NOVA KOLUMNA

Sanja Nikčević preporučuje: Lutke o Adamu i Evi ili kad utihne jeka

Predstava je podijeljena u tri dijela koja daju „odgovore“ na ova tri problema. Prvi dio predstave je radost stvaranja, drugi dio – sumnja i neposlušnost u odnosu prema Bogu, a treći praznina, gubitak raja i ulazak ljudi u ovaj naš svijet u kojem i mi živimo.

Lutkarska predstava “Prva priča” Antonije Šašo Brkanić o stvaranju svijeta, Adamu i Evi i izgonu iz raja je predstava koju preporučujem svim gledateljima, naročito vjeroučiteljima te nastavnicima i profesorima hrvatskog jezika, jer je zanimljiva za gledanje i mudro prenosi biblijsku priču i njezinu poruku.

“Prva priča” je diplomski rad iz lutkarstva Antonije Šašo Brkanić na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i danas se izvodi u suradnji kazališta “Točka na I” i “Teatra Mjesec”). Odličan je primjer suvremenog prikazanja i to misterija, dakle priče o Božjem stvaranju svijeta i počecima ljudskog života. Priča je ispričana doslovno prema svetom tekstu odmah s početka Biblije (Knjiga Postanka), međutim nije puka ilustracija jer prilagođava priču odabranom umjetničkom mediju (lutkarstvu). Budući da se radi o akademski obrazovanoj lutkarici, ona i priču i predstavu promišlja iz mogućnosti odabrane forme i materijala. Uz minimalna sredstva oživljava cijeli svijet pred našim očima koristeći se samo prirodnim materijalom uz vrlo malo riječi, pritom napravivši izuzetno razumljivu i dojmljivu predstavu za sve uzraste. Sama je autorica definira kao: lutkarska predstava za djecu (+5) i odrasle o postanku svijeta, prvom čovjeku, prijateljstvu i ljubavi. Budući da sam predstavu gledala nekoliko puta s različitom publikom, mogu potvrditi da je napeto prate svi uzrasti. Naročito je prikladna za nastavu vjeronauka i hrvatskog jezika jer je zanimljiva za gledanje i malenima, te mudro prenosi biblijsku priču i njezinu poruku. Osim toga, predstava traje 45 minuta koliko i školski sat, i može držati pažnju i najmanjih.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sveti tekst na sceni ili kako riješiti „teška“ mjesta

Odabrana priča je težak kazališni zadatak jer ima tri ključna problema u vizualnom prikazu tog dijela Knjige Postanka: prvo – kako prikazati stvaranje svijeta (ni iz čega!!!), drugo – kako prikazati Boga na sceni (za kojeg ionako ne znamo kako izgleda, a dobre se namjere – npr. prikaza Božjeg dostojanstva – vrlo lako rasplinu uz lošeg glumca i odu u karikaturu) i treće – kako prikazati Adama i Evu a naročito njihov izgon iz raja (i ne otići u horor i poplašiti gledatelje). Zato sam prilikom prvog gledanja bila malo u strahu, ali sam na kraju ipak bila oduševljena jer je Antonija Šašo ove probleme riješila jednostavno, domišljato i efektno, pri tome afirmirajući i priču i poruku biblijskog teksta.

Predstava je podijeljena u tri dijela koja daju „odgovore“ na ova tri problema. Prvi dio predstave je radost stvaranja, drugi dio – sumnja i neposlušnost u odnosu prema Bogu, a treći praznina, gubitak raja i ulazak ljudi u ovaj naš svijet u kojem i mi živimo.

