Moj bratić Ljubomir umro je poslije Božića, s nepunih pedeset.

I cijelo vrijeme na sprovodu – iako je u njegovoj sobi bio lijes koji se odnio i položio u zemlju – nisam imala dojam da je umro, nego sam osjećala kao da nas je obgrlio rukama. Onako kako nas anđeo grli, kad ne znamo da je to anđeo, ali kao da u zraku osjetimo zagrljaj.

Moj je bratić bio peto dijete u obitelji, rodio se s cerebralnom paralizom, nikad nije radio, jedna strana mu je bila slaba i nije mogao hodati bez bolova ili šepanja.

Nikad se nije ženio, nije imao djece. Živio je u kući u malom selu u Bosni gdje su kuće razvučene u nizu pa svaka izgleda kao da je sama na ovome svijetu. Kad sam prvi put došla u posjet iz podravskog sela, gdje se puno kuća nalazi jedna uz drugu, izgledalo mi je kao da sam došla u neki drugi svijet. Bilo je fascinantno i lijepo, ali nekako kao da je na kraju svijeta. Sada, nakon što su rat i ekonomska kriza poharali taj kraj, kuće izgledaju još osamljenije, jer je manje ljudi nego prije, vrijeme ide sporije… Unatoč tome što su veliki centri sat ili dva vožnje automobilom…

I tu je cijeli život živio moj bratić. Potpuno suprotno od slika u medijima o „važnim“ ljudima i „važnim“ životima gdje se svrha života mjeri novcem, uspjehom, postignućem u svijetu… Prema tim kriterijima on nije uspio, ali upravo sam na njegovu sprovodu shvatila da je njegov život bio važniji i veći, ali i ispunjeniji i bogatiji nego što je to izgledalo na prvi pogled.

Na sprovodu se okupilo puno ljudi iz tog kraja i rodbine izbliza i izdaleka. I svatko od njih je imao neku lijepu priču vezanu uz njega. Moj je bratić, naime, bio dobar. Netko je rekao da nije imao izbora. Točno, njegov je izbor bio sužen u odnosu na nas ostale. Nije mogao raditi, nije se ženio, nije mogao puno postići prema kriterijima svijeta, ali je imao jedan izbor, onaj najvažniji. Mogao je birati hoće li biti zao ili dobar.

Mogao je biti zao i svima se žaliti na to što mu je teško, optuživati Boga i nametati svima krivnju… Koliko mu je muka u životu dano, to bi se moglo i razumjeti, ali bi on tako širio zlo. No, on je odabrao biti dobar, zahvaljivao je na svakom danu, na svakom osmijehu, lijepoj riječi, podnosio je tiho svoje muke, bio je ono što se kaže „duša od čovjeka“… Imao je samo dušu, ali ju je s osmijehom nosio na dlanu. Unatoč svojim problemima imao je razumijevanja za sve druge, nazivao bi ih u teškim ili radosnim trenucima da podijeli njihovu tugu ili se raduje u radosti… Kad bi od koga dobio koji novčić, nudio bi ga drugima, uvijek se brinuo da nekome nešto ne nedostaje…

Iako nije imao ženu i djecu, nije bio sam, imao je obitelj i zapravo je time bio bogat. Jer svi su ga voljeli. Brinuli su se o njemu, već kako je tko mogao i kako mu je zapalo; jedan je brat otišao u Austriju i financirao obitelj koja je ostala kod kuće, drugi brat i sestra dolazili su u posjete, živio je dugo s nećakinjama, a s nećakom do kraja života…

Prije nekoliko mjeseci slomio je ruku, inficirala mu se noga i otišao je u bolnicu pa u dom jer više nije mogao živjeti samostalno. Bio je jedan od rijetkih kojemu je netko svaki dan dolazio u posjete: i dan prije nego što je umro sestra mu je za božićni ručak odnijela ono što voli, a na dan kad je umro došla je nećakinja u posjet… Na sprovodu su svi za njim plakali… Svi su žalili što je otišao, svima će nedostajati… Svi su govorili: „Pa kako tako naglo, odjednom…“

Tako su govorili za nekog tko je cijeli život bio bolestan, nekog kome su liječnici prorokovali kratak život, nitko nije pomislio da će sad imati manje briga… Za njegov sprovod su ljudi iz doma, štićenici, oni koji i sami nemaju, skupili novac za vijenac! Zato što je moj bratić uvijek, pa čak i na kraju života, kad je već stvarno jako trpio bolove, širio dobrotu i optimizam i ljubav. No, nije on samo nosio osmijeh i srce na dlanu – iako nije završio velike škole, imao je mudrost srca. To je potvrdio i svećenik kad je na sprovodu rekao da su mu česti razgovori s njim bili utjeha u životu, u njegovu svećeničkom radu.

Sve vrijeme na sprovodu imala sam osjećaj da njegov život nije bila samo dobrota koja grije svijet, nego i da je njegova patnja nekako povezana s našim grijesima. Ne znam to teološki objasniti, ne mogu to znanstveno dokazati, ali znam da su njegove muke na neki način pomagale nama ostalima koji nismo morali sve to proći… Najgore što mi se čini je da mi to zloupotrebljavamo čineći zlo i grijesima „trošimo“ tako nečije plemenite i čiste žrtve, koje su dobrovoljno dane za nas… poput onih mog bratića ili svetaca ili samoga Krista.

No, taj osjećaj krivnje je nešto što me vuče dolje, kao i krivnja zašto mu se nisam češće javljala… Ali ne, krivnja nas vuče prema dolje i umjesto krivnje trebam biti zahvalna da je postojao i da je dio moje obitelji, jer je zahvalnost ono što nas okreće prema gore – prema Bogu… To je on radio cijeli život, zahvalnost je osjećaj koji njega nosi u nebesa i mene okreće prema Bogu i čisti me… I to treba naučiti za života, to je svrha čovjekova života… Moj bratić Ljubomir je to znao i to živio. Zato nas i može sada grliti kao anđeo.

Hvala ti, Ljubomire.

Sanja Nikčević | Bitno.net