U mnogim situacijama, a i kako život ide dalje, sve češće vidim i osjećam veliki strah i brigu roditelja za njihovu djecu. Reklo bi se da je to i opravdano. Svako toliko kruže vijesti o otetom djetetu i o strašnim nesrećama koje se događaju djeci. Svako toliko osvane neka nova slikovnica, kako vele u Njemačkoj, s tatom na naslovnici koji ima trudnički trbuh, a i sama tragajući za lijepim slikovnicama u našim gradskim knjižnicama, padnem u nemoć kada naletim na sličnu ‘slatku’ slikovnicu koja prikazuje da obitelj može biti i nešto „više“ od samo tate i mame.

Naš razum već zna da smo mi čuvari svoje djece i to je, bez daljnjega, točno. No staje li sve na tome? Možemo li sačuvati svoju djecu? U sebi sam počela Bogu postavljati pitanja je li strah koji se svakodnevno sije u naše srce uistinu jedino što nam preostaje i koji to odgovor za sve što nas okružuje Bog želi od nas roditelja, baš u ovom stoljeću, baš ove godine, baš u našem gradu.

Prije nekog vremena na jednom sam molitvenom susretu čula poruku iz Biblije da „sinovima tvojim ne mogu ništa ni zmije ni otrovi“ (usp. Mudr 16,6-10). Bile su to riječi koje vjerojatno do tada nisam istinski doživjela. Čitajući Sveto pismo, vidimo da ono nimalo ne odiše strahom. Je li onda strah roditelja za svoju djecu pitanje vjere u Božju riječ?

Odgovor i rješenje za život u pobjedničkom mentalitetu, umjesto u atmosferi straha ili žrtve, vidim jedino u korištenju duhovnih oružja koja nam je Bog dao i u tome da Božjom riječju neprestano preobražavamo svoj um i razum. To je teško, ali je jedino što možemo kao vjernici učiniti.

Također, bilo bi pogrešno očajavati i plakati nad svojom djecom i teškoćama s kojima će se susresti ako ne iskoristimo ono što Bog ima za nas. Sveto pismo kaže da nam Bog nije dao duha bojažljivosti već ljubavi, snage i razboritosti (2 Tim 1,7-9). Svijet je toliko jak da će ili on nas „pojesti“ ili će njega Bog poraziti kroz naše roditeljstvo. Ja vjerujem u ovo drugo. I znam i vidim da se to može, da to nisu prazne priče, samo je na nama da izaberemo kako želimo živjeti.

Često se nazivamo kršćanima, no što to uopće mijenja i je li zbog toga nešto bitno drugačije? Što konkretno činimo za svoju djecu?

Bog nas poziva da budemo duhovni štitovi i straža našoj djeci te da duhovno privređujemo za svoju obitelj i djecu. Blagoslivljanje, molitve, post, osluškivanje i razlučivanje – ovo je pet kamenova protiv današnjih Golijata u našim obiteljima. Tko će se njima služiti ako ne mi? Svaki posao, kako u uredu tako i na terenu, naporan je i potrebno je zasukati rukave, no ništa manje taj „znoj i muku“ ne smijemo izostaviti u poslu i roditeljskoj zadaći.

Ispričala bih samo nešto o duhovnom oružju koje imamo u rukama i koje je Bog stavio pred nas u ovom vremenu punom raznih psiholoških, pedagoških, logoterapijskih savjetovanja i pomoći našoj djeci. Ne umanjujući vrijednost spomenutog, željela bih iznijeti ono što je palo u drugi plan. Navedena oružja prava su revolucija i radosna vijest, otkriće koje trebamo ponovno otkriti.

I dok sam razmišljala smijem li to tako samouvjereno tvrditi, našla sam se na krašićkom terenu, u crkvi Presvetog Trojstva i župnoj kući gdje je blaženi kardinal Alojzije Stepinac proveo posljednje godine i dane svoga života. U dvorištu iza crkve postavljena je bista njegove majke Barbare, a u župnom dvoru blizu njegova kreveta i danas stoji velika Barbarina slika. Njezina krunica koju je stavila na djetetovu „zipku“ i pogled uronjen u duboku molitvu govorio mi je da nas njezin lik uči kako se duhovno odnositi prema svojoj djeci.