Stvaranje svijeta prikazano je kroz igru lutkara s piljevinom i drvenim igračkama. Kad se upali svjetlo na sceni vidimo stol s hrpom piljevine i tri lutkara okrenuta leđima, obučena u crne trikoe. Oni se okrenu i priđu stolu, igraju se piljevinom i iz nje izvuku malu ptičicu koja leti okolo (Duh Božji lebdio je nad vodama – Post 1,2), a zatim iz piljevine probude čovjeka, malu drvenu stolnu lutku. Budući da je Adamu dosadno, lutkari iz piljevine vade jednu po jednu životinju (koja je izrezana iz šperploče i obojena) a čovjek ih sve imenuje i igra se s njima. Kad mu počne kruliti u želucu jer je ogladnio, iz piljevine lutkari izvade i drveće koje mu daje plodove za hranu. Svaki put prilikom stvaranja iz piljevine zapuše vjetar i prodrma se stol te proleti ptičica koja čovjeku pomaže oko imenovanja.

Igra stvaranja ili radost postojanja

Iako naoko jednostavna, predstava ima mnogo razina simbolike, znakovitosti i metaforičnosti. Ova igra lutkara s piljevinom i oblicima životinja podsjeća na dječju igru (pa je bliska maloj publici), ali je za veliku publiku očita metafora stvaranja svijeta i Božje radosti prilikom toga. Čitav taj proces stvaranja izaziva na sceni (ali i u publici) osjećaj radosti otkrića novih stvari i oblika (svaka životinja se pokaže kao oblik i osobnost, radosna što postoji, a i čovjek je imenuje u radosti). Adamova radost zbog svijeta oko njega vrlo je slična onoj radosti koju je sv. Franjo imao pri pogledu na svaku Božju kreaciju na svijetu. Radost je bila preobilna pa ju je morao podijeliti s drugima i zato su ga zvali “igrač Gospodnji” (ioculator Domini). Takav jedan maleni igrač Gospodnji u predstavi je i Adam, što potiče i nas da ponovno pogledamo svijet oko sebe tim očima prvog pogleda koji se raduje.

Metaforičan je i odabir materijala – sve je od drva koje je i Drvo života – od stola kao metafore svijeta, oblika izrezanih iz šperploče koji iako dvodimenzionalni, dočaravaju prepoznatljive oblike životinja i drveća, drvenih lutaka ljudi koji se mogu dodatno kretati, pri čemu je piljevina materijal koji može čuvati ono što je u njemu jer je mekana i ušuškava, ali i štititi one koji uče hodati i padaju. Metaforične su i forme i način animacije lutaka. Lutke drveća se fiksiraju u stol (nema potrebe za animatorom osim ako se ubire plod), lutke životinja pokreću tako da se nose (moguće je da jedan animator animira tri do četiri životinje) i u jednom trenutku također ih uglave u stol, ali s čovjekom je drugačije. Adam je mala stolna drvena lutka koja se može savijati jer ima zglobove na rukama i nogama, te je može pokretati jedan lutkar. Međutim za puni pokret trebaju je animirati barem dva animatora i Adam se ne može „smiriti“ tako da se uglavi u stol, nego ga lutkari moraju nježno posjesti i/ili nasloniti na drvo. To je odlična metafora Božjeg odnosa prema čovjeku koji uvijek zahtijeva (i dobiva) posebnu pažnju i potporu od Boga, ali i čovjekove slabosti i ovisnosti o Bogu kao i nemira koji ga neprestano goni i zbog kojeg vrlo lako padne ako je bez Božjeg oslonca.

Drugi vrlo veliki problem je prikazivanje Boga na sceni jer je svako ljudsko ili lutkarsko utjelovljenje Boga daleko od njegove biti (koju uostalom čovjek ne može ni spoznati do kraja) pa može vrlo lako izazvati suprotan efekt od željenog. U ovoj predstavi je to riješeno izuzetno jednostavno, pametno i teološki točno: kao komunikaciju čovjeka i Boga uz pomoć jeke. Kad se maleni čovjek probudi rasteže se i gleda svijet oko sebe: prvo osvijesti sebe sama, svoje dijelove tijela, svoju okolinu, ali i prisustvo onoga koji ga je stvorio, prisustvo Božje. Zato pokušava komunicirati s njim i zaviče:

ADAM: Jesi li ti moj prijatelj?
BOG: Pri… ja..telj… ja… telj…
ADAM: Prijatelju, jesi me ti stvorio…
BOG: Stvo… orio…
ADAM: Jesi li i ti čovjek?
BOG: —-

I ova je komunikacija metaforična jer je formalno komunikacija s lutkarima, ali oni su ovdje stvaratelji tog svijeta pa su odlična metafora Boga. Iz tog dijaloga je jasno da se Bog prikazuje kao jeka koja odgovara na ona pitanja koja su točna, a iza netočnih uslijedi šutnja iz čega će kasnije proizaći najpotresniji trenutak predstave u trećem dijelu.

