U danima oko Gospe Fatimske, uzela sam srebrnu krunicu u ruke. Ona ima posebnu priču koja je započela prije dvije godine.

Kad majka ima slobodnih sat i pol vremena, nerijetko je prvo na redu bar petnaest minuta razmišljanja o tome kako i kuda prvo krenuti i kojoj potrebi najprije priteći. Tako sam jednog dana, stojeći pred velikom trgovinom nakon obavljene nabavke i shvativši da je moj sin nakon grintanja i raznoraznih varijacija na temu crijevne viroze zaspao, odšetala do poznate zagrebačke kapele euharistijskog klanjanja koju je, uz kazalište „Trešnju“, podigao blaženi Stepinac, s freskama košuta iznad oltara. U tom mi se trenu nije ni molilo niti sam imala uzvišene misli, ali sam znala da je dobro da sam jednostavno samo tu.

Uz mene je sjedio poznati mi dvometraš, jedan djedica sa svetim izrazom lica kojeg sam ondje susretala barem desetak godina. Prvo me pitao držim li to „malog Isuseka“, što mi na prvu nije bilo ni smiješno niti zanimljivo. Poslije mi je pogled ipak odlazio na njegovo lice koje je dugo bilo u molitvi, a imalo je neku neobičnu ljepotu.

Kada sam, umorivši se od stajanja, sjela, smelo me njegovo kvrckanje po džepu iz kojeg je izvadio krunicu i objesio mi je o ruku. Gledajući u usnulo dijete u mojoj nosiljci, zamolio me da mu obećam da ću sina jednom naučiti moliti je. Zahvalila sam mu, a on me sve više intrigirao svojim likom i pojavom, neobično lijepom i sjajnom.

Naposljetku me, već na odlasku, upitao za ime moga „pospanca“, kao i moje i muževo i rekao: „Danas vam obećajem da ću do kraja svoga života moliti za vas. To će biti moj poklon vama. Vidimo se u raju.“

Dok sam se vraćala na parkiralište, gledala sam pune autobuse, tu ”gužvovitu” atmosferu u Selskoj ulici uoči “prometnog krkljanca”, nervozne vozače i treptajuće semafore, a s druge strane zamišljala rajsku sliku nebeskih poljana, prisjećajući se osmijeha i lica onog djeda i kako se negdje gore srećemo i smijemo.

To je bio dan koji mi daje vjeru da ću jednom imati ulaznicu za Nebo. I ja i mali sinčić, a krunica će biti znak.

Kao što je riba bila znak na nekadašnjim katakombama prvih kršćana, krunica će biti znak na današnjim modernim katakombama. Njih ne moramo čekati za neka posljednja vremena; one su već tu i posljednja vremena su već tu. A krunica je njihov znak.

I tada mi je sinula misao iz knjige Otkrivenja: „I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo.” (Otk 12,17).

A Žena, koja je po naravi i Majka, vidje da su njena djeca slaba pa im po malim pastirima u Fatimi 13. svibnja 1917. dođe pomoći i dati znak i oružje: „…molite Krunicu svaki dan.”

I onaj djed posluša to i vjerojatno još dijeli ulaznice za Nebo u maloj kapeli na križanju frekventnih zagrebačkih prometnica.

I vidim rijeke ljudi, u redu sličnom onom kad se ide na svetu Pričest u crkvi, koji broje „Zdravo Marije” i dolaze pred Gozbu Jaganjčevu. I onaj djed, prvi među njima koji je i sam Raj nanjušio.

Da se vratim na veliku trgovinu s namirnicama: kad majka bira kamo će otići tijekom slobodnih sat i pol vremena, nerijetko ima takve planove i želje nalik onima za spas cijelog čovječanstva. A ponekad joj to i uspije.