Nedavno sam bila u gostima kod dviju obitelji koje nisu iz moga grada. Ti su me posjeti potaknuli na razmišljanje da više nije uobičajeno ni doći u nečiji dom, vidjeti tuđi namještaj, osjetiti „bilo“ neke obitelji. Lakše je otići u restoran i počastiti se, nego nekoga pustiti u svoju intimu. A baš u tim susretima krije se nešto posebno, a još više kada se oni odvijaju bez ekrana pa svojoj djeci moram reći neka se malo strpe dok mama razgovara i da si osmisle neku igru.

I tako sam u tim „gostima“ vidjela male kućne oltariće, kipiće na značajnijim mjestima u kući, zanimljive natpise na vratima i sl. Čovjek bi se zapitao: je li sve to uistinu potrebno? A onda me jedan drugi događaj i posjet podsjetio da traju vremena za ozbiljne stvari u našim obiteljima, a još više da trebam ustrajati u kazivanju djeci da pričekaju, da se strpe, da se žrtvuju malo i ako treba i istrpe, makar i običnu dječju dosadu.

Ta lijepa priča zbila se 1. svibnja ove godine u Brezariću kraj Krašića, rodnom selu našeg bl. kardinala Alojzija Stepinca. Radi se o bračnom paru koji je ove godine proslavio sedamdeset godina braka, Tereziji i Ivanu Burji, vjenčanima za vrijeme sužanjstva bl. kardinala Alojzija Stepinca. Za njih i njihovu veliku obljetnicu saznala sam iz novina i nisam mogla prihvatiti da proživim ovaj život, a da njih dvoje ne vidim.

Susret s obitelji Burja

Sjela sam u omanju prostoriju uz skromni drveni stol, čekajući da se gđa Terezija vrati s branja salate u vrtu te da onemoćali gospodin Ivan dođe iz susjedne sobe. Nikada neću zaboraviti dojam toliko skromnog, a toliko urednog prostora. Kao da je sve bilo u nekom savršenom skladu koji svojom vanjštinom privlači čovjeka i upućuje ga da osjeti nešto sveto, dobro i skladno ispod površine. Kako to nekako nije često danas za vidjeti, sjećam se da sam sjedila i željela upiti svaki atom onoga što se događa. Sjeli su kraj mene kao pokraj nekog važnog službenika na šalteru; gospodin sa svojih devedeset i pet, a gospođa sa svojih osamdeset osam.

Bilo mi je pomalo neugodno reći da sam ih došla pitati samo jedno pitanje: „Kako se čuva brak?“ No ono u vezi čega sam se sama sebi zainatila bilo je da ću od njih saznati zašto danas ima toliko razvoda. Gđa Terezija dala mi je ključnu i proročku poruku: „Ljudi nisu poučeni. Brak je ustanovio Bog, a mi moramo biti strpljivi.“

Sjedim pred tim riječima i ne znam je li me njihovo značenje više pogađa ili potiče na divljenje. Priprosti ljudi iz Krašića kao da su poručili cijeloj zemlji, nipošto ne govoreći s visoka, da su današnji naraštaji „nepoučeni“, dok su ljudi prije bili poučeni. Kakva drama i paradoks! Pohađamo puste fakultete, ali jedan muž i jedna žena teško ostaju u braku. Završavamo i doktorate i razna usavršavanja, ali nismo dokučili da u braku nema pobjednika: ili oboje pobjeđuju, ili oboje gube. Kakav udarac za današnje „mudrace“!

Danas, kada prema statističkim podatcima svaki treći brak u Hrvatskoj doživljava krah i kada vlada „brza istrošenost braka“, ova žena nastavlja: „Svašta se rađa iz nestrpljivosti. Sve se može uz Božju milost i pomoć, kod nas su rastave bile jako, jako rijetke. Znam ja suprugu prigovoriti za neke stvari, ali ga jako cijenim i poštujem.“

A suprug, na kojem sam vidjela sliku duboke starosti, mirno sjedi i sluša i teško razumljivim rječnikom i pokretima usana dodaje: „Sretan sam jer je bila super žena, ali nije bilo raja, već i muke i patnje, ali je bilo kako Bog dragi zapovijeda.“

I tako, dok sam slušala o životu prepunom posla na zemlji, sa životinjama i vrtom, uz petero djece za koje kažu da su Božji dar i da im sada jako pomažu, gdje se teško zarađivalo pa išlo u Austriju od listopada do siječnja, uz svakodnevnu krunicu i „Anđeo Gospodnji“, dvoje sijedih supružnika pričalo je o vremenima kada im je najljepše bilo dok su djeca zdrava i lijepa, a najteže kada im je dijete bilo bolesno.