Prvo duhovno oružje je da blagoslivljamo djecu. Blagoslovljena voda, sol i ulje na dohvat su nam ruke. Ne trebaju ih toliko police u kući, koliko živa čela, glave i ruke naše djece. Blagoslov djece, učinjen s vjerom, kada god možemo, u odlascima i dolascima djece, u jutrima i noćima, u bolestima i uoči važnih događaja, u njihovim nemirima i tjeskobama, donosi velike blagodati i zaštitu.

Drugo oružje je da polažemo ruke na djecu i molimo za njih u autoritetu koji smo primili sakramentom ženidbe, kada smo obećali primati djecu i odgajati ih u vjeri, a zatim posebno i sakramentom krštenja svakog djeteta. To znači da roditelj ima najveći duhovni autoritet nad djetetom, a njegove riječi imaju posebnu silu i snagu donijeti djetetu život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo (usp. Pnz 30,19).

Kada polažemo ruke na djecu i molimo, možemo ih ozdravljati, krčiti im put do mnogih blagoslova i štititi ih od „zmija i otrova“. Riječi koje im govorimo imaju snagu preobražavati njihove umove, liječiti njihova srca, dati novo samopouzdanje i sl. Kada djeca imaju teške dane u školi, poteškoće s vršnjacima, kada se suočavaju s neočekivanim situacijama, kada imaju poteškoća u govoru ili imaju bilo kakvu dijagnozu ili bolest, polažimo ruke i molimo se nad njima. Nitko drugi to ne može činiti na taj način.

Ponekad smo brzi u dogovaranju raznih terapeuta, a prelako smo zaboravili i nismo kleknuli nad svojom djecom da u Isusovo ime zabranimo svakom zloduhu da odstupi, niti smo u Isusovo ime zazvali duh mira, svetosti, zdravlja i ljubavi u području neke ranjenosti i manjkavosti.

I bez obzira na okolnosti u kojima se nalazila jedna obitelj ili roditelj, je li brak divan ili srušen, jesu li djetetovi roditelji rastavljeni ili je riječ o izvanbračnoj zajednici, živimo li u kući ili stanu, jesmo li siromašni ili bogati, idu li djeca u katoličku školu ili ne, imamo li pomoć baka i djedova, Bog želi da preuzmemo duhovni autoritet nad svojom djecom koji nam je on dao. I pred njim nema beznadnih situacija jer Bog podiže djecu iz kamenja (usp. Mt 3,9).

Treće je oružje post za našu djecu. Tko posti, dobiva i najteže bitke i tome nema premca. Spomenuta majka Barbara Stepinac, za svog je sina Alojzija, kao jedno od osmero djece, postila tri puta tjedno o kruhu i vodi, bez obzira na okolnosti, a vele da je bila dobra domaćica i da je radila kolače za seoska slavlja. Postom možemo izmoliti nove svece. To je pouka ove žene iz Krašića, kao i mnogih nepoznatih svetih majki koje su postom izmolile čudesa za svoju djecu.

Četvrto je da u odgoju osluškujemo Boga za svaku odluku. Pritom mislim na svakodnevicu i pitanja od toga kamo otići taj dan, s kim se družiti, koju aktivnost izabrati, do onih velikih odluka. Jednog sam jutra osjetila da bih trebala otići na jedno mjesto koje vole moja starija djeca. Igrali smo nogomet i dječaci su rekli da će učiti pucati na gol glavom. Osjećala sam da radimo i provodimo vrijeme baš kako treba. Na kraju tog dana sin je zabio gol glavom. Ovo je primjer male, ali značajne stvari.

Osluškivanje je prekrasan alat, dar Duha Svetoga, da bismo mogli još danas bolje razaznavati kako živjeti. Osluškivanjem ćemo biti s djecom u pravom trenutku, na pravom mjestu i u Božjoj volji.

