Grad Zagreb promijenio je način recikliranja i odvoza smeća, a moje četiri zgrade odlučile su zaključavati zajedničko smeće.

Grad je ispred zgrade postavio kontejnere za papir i biootpad, a plastiku moramo stavljati u neke žute vreće za koje ne znamo točno tko i kada ih odvozi… Pa su stanari mojih zgrada, kojima se nije dalo otključavati smeće i nisu znali što činiti sa žutim vrećama, počeli stavljati žute vreće uz kontejnere za papir. Kako jedan, tako i drugi, i nakupilo se desetak vreća…

Zatim su neki ljudi otvarali vreće da vide ima li u njima boca za otkup te se ispostavilo i da u njima nije samo plastika nego i razni otpad… Onda su i mačke nešto razvlačile i nastao je kaos. Razbacano smeće u hrpama oko tri kontejnera. Smetlari su došli i ispraznili kontejnere, ali uokolo ostavili nered jer to smeće nije ni papir ni biootpad. Osim toga nije na njima da skupljaju s ulice, oni samo prazne kontejnere.

I nastao je problem. Prvo kad nastane nered – bilo u kući bilo oko kontejnera – taj nered ima tendenciju povećavanja. Kad je čisto svakome je neugodno prvi baciti smeće, ali kad je nered svi bez imalo grižnje savjesti smeće nabacuju na hrpu uz izgovor: pa ionako je prljavo, ionako je nered.

Drugo, tko god bi pogledao to smeće, uključujući i mene, iznervirao bi se… I to je nerviranje omogućilo otvaranje doslovnog duhovnog kruga zla: prigovaranja i optužbi. Imam fine i pristojne susjede, ali zbog tog smeća umjesto “Dobar dan, kako ste?” ili “Kako je danas lijep i sunčan dan” ili “Baš vam je lijepa haljina…” susjedi su se zgražali i jedva dočekali da to iskažu jedni drugima te su se pozdravljali sa: “Ah, kako su ljudi grozni, neuredni, primitivni…” “Ah, to su sigurno oni tamo, oni koji…, oni…”

Ta prigovaranja i optužbe napravili su nad smećem jedan veliki crni oblak koji se povećao sa svakim čovjekom koji je prošao i pomislio ili rekao neki prigovor ili optužbu. Isto kako nabacujemo smeće na postojeće smeće, tako i nabacujemo optužbe i prigovaranje na tuđe prigovore i optužbe. Smeće se očito gomila ne samo u materijalnom prostoru, nego se gomila i u duhovnom prostoru, a prigovaranja i optužbe su očito duhovno smeće.

U subotu ujutro čistila sam svoj balkon (gdje se također nagomilalo neko smeće) i odnijela smeće u bioootpad. Zaključila sam da i mene nervira gledati to smeće i da mi je dosta i smeća i prigovaranja… Sjetila sam se da sam i sama jednom stavila žutu vreću vani uz plavi kontejner jer nisam znala što s time, nadajući se da će je smetlari odvesti. Tko zna, možda sam i sama započela tu hrpu… Ionako sam bila sva prljava od čišćenja stana, uzela sam rukavice i partviš i krenula čistiti. Razbacane papire sam ubacila u kontejner za papire, plastiku u žutim vrećama stavila u naš zaključan prostor, a ostalo smeće ubacila u jednu od odbačenih vreća i ubacila u naše smeće, pomela sam partvišem i pokupila ono što je odletjelo koji metar dalje. Dovela sam u red. Napravila sam dobro djelo za sve. Nije trajalo ni pola sata, s radošću sam gledala kako je čisto. Poslije sam kući oprala ruke, završila i svoje čišćenje i imala osjećaj da sam napravila nešto dobro i važno…

Ali time što sam napravila dobro djelo i očistila smeće nisam zatvorila krug zla prigovaranja i optužbi. Shvatila sam kako mi se dobro djelo može ukrasti tako da se otvori novi krug….