Sumnja u Boga ili izlazak iz raja

Drugi dio predstave vezan je uz Adamovu družicu. Kad životinje pronađu svoje parove a Adam je sam, dolazi i Eva. Za razliku od životinja koje su izlazile uz malo puhanja vjetra, za nju je bilo potrebno i dodatnih efekata. Adam tone u san da bi se nakon mraka i svjetlosnog efekta kraj njega pojavila Eva. Eva je stidljiva, drugačija, zbunjena i uplašen od okoline i situacije u kojoj se zatekla, potpuno drugačijeg osjećaja od Adama u prvom dijelu predstave. No, Adam je želi uvesti u svijet pa joj pokazuje i predstavlja životinje i drveća, pokušavajući i kod nje probuditi radost. Ona se zaigra s njime, ali u jednom trenutku želi jabuke sa stabla. Kad se Adam usprotivi jer je prijatelj rekao ne, Eva se smije Adamu govoreći da je to što on smatra prevažnim prijateljem zapravo samo obična jeka. Ona tako dovodi u pitanje i Božje postojanje i autoritet kao i zahvalnost što postoje: oni sami i sve oko njih, što im je darovan raj na zemlji… Tada shvatimo i zašto ona nema onu Adamovu radost, nema radost jer nema zahvalnost, a nema zahvalnost jer nema povezanost sa Stvoriteljem. Može se samo na trenutak zaigrati, ali joj ubrzo dosadi i treba nešto novo… Kako mudra metafora, kao točna slika suvremenog čovjeka postignuta malom drvenom lutkom na stolu s piljevinom! I sad dolazimo do jedine razlike od biblijskog predloška i priče predstave, a to je nedostatak zmije u priči. Uzrok Evina posizanja za jabukom nije direktno nagovaranje zmije nego Evin nemir i pobuna zbog nepoznavanja Boga, neosvještavanja Božjeg prisustva u njezinu životu. Dalje priča ide kao u Bibliji, Eva nagovori Adama da proba (“Daj, samo malo, zbog mene…”), a čim Adam zagrize jabuku dolazi Božja reakcija: silan potres.

Tad kreće treći i završni dio predstave – izlazak iz raja. Uz svjetlosne efekte izmjene svjetla i mraka, lutkari tresu stolove i s njih sve popada i nestane: i životinje i drveće i piljevina. Nastane muk. Umjesto meke piljevine koja ušuškava drvene oblike, dva mala drvena lutka sjede sami, udaljeni desetak centimetara jedna od drugog, na goloj i tvrdoj ploči stola. Sad su i oni nekako drveniji i tvrđi. Sada kada su njih dvoje sami postaju svjesni i da su goli jer su prije stalno bili u piljevini i iza drveta, a sad su njihova tijela jedini oblik (rekla sam da su životinje dvodimenzionalne, a čovjek ima oblik) – ali oblik koji je izložen nekoj praznini oko njih. Dvije male lutke sjede u praznini i tišini i očito su uplašene. I tada nastupa najpotresniji trenutak predstave jer Adam, u želji da se utješi, da shvati, da ispravi – poviče: “Prijatelju!”, ali nema više odjeka, nema jeke, nema glasa od Boga! Sada, kad je sve izgubila, i Eva shvati da je to bio Bog, a ne jeka, sada i Eva shvati da je sve što su imali bio poklon koji su neposluhom izgubili. Tek kad se suoče s prazninom shvate što su imali. A u toj praznini jedino što imaju – jest onaj drugi i zato oboje ispruže ruku prema drugome. Kad se dotaknu – kraj je predstave.

