Prijateljica mi je nedavno ispričala što je doživjela u jednoj zagrebačkoj bolnici gdje je bila zaprimljena na nekoliko dana zbog jedne pretrage. Pokraj nje u velikim je bolovima ležala devedesetogodišnja baka. Medicinsko je osoblje često bilo jako bezobrazno prema starici i ismijavalo ju, pa je prijateljica skupa s njom plakala. Jako ju je zaboljela ta bešćutnost mladosti prema starosti.

Bila je uvjerena da je baka bila sveta žena te je osjećala kako će nakon takve patnje ići odmah u raj. Naime, svaki se dan molila i vapila Bogu. Pričala joj je o svome životu, pokojnom mužu, djeci koju je u vjeri odgajala. Toliko je patila za mužem i molila Boga da se čim prije susretnu.

Zamolila ju je da se mole skupa i zbog toga je starica bila baš sretna. Veliku utjehu i olakšanje dao joj je i svećenik koji joj je došao dati bolesničko pomazanje. Prijateljica je imala priliku nekoliko puta hraniti baku što ju je baš veselilo. U jednom takvom trenutku baka joj je rekla da pusti nju i ode svome djetetu, na što joj je ona uzvratila da kraj nje nema nikakvog djeteta. No baka je s ozbiljnošću tvrdila da ima i da je dijete svih tih dana pokraj nje na krevetu. Ni u jednom trenutku nije pričala nesuvislo ili nepovezano, bila je pri punoj svijesti. Ta ju je izjava baš jako dirnula; uvjerena da je to bilo jedno od njezine djece na Nebu. U tom je trenutku plakala i od tuge i radosti.

Danas vjeruje da je baka jednom nogom u Nebu i da je to zbilja vidjela. Kada su prijateljicu otpustili, rastale su se u suzama, a u sebi je odlučila da će je zauvijek imati u svojim molitvama.

Ova mala ispovijest koju sam čula potakla me da napišem pismo tebi koja si ranjena boli gubitka svoga nerođenoga djeteta. Kad god to bilo, kako god da je bilo i gdje god se to dogodilo, želim pričati i opjevati bol tvoje utrobe i patnju tvoje duše. Poželjela sam ti ispričati ovu istinitu priču kako bi ona poljubila tvoj ožiljak i bila najljepši joj cjelov. Poželjela sam ti je pokloniti ne kao rješenje nekog problema, već kao doticaj srca koje nekad liječi samim time što je tu.

I poznajem i ne poznajem tvoju bol koja je kao nezacijeljena rana koju dijete zadobije u igri, no nitko mu nije stigao dezinficirati ranu niti staviti flaster. Ona ponekad nastavi krvariti iako je možeš vješto skrivati, ali se i zna pretvoriti u ožiljak, suh i grub. Ponekad se u svakodnevici okrzneš na nju pa zna opet zaboljeti, a ponekad te samo sjeća na tvoju bol.

Ovo je pismo tebi koja si možda samo jednom na trudničkom stolu čula otkucaje srca svoga djeteta i poslije nikada više, a ono je u tebi nastavilo kucati istim ritmom i zvukom koji nisi zaboravila i nikada nećeš jer bilo je i ostalo dio tebe. Ovo je pismo tebi koja si se slomila na tisuće komadića i pokušavaš normalno funkcionirati jer svi govore, a znaš i sama da život ide dalje, no sada je on negdje za tebe stao i treba utjehu.

Kažu da sva bol porođaja nestaje u trenutku kada žena vidi svoje rođeno dijete. I tada u trudovima razmišljaš o susretu sa svojim djetetom i to te nosi.

A što te može nositi u ovim trenutcima? Što ćeš dobiti nakon boli spontanog pobačaja? Mrtvo djetešce, komadiće ili čak ništa?

I ako si kušala svu napuštenost i ostavljenost dok je krvarilo tvoje tijelo i dok si klečala u krvi, duboko u praznini, nekim bljeskom podsjetilo te to na lik Isusa Patnika u njegovoj boli i krvi. I dok si možda gubila svaki sram i stid i svoje tijelo morala ogoliti, negdje gubeći dijete, a istovremeno nastojeći sačuvati ili pohraniti ga, bol je bila prisutna kao najjači trud. I dok si kao mala djevojčica gledala majke i divila se, i jednom i ti poželjela biti takva, sada si osjećala koliko je majčinsko trpljenje veliko.

