) i II (antropologija, sociologija, izvedbeni studiji, povijest). Takva knjiga  istovremeno mora definirati temeljne pojmove, prikazati trenutačno stanje u znanosti i na kraju otvoriti nove putove proučavanja. Budući da se radi o sadašnjosti znanstvenici često izbjegavaju taj temelji tip radova jer je teško uspostaviti znanstvenu distancu. Boris Senker je to mogao napisati jer je osoba široke erudicije ali ne samo znanstvenog nego i profesorskog uma pa zna znalački razlučiti bitno od nebitnog a onda to bitno suvislo izložiti. Uz to, opisujući svjetske trendove nije samo slijepo slijedio svjetske uzore, nego je dodao i primjenu tih teorija u našoj teatrologiji a time već ulazimo u treće područje profesorova djelovanja.

Mentoriranje ili otvaranje prostora za druge

Kad piše znanstveni rad ili knjigu Boris Senker ne citira po principu „ulagivat ću se moćnima (bez obzira jesu li moćnici lokalni ili svjetski!) a zanemariti one slabe“, nego citira i vlastite kolege prema njihovim dostignućima u struci! Boris Senker nema u sebi strah od moćnih a ni zavist prema drugim kolegama u struci. I to bez obzira jesu li ti ljudi to postigli zahvaljujući njemu ili ne. A mnogi jesu jer je Boris Senker doista dobri anđeo hrvatske teatrologije. Boris Senker je uvijek bio spreman čitati brojne magistarske i doktorske radove, nebrojene znanstvene tekstove (mlađih i starijih kolega), da sa svima raspravlja o njihovim idejama, da im pomaže svojom erudicijom ali i dobrohotnošću tako da im ispravlja greške ali pohvaljuje i potiče ono dobro! Zbog toga nije napisao još barem desetak vlastitih knjiga ali je zbog toga četiri petine teatrologa srednje i mlađe generacije ušlo u struku. Bez njega hrvatska teatrologija bila bi jedna pusta djelatnost tek nekolicine. Ovako je zanimljiv prostor sukobljavanja različitih ideja. Jer je Boris Senker i u mentoriranju poseban. Svi mi ostali mentoriramo unutar onog što najbolje znamo ali tako na neki način i usmjeravamo one koje mentoriramo. Boris Senker je jedini imao dovoljno znanja ali i ljudske širine da mentorira i one koji su drugačiji od njegova osobna usmjerenja. I tako je, otvararajući vrata različitim ljudima, žrtvujući vlastito vrijeme, dobrohotno dijeleći svoje znanje s drugima, obogatio prostor hrvatske teatrologije.

Boris Senker je dobnik uglednih nagrada, za dramsko pismo gdje je prvo u trojcu Škrabe/Mujičić/Senker pisao političke groteske a onda kao pisac samac postao rodonačelnik hrvatskog literarnog kabareta pa je dobio dvije nagrade Marin Držić Ministarstva kulture (za dramske tekstove Kerempuhovo i P/lutajuće glumište majstora Krona) i Katarinu Patačić (za knjigu Pinta nova), Za teorijski rad dobio je nagradu Petar Brečić i Antun Gustav Matoš(za kazališne kronike), Mate Ujević(za Bibliografiju kazališta) i Marko Fotez (za ukupan teatrološki rad), a od 2012. godine je i član HAZU. Međutim iznimno je važno da je dobio nagradu struke za životno djelo HDKKT iako se svi nadamo da će još napisati puno knjiga upravo sad kad je na vrhuncu stvaralačke zrelosti. Važno je zbog toga jer je ovaj tip nagrada za životno djelo uzor mlađima za put kojim valja ići struci, a put Borisa Senkera to svakako jest.

Sanja Nikčević | Bitno.net

Objavljeno: 13. lipnja 2014.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi