Žar i ožiljci

Sjene

Okolnosti koje čovjeka zatrpaju, zateknu i snađu izvlače iz njega često stvari za koje nije ni znao da su u njemu. Okolnosti u čovjeku probude najbolje i najgore. Često je, međutim, teško uvidjeti što je crno, a što bijelo u tim trenucima. To su obično teška razdoblja i za pojedinca i za sve one koji su mu bliski. Vrlo često treba brzo donijeti odluku koja može obilježiti ostatak života. I ta odluka može ostati njegovo ime i prezime, ono po čemu će ga ostatak života ostatak svijeta prepoznavati. Kao kukavicu ili kao junaka. Kao propalicu ili kao pouzdana prijatelja. Da, život nije u velikim postocima nježan prema mnogima od nas. Ali, ta grubost, taj nedostatak sigurnosti, mirnoće, pa čak i ljubavi, zauzvrat može dobiti i očajnika, probisvijeta, narkomana, ali može dobiti i junaka koji ne priznaje poraz pred ljutim protivnicima koji mu se trude zagorčati život.

Život je obično okrutan učitelj i obično saznamo i naučimo životne lekcije na teži način. Svaka od tih lekcija ugrađena je u našu osobnu iskaznicu, u naš identitet, u ono tko sam ja. Često ni meni samome nije jasno kako se to sve izdogađalo i tko sam ja. Obično drugi bolje znaju tko sam ja i više znaju o meni, negoli ja sam. A ja… Ja se previrem i borim svoje borbe. Pokušavam izvući najbolje iz sebe bez obzira (ili s obzirom) na okolnosti. Tomu me uče biblijski likovi. Tomu me uči i sveti Franjo kojeg nasljedujem. A tek Isus. Pa On je gledao tako duboko u osobu, u čovjeka. Tražio je u svakome žar u koji bi mogao puhati ne bi li se razgorio. Nije sa svima bio uspješan. Ostalo je zapisano u Evanđelju kako se čudio tvrdoći srca onih koji su ga slušali. Okorjelost srca. Često pričamo i razmišljamo o upravljenom Božjem pogledu na nas. Taj pogled je upravo naciljao srce u kojem se događa previranje, u kojem se oblikuje naš identitet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Klikni like i prati nas na Facebooku:

Ne može me svaki trenutak zateći spremna na prikladnu reakciju. Da je to tako, ne bih nikad ni išao na ispovijed – baš bih savršeno funkcionirao. Nekad ispadnem kukavica, a nekad junak. Nekad očajavam, a nekad sam prepun pouzdanja. Ožiljci svakog tog doživljaja ostanu. I žar od svakog od njih koji se dade razbuktati prebiranjem po sjećanju. Ali, od nečega čovjek mora živjeti. To puhanje u žar mi treba prijeći u naviku. Nemam druge opcije. Jer to je vjera koja me goni, vuče i nosi.

To što imam ožiljke i od očaja i od pouzdanja ne čini me licemjerom ni dvoličnim. Samo znam da nisam imun ni na jedno ni na drugo. I znam da mogu pokušati izvući najbolje i iz jednog i iz drugog.  Ne zbog tuđeg pljeska ili odobravanja, zbog prvih mjesta i pročelja na gozbama. Nego zato što znam da mogu i to prikazati Bogu, da to može biti onaj moj ‘udovički kvadrant’, jer ustvari nemam što drugo prinijeti. Čime se drugo mogu podičiti, osim svojim slabostima, u kojima ponekad osjetim da On nadvladava, nadjačava i koristi mene kao jednoga od svojih, u kojima i preko kojih se On ponekad proslavlja… Molim da to bude što češće…

fra Željko Barbarić

Foto: Shutterstock.com


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 21. studenoga 2012.

Možda vam se svidi