Teško je izbjeći misli da te tvoje tijelo izdalo, da nije uspjelo u onom što ide prirodno. Sada ste si stranci. I dok je to tijelo bivalo sve slabije, tlak padao i nemoć rasla, u trenutcima dok je jedan život umirao i prestajao, ti si bila sasvim blizu otajstva života i smrti, sudjelujući u njemu.

Kad si razmišljala samo ljudski, znam da si tonula. Bila ti je potrebna tolika snaga duha i uzdignuće da boli bude manje.

I znam da su ti rekli da ćeš opet začeti ili da imaš još djece, ali ti si se čudila kako te onda može tako boljeti. I znam da su ti možda rekli da to nije još ništa, da je sve to bilo samo premaleno i previše krhko da bi ga čovjekom nazvali, no ti si svejedno u svakom pogledu na druge velike trbuhe znala da je to bilo tvoje pravo pravcato dijete.

Ne boj se zaplakati i svetom suzom svoga savršenog majčinstva isprati svoju ranu. Ne boj se dati ime svom nerođenom djetetu. Iako mu ni spol ne znaš i najradije bi ga nazvala „Ljubav“, ne boj se.

Riječi „Ne boj se“ drugačije se jedino čuju od Tvorca svih Života koji zapovijeda životom i smrću, ali i poznaje bol licem u lice i jači je od nje. Ime mu je Emanuel da ne zaboraviš da je tu. On je nada da gledaš svoju djecu, on je ogledalo da ih vidiš kako rastu, da ih pustiš da zauvijek ostanu dio tebe i da im se uvijek možeš vratiti.

Nemaš kamo dalje ako nisi došla k Njemu. On te čeka da mu pričaš kako, gdje i što najviše te boli i zašto ne možeš dalje. On ti jedini može pokazati da je jednim pokretom svoje ruke kadar promijeniti svjetove, izliječiti težine i dati nove smislove.

Htjela sam ti reći da ti nisi grob. I kad si nosila život kojem više ne kuca srce, nisi bila grob, već prekrasna kolijevka života koja svojom ljubavlju ziba ovaj život. Jer on je toliko krhak i ranjiv da u trenu može nestati, ali ti ga griješ i čuvaš njegove najljepše uspomene. Ti si mu toliko potrebna da ga i dalje nastaviš čuvati, njegovati, grijati.

I tko će se pokloniti pred tvojim iskustvom patnje, blagosloviti ga i priznati koliko je veliko i vrijedno? Ti stojiš blizu Boga, na samom raskršću života i smrti, na samim početcima i kušaš kako je to najkrhkije što si ikada vidjela i svjedočiš da mu vidimo samo dio, ali ne i cjelinu, ne i sve.

I dok još sanjariš i maštaš kako bi izgledala tvoja djeca, već si njihova majka, ne sumnjaj u to. Koliko god da si kratko nosila život, ti si majka. Za vječnost, za zauvijek. Ništa manje od drugih.

Divim ti se kakav si križ materinstva ponijela i blagoslovljen neka je plod utrobe tvoje. Postoje majke kojima je srcem prošao mač boli; one još više znaju o ljubavi, o boli, o životu i smrti. A što se od toga više i može znati? Cijeli život tapkamo da bismo nešto od toga upoznali i shvatili.

I kad ne razumiješ i kad ne osjećaš i kad ne vidiš, život donese trenutak za koji te nitko nije pitao, ali tada iskorak vjere koji učiniš zatrese cijeli pakao. Zato ustani i hodi, hodi sa suzom koja ti je razbistrila pogled i naučila da ne stavljaš život u okvire. Na tom ti zavidim. Pričat ćeš mi o tome.

I ako čuješ samo šutnju, znaj da je ona govor vječnosti. I u tvojoj boli, strahu, patnji, nemoći, siromaštvu, golotinji, kršćanstvo ti govori: zima je minula, kiša je prestala, cvijeće se pokazuje, grlica se čuje (Pj 2,11-12).

I zato, ne boj se. Negdje vjeruj da na mjestu smrti, na mjestu krvarenja i pada na koljena, može se uzdići i stvoriti nešto novo. Dugo je to putovanje s velikim rizikom da nikad nećemo uspjeti.

U redu je biti u grobu, ali ne i ostati u njemu. To za nas ne postoji. Moramo uvijek čekati „treći dan“. Znaš da je tako u kršćanstvu. Ne znam ti reći je li to novo možda samo pogled ili riječ ili tek titraj duše kad osjeti Nebesko, ali nešto veliko jest.

Tako je to kod našeg Boga. Kod njega se uvijek nešto novo rađa: blagoslov iz patnje, pjevanje iz tišine, cvijeće iz zime, život iz smrti.