Neprestano iznenađuje ta opasna ljudska sebičnost. Najopasnija je ona koja se ne odnosi na klasičnu škrtost ili primjerice neumjerenost, već ona koja se budi kada trebamo pomaknuti granice vlastite udobnosti. To je ono kada kalkuliramo i u sebi se pitamo što ćemo mi imati od nečega/nekoga. To su i pitanja jesmo li zadovoljni, siti, mirni, što nam fali, kako ćemo biti još sretniji sami sa sobom, u svom malom svijetu gledanja sebe i samo svojih potreba… Dakako, dužni smo s ljubavlju voditi računa o svom životu, koji je neprocjenjiv dar, na najbolji način i po Božjem. No kada je neka granica naše udobnosti dodirnuta, a mi pozvani pokazati sebedarje, poniznost i ljubav, tada često svjesno ili nesvjesno, reagiramo sebično. Svojom sebičnošću trujemo sebe i svoju okolinu. Uz to, ozbiljno griješimo pred Bogom, zatvarajući se pred Njegovim milosrđem.

Jer kad se nađem u oblaku sebičnosti, osjetim kako se spuštaju rešetke na moj život. Budem kao u nekom zatvoru, a nastupe osjećaji nemira, prkosa, nemoći, sebeljublja, duševne mučnine… Nema slobode i radosti. Tada nisam slobodna ljubavlju odgovoriti, ljubiti prva. Zatvaram se kao kanal ljubavi Božje, pred sobom vidim probleme i poteškoće, mislim kako na neki način život nije pošten – prema meni.

No po daru vjere i silnih manifestacija Božje ljubavi, spoznajem da je za Božje dijete svaki takav pad samo malo udaljenija prećka na ljestvama rasta u ljubavi Božjoj. Ako se želim preobražavati u potencijal koji je Bog za mene predvidio, ono najbolje od mene, a dokidati svoju grešnu i slabu narav, nužno moram spoznavati svoje padove i sebične sklonosti. Moram ih spoznavati i priznavati samoj sebi. Teško je, ali moram učiti sebi opraštati. Moram se dakako pred Bogom poniziti, prikazati mu svoje padove da me toga oslobodi i ono neizbježno – moram se slomiti i drugima ispričati kada ih, pa i svojom mišlju, svojim sebičnostima vrijeđam. Ispričati, ali i pruženom ljubavlju dodatno zacijeliti…

I vidim kolike nam stvari ispiru mozak i hrane našu sebičnost, učeći nas kako da budemo što više zaokupljeni samo samima sobom. Kao da nam uvijek fali neka dodatna materijalna zaštita, znanje i sigurnost. Koje li varke svijeta, kada mislimo da ćemo se ostvariti krenuvši od sebe, umjesto od Boga. Kojih li naših zabluda, da nam uvijek nedostaje još jedna nijansa zadovoljstva i svjetovne ugode. Koje li varke! Jer temelji našeg bića su satkani po Božjem, pa samo po Božjem bivaju zaista ispunjeni.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih članaka – klikni like[/facebook]

Bogu hvala jer me svaki zatvor, svaki osjećaj i razumska spoznaja da nisam sasvim slobodna ljubiti i radovati se, približi k Njemu. I to nije moj trud, već milost Božja. Vrati me u dublju molitvu, k Bibliji, na koljena, ispovijed i Misu: moja narav se umiruje, popravlja i ostvaruje pred Gospodinom. Tu pronalazim čišću sebe, bolji pogled na svijet. Molim da mogu ljubiti i vidjeti Njega u svoj Njegovoj djeci. Molim za barem kapljice nadahnuća Njegova Svetog Duha, koji neka me vodi u životu, uči kako da volim.

I očišćenog pogleda, manje gledavši sebe – mogu se usredotočiti na Njega. Ponizio se u svojoj čovječnosti, postavši poput nas, kako bi nam pokazao kako živjeti, te da bi nas odveo k Ocu, zato da bismo vječno živjeli slobodno i u ljubavi. Krist nam je pokazao kako je vrhunac ljudskog bića ljubiti – Boga i bližnjega – a ne biti ljubljen od drugih (ljudi). Tu blijedi moja sebičnost – u ljubavi Božjoj. Prvo ljubljena od Boga, mogu ja ljubiti. I tada sam istinski slobodna. Ne čekam sebično nešto zauzvrat, ne očekujem da budem ljubljena i priznata, već sam slobodna ljubiti. Tek pod tim svjetlom, mogu prihvatiti svoju čovječnost i znati kako živjeti – kako se oslobađati zatvora svoje sebičnosti.

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.