Ponekad se jednostavno previše toga događa. Što redovnih, što izvanrednih događaja. Ovaj put ću ovako – o svačemu pomalo. O svakom pojedinom se dade napisati roman

Foto: Shutterstock

Preko mjesec dana nisam ništa napisao. Dobro, ne baš ništa, možda dvije propovijedi, ono kad sam propovijedao jako rano pa me bilo strah da mi bude to prerano za prejako naprezanje mozga i srca, pa onda radije pripremim to prije.

Gledam u tih zadnjih mjesec dana i tražim razlog i naslov ovom novom uratku. I vidim da tih naslova ima previše. Recimo ona dječica neki dan u vrtiću. Oni mi se uvijek začude. Bilo da sam u habitu, bilo da sam u civilu. Pretpostavljam zbog ona moja dva metra visine. Onda se spustim u čučanj među njih i još kad imam kapu na glavi – eto ti veselja. I samo čuješ sto malih glasova koji pitaju: Mogu li ja sad, mogu li ja sad? I stavim im trenutak kapu na glavu, a oni presretni zbog te 3-4 sekunde. Jednostavna dječja sreća.

Ili naslov i rad bi mogao biti o onoj bakici koja leži u svom krevetu nepokretna zbog moždanog udara od prije nekoliko tjedana. A ja došao donijeti joj pričest. Nisam uopće siguran je li ona išta razumjela. Ali imala je osmijeh. Iako joj nisam ni vidio zube. Svoje zube više ni nema. Ali njezine oči i usne su govorile jedno. Da su zbog nečega sretne. Možda samo zbog toga što sam joj stavio ruku na glavu, držao je za ruku. Možda je i shvatila da sam joj donio Isusa u svetoj hostiji.

Ili bi naslov i radnja ove kolumne mogli biti oni sitni pomaci koje viđam svakodnevno u bolnici kod bolesnika kojima idem u posjet. Jedan dan se vesele kako mogu napokon sjesti na svoj krevet nakon dugo vremena. Drugi dan su opet zabrinuti zbog toga što se pojavila povišena temperatura. Treći dan su radosni što mogu popiti gutljaj vode koji im je bio zabranjen i uskraćen zbog raznoraznih pretraga i operacija…

Ili bi ovoj kolumni mogao biti naslov ili radnja povezana s onim prekrasnim glasovima naših framašica koje su tako divno otpjevale nekoliko pjesama na otvorenju jedne izložbe u našoj franjevačkoj galeriji. Toliko je to bilo ugodno i divno pjevanje da smo na trenutke zaboravljali da se uopće neka izložba događa. Bila je to pjesma, bili su to glasovi kao s nekog drugog svijeta. Mnogi su slušali otvorenih usta, pratio sam malo posjetitelje izložbe.

Ili da pišem štogod o tome kako sam izgubio glas prekjučer. Jednostavno ga nestalo dok sam držao sate u školi. Na tri sata je sve bilo u redu, kad sam došao na četvrti sat, nestalo mi glasa. Zamislim se tako, kad me štogod ‘strefi’, što bih da to tako ostane zauvijek. Totalna promjena života, životnih navika i životnih preokupacija zbog tako ‘beznačajne’ stvari. A meni je u opisu posla puno pričanja. Teta u ljekarni veli: Pijte ove šumeće tablete i što manje pričajte.

Ponekad se jednostavno previše toga događa. Što redovnih, što izvanrednih događaja. Ovaj put ću ovako – o svačemu pomalo. O svakom pojedinom se dade napisati roman. Zezam se u zadnje vrijeme da nemam vremena čitati romane, odsad čitam pripovijetke. Kraće su i brže završe. Stranice života se brzo pune. Vrijeme se ne da zaustaviti. Roman života se piše. Ili radije, zbirka pripovijedaka iz mog života brzo niže nove stranice. Na meni je odgovornost uljepšati stil i radnju tih redaka i tih stranica. Bude i očajnih pripovijedaka. Ali bude i onih moćnih, žestokih redaka za koje se isplati živjeti, žrtvovati i jednostavno biti ti. Biti drukčiji.

I da ne zaboravim Isusa. Veli mi sinoć jedna prijateljica nakon susreta za mlade kojeg smo imali zanimljivu opasku. Da se nisi na kraju prekrstio, točno bih se upitala gdje dođoh. U tolikim stranicama i pripovijetkama, nije teško ni izgubiti trag i zapitati se koji je zapravo razlog svega što radiš i smisao svega oko čega se mučiš. I onda tu uskače sveti Pavao. Što god činite, od srca činite kao Gospodinu, a ne kao ljudima (Kol 3, 23). I onda tu bude nekog smisla. Jer budeš li činio stvari zbog ljudi, da im se svidiš, ili možda zato da bi ti oni uzvratili nekom protuuslugom, postat ćeš jako isfrustriran. Nesretan. Počesto ćeš se slomiti od muke i truda, a nećeš im se svidjeti. Počesto ćeš napraviti sve za nekoga, a taj netko neće te ni doživjeti, kamoli ti uzvratiti, a možda će izostati i jednostavna zahvala. Čini stvari zbog Gospodina, ne zbog ljudi. Ljudi se brzo promijene. Bog uvijek ostaje isti. Otac. Milosrdni Otac.

fra Željko Barbarić | Bitno.net