U susretu sa živim Bogom maske padaju. Bog otkriva kakva su naša srca zapravo i koliko im uistinu treba popravak i preobrazba u srca sposobna za ljubav. I vidimo pred nama novi obzor, slobodu – koja dolazi iznutra. Napokon, da bismo bili sretni i ispunjeni, ne moramo nikamo juriti niti ikoga zadiviti.

Licemjerne pobožnosti i duhovne ambicije 

Sablaznila sam samu sebe razotkrivajući kolike stvari, pa i u duhovnosti, činim iz oholosti! U tolikim stvarima sam poput farizeja, licemjerna. Vršim dužnosti u životu, prema Bogu, pokušavajući mu udovoljiti, učiniti ga zadovoljnijim Bogom, proračunato očekujući nešto natrag. I dok ga tako pokušavam pronaći tamo gdje ja mislim da je i onakvog kakvim ga ja smatram, propuštam mu zapravo dati prostora da me ljubi i mijenja, jer se čvrsto držim za svoje snage (i proračune!). Nemalo puta molim, da bih si unaprijed nešto kao “osigurala” kod Boga, kao da kreiram molitvene zalihe! Pokušavam Svemogućem Bogu udovoljiti, a u sebi zapravo očekujem da će sve biti super, odnosno u granici mojih (ispraznih) nadanja. Pa se dogodi da kad posrnem i padnem, oholo se okupam u svojoj krivnji i ljutnji, jer mora da nisam nešto dobro udovoljila Bogu, pa se zato nešto gadno dogodilo… Umjesto da s onoliko kajanja koliko moje srce može duboko ići, i s najvećom poniznošću, priznam da sam ništa, a da je Bog moje sve. Previše puta vjerujem u Boga (Njegovo postojanje), a da istinski ne vjerujem Njemu (u Njegovu snagu i providnost).

Križ nije bio ružičast, već krvav

Sve što je od nas, što dolazi od naših snaga, napora i pokušaja, slabo je i grešno. I ne možemo nikome ičime udovoljiti, zato da bismo si nešto zavrijedili i živjeli onako kako mislimo da se treba živjeti. Mi pokušavamo kreirati svoje križeve, a po tome i obrasce kako ćemo ih nositi. No križ je jedan. Nigdje drugdje, osim u osobnom susretu s Kristom, ne možemo ga dohvatiti i slavno pobijediti.

Jedino što trebamo učiniti jest istinski prihvatiti Krista u svom životu. Onog krvavog Isusa, koji je pretučen poradi nas. Onog razapetog Isusa, koji je utjelovljeni Bog, živa i djelotvorna ljubav Božja. Onog otajstvenog Isusa, koji se razdaje cijeli u komadu kruha, pri svakoj euharistiji.

Veće zasluge od te nema!

Ništa mi ne možemo učiniti da bismo svoju sreću zaslužili. Bog nam se dao besplatno. Dao nam se cijeli i dao nam je život vječni. Veće zasluge od te nema! Nikome mi ne dugujemo bezbroj “milosrdnih” djela i sati volontiranja, svoj bankovni račun, sate klečanja i izmoljene ružarije, devetnice i teški tjelesni post. To nam neće zadobiti Boga i naš život učiniti lagodnijim kasnije. Nije poanta u tome. Bog pozna svakoga od nas, jer nas je stvorio i vodi nas k sebi! Zna najbolje kakav je čiji put spasenja… Nije stvar u činjenju naših djela, već u istinskom prihvaćanju Kristovog djela. Ako prihvatimo put Krista, ako ga pustimo u svoj život, i prihvatimo da je On došao radi nas i želi nas spasiti, rasvijetlit će nas Njegovo milosrđe. Istinski ćemo udahnuti život! Onda će se djela ljubavi i sebedarje sami razlijevati, iz pravih razloga odnosno čistoga srca. Prihvaćajući svoju slabost i grešnost, u nama će moći živjeti Njegovo spasenje – po nama će moći biti proslavljen Bog!

Nikoga ne možemo zadiviti jer sve što mi jesmo i što činimo (ako daje plodove Duha), djelo je Gospodnje. Mi sami smo djelo Božje! Aleluja! Možemo prestati trčati i pokušavati nekome, pa i Bogu udovoljiti, jer sve što nam treba već je ovdje. Krist je umro i uskrsnuo. Jednom je pobijedio đavla, ali zauvijek. I ne prestaje nam se davati potpuno cijeli – euharistijski Krist, Krist u osobnoj molitvi, Krist u slavlju, Krist u ljubavi bližnjih… – Krist živi!

Zamišljeni smo od Boga, od Njega stvoreni i život nam je dan da nas dovede u Njegovu vječnost. Neka to bude na Njegov način, ne našim snagama i djelima, već po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]