I posljednje, ali ne manje važno, dar je razlučivanja koji trebamo otkriti i aktivirati, s kojim, čak i kad se ne znamo izraziti ili argumentirati riječima, osjećamo da su neke stvari u dotičnoj situaciji dobre, a neke nisu. To razlučivanje pravi je biser kojim razlikujemo dobro od zla, korisno i štetno, ali ga ujedno uče i naša djeca.

Cilj je da s vremenom počnu sami razlučivati i zato nije svejedno hoće li se djeca s nekim sadržajima susretati u ranijoj ili kasnijoj dobi jer s vremenom su spremnija nekim stvarima reći ne.

S ovim oružjem i alatima u svojoj smo obitelji pozvani biti proroci, svećenici i kraljevi. Potrebna nam je obnova roditeljskog autoriteta kako bismo mogli pristupati odgoju djece na opisani način. Za ovu obnovu često su važnija koljena nego stopala.

Možda smo do sada u životu mi imali čekić kojim smo malo ‘kuckali’ u odgoju djece, a Bog nas sada poziva da mu dopustimo i vidimo što on može učiniti. Ako si roditelj, Bog te izaziva da se u Duhu ozbiljno zauzmeš za svoju djecu, i tada ne možeš izgubiti.

Ima mnogo dobrih knjiga o odgoju, mnogih priručnika, no to nije dovoljno. Nije to do kraja to. Darivatelj jedino poznaje svoj dar i ne trebamo Boga pitati što će učiniti s našim djetetom, on nas pita što ćemo s njim. Jesmo li ikada pitali Gospodina što želi da činimo za pojedino dijete?

Sjetimo se prispodobe o vinogradarima ubojicama: kakav ćemo plod na kraju dati vlasniku koji nam je iznajmio vinograd, tj. Gospodinu koji nam je dao djecu? Ovaj pogled mijenja sve naše kriterije. Mi postajemo sluge koji se brinu o biseru koji nam je povjeren.

I na kraju krajeva, ne postoji jedinstvena formula. Kada je riječ o čuvanju straže nad našom djecom, to je stvar osluškivanja i to je pitanje srca, a ne samo tehničke izvedbe. Kada postanemo ozbiljni molitelji za svoju djecu, kada krenemo duhovno privređivati molitvom i postom za njihovu svetost, Duh često zapuše kamo hoće i može nas voditi kamo se najmanje nadamo.

Naša će se djeca naći u svijetu u kojem će djevojčica u razredu tvrditi da je dječak i zahtijevati da joj se tako obraćaju, u kojem će možda čitati lektiru koja nekom roditelju nije po volji. Zato ih ne trebamo slati ujutro bez oklopa. Bog nam zato daje razlučivanje po svakom našem postu i molitvi i zato je poštedio nadvratnike tvoje kuće da ti se zlo ne približi (Izl 12,24-28).

Koliko god malo kvasca imali, sve može rasti i sve se može ukisnuti. Ako ljubav, mir i pouzdanje ne rastu, oni umiru. I ako samo jedan dan ne rastu, može nastati pakao. Zato zasučimo rukave, ne oplakujmo svoju djecu nad duhom vremena, već se zauzmimo u istini Božjoj i u svemu što nam je dano. U ovoj stvari nema ponavljanja, nema probe za predstavu,to je stvarnost koja se sada događa.

U odgoju svoje neuroze možemo hraniti dodatnim tjeskobama ili perfekcionizmima, a možemo kao roditelji postati živi kruh i vino u Božjim rukama za novi život, živi prinos i ugodna žrtva njemu na dar.

Ispravan stav kršćanskog roditelja nije zadržavati se u ekstremnoj situaciji prepuštanja, niti u strahu i tjeskobnoj zabrinutosti. Moramo doći do sredine, do one mjere koju ćemo spoznati kada počnemo čitati Božju riječ. Tamo ćemo vidjeti kako su Danijel i njegovi prijatelji pjevali usred užarene peći, kako usred doline smrti Isus govori „Ne boj se“ i kako je Bog poštedio kuće Izraelaca čiji su nadvratnici bili obilježeni.

U Božjoj riječi naći ćemo utjehu, oružje i zaštitu za svaku situaciju u odgoju naše djece. Kada počnemo čitati, znat ćemo da drugog puta nema.