Kad je čovjek izgubio povjerenje u Boga postao je neposlušan i izgubio raj. Ono što je predstava odlično riješila i prikazala jest da ove male lutke nisu nekamo daleko prognane. Promjena se događa u prostoru gdje jesu – samo se iz tog prostora izmiče direktna prisutnost Boga. Sada je očito da na praznoj dasci oni moraju ispočetka stvarati svijet – u tom svijetu bez raja je dodir drugog, susret s drugim je način na koji možemo ne samo preživjeti nego i ponovno spoznati Boga.

Predstava djeluje ili katarza za velike i male…

Prvi dio predstave je radost stvaranja svijeta i potiče nas da gledamo svijet takvim, „novim“ očima. Drugi dio – sumnja i neposlušnost što nas upozorava da bez povezanosti s Bogom nema ni zahvalnosti, ni mira, ni ljubavi, a bez te povezanosti nužno dolazi neposluh koji nas izbacuje iz raja. Treći dio je gubitak raja i ulazak ljudi u naš svijet, ali s odgovorom kako ponovno možemo uspostaviti Božju prisutnost u našem životu: pružajući ruku drugom čovjeku.

Ne čudi da je ova kratka predstava od 45 minuta, koja naoko izgleda kao dječja igra s lutkama, u svima odraslima pobudila katarzu: iako znamo priču, strepili smo za te likove, suosjećali s njima jer smo se u njihovim propustima prepoznavali i na kraju pročistili te naše emocije straha i suosjećanja. Izašli smo s predstave istovremeno i radosniji i snažniji i nekako – pametniji (barem na kratko!). Ovo je predstava na kojoj se mogu zabaviti i veliki i mali; potiče nas da razmislimo i ne postavlja samo pitanja, nego u nama pobuđuje emociju i daje odgovore.

O nastanku i životu predstave ili – moguće je

Ispitna predstava pod nazivom “Prvi grijeh” Antonije Šašo odigrana je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (danas Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku) u lipnju 2013. pod mentorstvom Tamare Kučinović i Ljudmile Fedorove te Rie Trdin, koja je bila i autorica lutaka. Igrali su Antonia Šašo, Marijana Matoković, Paola Slavica, Tvrtko Štajcer. Kasnije se glumačka postava mijenjala prema prilikama pa su igrali (ili igraju) i Lidija Kraljić, Davor Kovač, Goran Zelić, Andrea Špindl…, sve bivši studenti osječke akademije. Od 2017. predstava se igra u suradnji kazališta Točka na I i Teatra Mjesec pod nazivom Prva priča. Predstava je uspješno sudjelovala na brojnim festivalima (Bugojanski lutkarski bijenale, 2013.; Lutkokaz, Osijek, 2013.; Pif /Međunarodni festival kazališta lutaka/, Zagreb, 2013.; Frka /Festival radosne kulture/, Virovitica, 2015.; Festival kršćanskog kazališta, Zagreb, 2016.; Međunarodni festival pozorišta za decu, Subotica, 2017.; Festival ekološkog pozorišta, Bačka Palanka, 2018,; Fedu /Festival dječje umjetnosti/, Sarajevo 2018.), a 2019. na sarajevskom Lutfestu dobila je Nagradu za kolektivnu animaciju za ansambl predstave. Predstava je uspješno odigrana 17. ožujka 2017. u ciklusu korizmenih susreta Udruge katoličkih intelektualaca u Osijeku, a 2018. na Stručnom skupu za vjeroučitelje OŠ i SŠ Đakovačko-osječke nadbiskupije na temu „Dramsko-scensko stvaralaštvo u nastavi vjeronauka“ u Osijeku (6. travnja. 2018.) i Požegi (13. travnja 2018.).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sve ovo navodim jer je takav uspjeh neuobičajen i za temu (priču i poruku predstave), ali i za umjetnički izraz – lutku – koja se često smatra umjetnošću samo za zabavu najmlađih.

No moguće je, a posebno mi je drago što su to napravili moji studenti…

Sanja Nikčević | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 30. listopada 2019.

Možda vam se svidi