Bijeg od žrtve

Nikako ne mogu prestati razmišljati da ni tada, iako s drugačijim težinama i poteškoćama, nije bilo ni glatko u slaganju, u zajedničkom podizanju doma, u odlukama, u različitostima na koje su sigurno nailazili i s njima vodili bitku, no očito je stav bio drugačiji. Brak je bio svetinja, nikada se nije razmišljalo drugačije, strpljivost je bila kamen-temeljac, a gdje je ona, očito se sve može. Ljudi kao da su zbog te strpljivosti mogli nositi terete i bremena jedni drugih, a ona ih je sigurno nagrađivala da se ipak mogu i dalje, unatoč svemu, nastaviti voljeti i, iznad svega, poštovati.

Je li im bilo sve po volji? Nažalost, izgleda da su ljudi s manje škole bolje znali da nam ne mora sve biti glatko, ni slatko, ni po volji, ni bez muke. Bitno je da bude „kako Bog zapovijeda“.

Trebamo svijećom tražiti još „obitelji Burja“ kako bi nam takvi primjeri pamet obnovili, srce smekšali, ljubav i žrtvu probudili. Danas mnoge obitelji imaju sve, ali nemaju ono što im najviše treba. A mi smo definitivno dužni svijetu davati ono što mu treba. Svijet oko nas je poput gladnog prosjaka koji moli i prosi za mrvicu smisla; da vidi i da čuje što brak jest, a što nije.

Trebamo naviještati da je ispravan život onaj u kojem nas uvijek malo zaboli. Tek to je znak da smo se dali do kraja. U nedavnoj propovijedi nadbiskup Dražen Kutleša naveo je da su ovi naši jarmovi ipak mnogo lakši od lažne slobode za kojom teži oholost. Ako smo u braku nekada porezani, ugriženi ili povrijeđeni, tu nas nekada tek čeka Bog i ispit da izdržimo u „bolesti i zlu“ i prođemo tu kušnju.

Anja Mihanović, Terezija Burja, Ivan Burja, Krašić

Ivan i Terezija Burja na proslavi 70. godišnjice braka. Foto: Župa Krašić

O, kakvi su junaci danas sve one obitelji koje otkriju tu tajnu! O, kako li su mili oni koji u braku podmetnu leđa za drugog i u tome otkriju svu slatkoću ljubavi koja ne dolazi nama, nego je mi dajemo i tako strpljivo sijemo! Kako li su junački brakovi u kojima oboje znaju da je važno dati, a ne primiti i gdje je velika doza altruizma svakodnevica! Koliko su junačke one obitelji gdje je žena odvjetnica muževljeva srca, i obratno, ali u ime Kristovo, a ne po svom egoizmu! Koliki su junaci oni koji ustrajno nastavljaju pregledavati zadaće, voditi na razne „izvannastavne aktivnosti“, smirivati „tantrume“ i spravljati djeci užine! O, kako li će takvi dobro žeti kada dođe zrelo vrijeme!

Na sve to, uistinu, ne pada hrđa. Ne može u zaborav otići nijedna takva obitelj ni žrtva. Ona je sadašnjost i budućnost, ne samo prošlost. Ona je još jedini živi kotač dok prolazimo mrtvilom i grobljem ovoga svijeta gdje sve drugo propada.

Isusa su nasljedovali samo dobrovoljci. Ako se nađe još obitelji gdje bi muž umro za ženu, a žena za muža, onda ima i onih koji su spremni nasljedovati Isusa sve do smrti, smrti na križu. Tek sad vidim koliko je važno to potpisati. Potpisati na vjenčanju, baš poslije obreda u župnom uredu ili na oltaru. Za to je, uistinu, potrebna hrabrost. Danas se sve manje potpisuje, zato da je lakše razvrgnuti, promijeniti, prilagoditi. A to je kukavičluk. Pad. Prijevara. Bog daje milost ustrajnima i hrabrima, onima koji se svaki dan bore ostvariti ono potpisano „u dobru i zlu“.