Dok sam čistila poznanica je komentirala – ali ne tako da mene pohvali, nego tako da pokudi druge. I tada sam shvatila kako sam na rubu klopke. Naime, kao da mi je netko šaptao u uho: Eto, ja to čistim, a ja sam redovni profesor; Eto, ja to čistim, a gdje su drugi, mlađi…; Eto, ja to čistim, a vidi njih svi šeću, a ja pišem knjigu; Eto, ja to čistim, a toliko kršćana… Da sam popustila umjesto da se radujem što činim dobro djelo, ja bih samo optuživala i osuđivala. Što je najgore, ne samo za vrijeme čišćenja. Kad bih kasnije pogledala očišćeno smeće sjetila bih se onih koji nisu čistili i nastavila ih optuživati i prigovarati… Time bih opet otvorila krug zla, ponovno bih stvorila jednu duhovnu hrpu smeća na koju bi se i drugi nabacivali jer bih im ja to, naravno, svima govorila, kako sam eto JA to očistila, a gdje su drugi… Stvorila bih novu hrpu duhovnog smeća zahvaljujući svom dobrom djelu.

I tako bi mi Zli doslovno ukrao moje dobro djelo. To je najčešći način kako Zli krade dobra djela kršćanima. Slijedeći Isusa Krista kršćanin kad-tad odluči ne činiti smrtne grijehe, čistiti i one lake grijehe i, kao vrhunac, činiti dobra djela. No ako čini dobro djelo, ali prigovara i optužuje druge što ne čine djelo koje je on naumio napraviti – zapravo je izgubio svoje dobro djelo.

Nas doista raduje činiti dobra djela, anđeli nam stalno daju neke ideje što bismo mogli napraviti, ali nas Zli uvijek uvjerava da je to nedostojno, nepotrebno, da to trebaju činiti neki drugi koji… To je klopka. Ako odlučiš napraviti dobro djelo (poslušaš one svoje anđele), napravi ga radosna srca i ne optužuj druge. Uostalom, to je TVOJE dobro djelo. Nije važno što ga drugi nisu učinili. Prvo – ne možemo svi sve, svatko ima svoje dobro djelo koje čeka na njega. A drugo – trebamo biti zahvalni onima koji su nam pustiti da mi napravimo dobro djelo jer ima jedan važan razlog zašto nas dobro djelo raduje.

Ima jedna drama koja se zove Svatković (njem. Jedermann, eng. Everyman) jer govori o svakom čovjeku. To je takozvani moralitet, djelo koje govori o moralnom nauku (odnosno kako ispravno živjeti i spasiti svoju dušu), a bila je pravi kazališni hit od srednjeg vijeka kad je nastala sve do dana današnjeg, igrana je posvuda u profesionalnim i amaterskim izvedbama. Od 1920. do danas otvara Salzburške večeri, a Tomislav Lipnjin ju je uspješno preveo na kajkavski i igrana je u Varaždinu kao “Vskaovič”. U drami bogatom i uspješnom čovjeku u naponu života dolazi smrt i on se uspaniči jer nije spreman. Smrt mu dopusti jednodnevnu odgodu da sredi račune i on krene tražiti pomoć… Naravno da ga svi napuste: i rodbina, i ljubavnica, i prijatelji, i užitci, i poroci, i blago… sve… JEDINO što ga prati i može mu pomoći kad ide u smrt – su dobra djela. Zato nam Zli pokušava ukrasti svako dobro djelo… To je jedino što doista imamo… Drama je to zorno prikazala.

Mene sad svaki pogled na kontejnere obraduje… Čisto je, a i napravila sam jedno dobro djelo, bez ikakva interesa poklonila sam svoje vrijeme i svoju oholost…. Ovo pišem da podijelim vlastitu spoznaju na duhovnom putu. Samo se nadam da ovaj moj tekst nije hvaljenje iz oholosti (“vidite me kako sam divna”), jer to je također klopka kojom nam Zli krade dobra djela što će vjerojatno biti tema nekog drugog teksta… Naime, kako se čisti smeće – jedna po jedna vreća – tako se čisti i duhovno smeće. Osvijeste se i izbjegavaju duhovne klopke… Jedna po jedna.

Neka svi ustrajemo na tom putu čišćenja smeća i izbjegavanja klopki…

Sanja Nikčević | Bitno.net