Nije valjda život samo skupljen u onih nekoliko riječi ‘šaka suza i vrića smija’. Pa čak i ako je obrnuto. Šaka smija i vrića suza. Što je, čini mi se, čak i priličnije u pojedinim slučajevima. Nekad se naljuti čovjek na taj život. Pa konta kako ovo sve nije malo bolje sređeno. I što se nešto dogodilo, a zašto se nešto ne događa. Okreni se kud god želiš, u kojem god smjeru i naići ćeš na barem desetak takvih pitanja. Zašto ovoga ima, a onoga nema? Kako se neke stvari rade, a zašto se rade ove što se rade? Ostane puno toga nejasnoga. I prije nego li se snađeš, proleti ti život, a ti se nisi pomaknuo s mrtve točke. Točnije, nisi se dalje pomaknuo od pitanja. Nekome život ode samo na filozofiranje ili proučavanje tuđeg filozofiranja. I na kraju imamo samo mnogo filozofiranja. A taj život čeka da ga proživiš. Najbolje što možeš.

Može te mnogo toga sputavati. Može te mnogo tih nekakvih uvjeta uvjetovati ili situacija ograničiti ili spriječiti. To nije razlog za oskudijevati u ljubavi. Opet se okreni oko sebe, u kojem god pravcu želiš. Ima i siromašnih i bogatih, ružnih i lijepih. A opet to im nije nikakav uvjet ili preduvjet za voljeti. I oni vole. Jednostavno. Čisto. Čak valjda i bezrazložno. Sad idem u pravcu – filozofija o ljubavi. E, da ne bi! Ljubav je činjenica koja se događa. Ljubav je nešto najljepše što čovjeka može zadesiti u životu. Osjetiti da si voljen. I osjetiti da nekoga voliš. Tek onda shvatiš na jedan totalno novi način kako je lijepo živjeti. Kako je lijepo živjeti što netko živi za tebe i što živiš za nekoga. To je ono što mi ponekad zovemo smislom života…

Ima i ta ljubav prema vlastitom životu. Netko će pronaći razlog za voljeti svoj život zbog ovoga ili zbog onoga, ove nacije ili one vjere. Ove ili one kulture, ovog ili onog hobija. Ja ću ga pronaći u jednostavno činjenici da sam živ. Da sam se dogodio. Ja sam jedan događaj, halo! Čitav jedan događaj koji traje. Zašto sam tu? Da vam pravo kažem, i ja još uvijek pokušavam shvatiti. Na stranu sad zašto. Radije se držim onoga kako. Kvaliteta. Opet, neovisna je ta kvaliteta i o ljepoti i o onome što posjedujem. Jednostavno, muka mi je od pomisli da ograničim svoj život u smislu ‘šake suza i vriće smija – šake smija i vriće suza’. Nije moj život vreća. Ali mnogo toga tu stane. I imam želju da od njega ispadne nešto lijepo.

Toliko nepravde i neimaštine, nasilja i tuge se nagomilalo u ovom svijetu, a čini mi se da ne bi previše pomoglo da imamo i još barem desetak UN-a i UNHCR-a i NATO-a i SFOR-a. Ljudi su se zapetljali u klupko. A svaki dan umre 25.000 ljudi od gladi. Svaki dan. To je 25.000 lica koja se nisu imala previše vremena pitati kako ću ja proživjeti svoj život. On je jednostavno prošao. Proletio. Nestade ga. I nema ga više. A ostatak svijeta nije previše puta ni trepnuo što se to sve dogodilo…

I ti si se dogodio. I ja mislim da to nije bilo slučajno. Došao si s razlogom ovdje na zemlju. Učiniti razliku. Biti drukčiji. Nije to poziv za nekoga drugoga, nego za tebe. Takvoga. Takvu. Biti onaj koji će unositi promjenu. To je odgovor na pitanje – kako. To je odgovor na pitanje o kvaliteti svog života. Unosio sam promjenu. Bio sam drukčiji. Imao sam lice. Imao sam obraz. Imao sam osmijeh. Imao sam suzu. Imao sam srce.

To me uči jedan Nazarećanin…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]