Nema ništa do te ljubavi u strpljivosti. Da strpljivost sve postiže govori i velika sv. Terezija iz Avile. Takva je strpljivost kadra srušiti svu „zlatnu telad“ koju smo u brakovima načinili i koju nam je svijet skrojio. Zlatno se tele radilo od lijevanog zlata – između ostalog, i od naušnica koje su ljudi imali, drugim riječima, od onog što im je uhu godilo. „Zlatno tele“ danas su svi ti idoli koji nisu ništa doli iskrivljene slike ljubavi koje nam najviše štete i guše žar Ljubavi, a koje šapuću ono što uhu godi – da je bolje ne trošiti se.

Zato na kraju i imamo zastranjenja, kako kaže nadbiskup, zbog ponašanja koje bježi od žrtve.

Naš nas Bog želi probuditi baš za žrtvu i sve što u životu vrijedi dolazi isključivo preko žrtve (lat. sacrificio – žrtvovati, činiti svetim). Brak nije ni hobi ni razonoda, već sve. Vrijedi transformirati cijelu našu pamet da bismo ga sačuvali i proklamirali. Hajdemo te naše brakove „pognojiti“ našom „krvlju“ i strpljivošću, da mu damo najbolje „vitamine“ pa da uskoro urodi nekim plodom, baš kao u prispodobi o vinogradaru i smokvi (usp. Lk 13,6-9 ). Pravo liderstvo danas je uistinu ljubiti više od svih i to kao da je zavijena tajna. Sve drugačije od toga rezultat je naše vlastite nasamarenosti. Brak je zato svojevrsna smrt, ali i rađanje plodova, novoga, Krista, a nipošto ne vječno naricanje i plakanje.

Brisati Stepinčeve suze

Kako me sve ovo podsjeća na bl. Stepinca. Baš je on iz svog sužanjstva gledao mladu nevjestu Tereziju i ženika Ivana Burju kako ih je dolje, u crkvi, tik do njegova prozora, vjenčao njegov dragi župnik vlč. Josip Vraneković. Gđa Terezija bila je glavna „poštarica“ koja je dostavljala pisma kardinalu Stepincu jer je tadašnja policija, kao „domaću“, nije provjeravala. Kazala mi je i to da se kod bl. kardinala ispovjedila i da je bio živi svetac. Pamti trenutak kada mu je jednom ušla u sobu i vidjela ga snuždenog i u velikoj patnji jer je, kako kaže, „s Bogom računao“.

Imam osjećaj da bi bl. Stepinac prije krvlju ispisao neku pobudnicu, nego ne progovorio o tome što brak jest.

Možda je baš tako slično i činio prije nekoliko godina kada je javljeno da su iz Stepinčeve biste na Trsatu počele teći prave suze. Tom je čudu svjedočila jedna mala skupina žena dok su molile krunicu za našu domovinu, a događaj se odvijao, htjeli-nehtjeli, baš u vrijeme kada je Hrvatski sabor izglasavao tzv. Istanbulsku konvenciju koja, znamo, sadrži i neke sporne dijelove.

Radije nego raspredati o ovakvim događajima koje Crkva uvijek dodatno provjerava, treba „brisati“ Stepinčeve suze – govorenjem i uzdizanjem onoga što brak uistinu jest. To je činio i bračni par Burja, a to vjerujem čine i mnoge obitelji koje s toliko truda postavljaju kućne oltariće, kipove i slike kako bi stalno tražile novu i novu snagu da izdrže sve kušnje. I zato to nije pretjerano.

Početi treba od malena, treba odgajati i za žrtvu i za trpljenje i u pravi tren govoriti djeci da se nekada i strpe i da ne prekidaju dok tata razgovara s mamom, kako bi naučili biti strpljivi i za neke veće stvari.

I kako je rekla jedna časna, krajnje je vrijeme da se svi, kako god znamo i umijemo, založimo na stvaranju novog požrtvovnog mentaliteta koji će biti kadar u ova teška vremena sačuvati brakove. Treba krenuti spašavati ono što se spasiti da, počevši uvijek od sebe i to žurno danas.