I dok advent u liturgiji počinje s Krstiteljem, u srcu adventa je Marija. Na dan Bezgrješnog začeća preporučivalo se moliti u svetu podnevnu uru, no baš tada našla sam se u gostima kod prijateljice. U srcu sam zamolila Mariju da mi preko razgovora progovori i neka mi to bude molitva. Prijateljica je sa mnom tada, s čajem u ruci, podijelila da joj sin ne voli gubiti u šahu. I dok bi prije inače na to gledala kao njegovo djetinjasto ponašanje koje treba ostaviti po strani i čuditi se: „Pa kako se uopće možeš ljutiti“, osjetila je poticaj da te večeri drugačije reagira.

Nakon što je vidio da će izgubiti turu šaha, sin je naglo promijenio raspoloženje i zavukao se pod stol. Ona mu je nekoliko puta prišla i nenametljivo rekla da je uz njega čak i kad bude ljutit i tužan, ne pokušavajući mu sugerirati da išta treba promijeniti. Ovaj put htjela je samo biti tu, kakav god da je i što god se događalo. Nakon nekog vremena, on je sasvim normalno nastavio sa svojim večernjim obvezama kao da se ništa nije dogodilo te je prije spavanja prišao majci i rekao joj da je voli. Baš me ganulo kada sam shvatila da mi je preko te situacije Marija poručila tko je ona i kakva je majka. Nenametljiva i tiha, no jako i trajno prisutna.

U našem životu prihvaća nas kakve jesmo i takve nas mijenja svojom prisutnošću. Imam osjećaj da, kada dolazimo pred Božje lice, moramo doći u raskajanom stavu jer nikakav grijeh ne može pred Boga i da mu trebamo u molitvi podizati čiste ruke (usp. 1 Tim 2,8). No, pred Marijom imam nadu da će nas ona primiti jadne, okaljane i prljave i sama očistiti za svoga Sina. To je posao majke. Svojom prisutnošću u našem životu topi naše ljutnje i bilo kakva stanja kako s Bogom ne bismo bili na „Vi“.

Nakon blagdana Bezgrješne, u adventu se slavi i Gospa Guadalupska. Jedan će me događaj rado sjećati na taj blagdan. U hladni prosinački dan prošle godine pripremila sam djeci male prikaze Djevice Marije kako bi ih bojili. Naime, znameniti vjerski događaj iz 16. stoljeća kaže da se meksičkom domorodcu Juanu Diegu Marija ukazivala na jednom brdašcu, u što je njegov biskup sumnjao. Treći put mu je obećala da će dati znak pa su se na tom golom brdašcu usred zime pojavile prekrasne ruže koje je nabrao u svoj plašt i pokazao biskupu. U tom trenu na ogrtaču se pojavila i zasjala slika Blažene Djevice Marije. Nakon tog ukazanja, mnogi su ljudi postali kršćanima.

Na srcu mi je tog dana bila želja proći uz cvjećarnu i kupiti ruže koje bismo blagoslovili svetom vodom, no nisam uspjela te sam se pomirila s tim da nećemo imati ružu. U trenutku kada su sinovi završili s bojenjem, u kuću je ušao suprug s prekrasnom mirisnom ružom u ruci. Dok sam se čudila kako je znao da mi treba upravo to, rekao je: „Našao sam je na stolu u dvorištu, očito ju je netko donio i ostavio, provjeri tko je ulazio.“ Nekoliko dana poslije saznala sam kako i zašto se ta ruža pojavila, no to nije umanjilo moje čuđenje da je baš tada došla k nama.

Kako onda, tako i sada, bio je to hladan prosinački dan kada u prirodi sve spava, a mraz često prekriva gole grane. Kako onda, tako i sada, našla se predivna i mirisna ruža. Baš kao i tada, pojavila se čudesna i mirisna, kao znak.

Marija je živa. Ako je uzmemo za ruku, često ćemo gledati čudesa i mirisati ruže. Ako samo zaželimo biti u njenoj prisutnosti, ona će nam i preko kamenja pričati pričice koje će nas voditi Bogu i slikovito nam objašnjavati što i kako dalje. To je jednostavno posao majke.

Svaki njen blagdan kao da, poput one majke s početka, kaže: „Tu sam i bit ću tu bez obzira kako se osjećaš.“ Takva prisutnost, posao je majke. I jedino ona mijenja i čini sve novo u nama. Poznajem mnoge životne priče ljudi koji su s Marijom i krunicom izvojevali pobjedu, spasili brakove, vratili izgubljenu djecu i izborili brojne bitke. Negdje sam čula da sa svakim zrncem svete krunice svoju djecu vežem uz Mariju. Nimalo ne mislim da možemo živjeti drugačije. S njom nitko nikada nije siroče.

Nikada neću zaboraviti mladića s kojim sam se slučajno našla na jednom dvosatnom putovanju. Prepričao mi je ukratko svoj život, kako je s bratom blizancem ostao bez oca i bez majke u svega nekoliko mjeseci kad je imao osam, devet godina života. Rekao je, između ostaloga, da to ljeto ide Gospi Međugorskoj. Kad god bih ga kasnije srela uvijek sam mu na neki način zavidjela, imao je nešto što poželiš i sam imati i biti: nevjerojatnu ljepotu i čvrstoću duše, bitku života i usredotočenost na važno. Vjerujem da je našao Majku (ili ona njega), a s njom i Oca.

Ovaj život čini mi se preokrutan, presurov i preopasan da bismo hodali bez Majke. Kad-tad negdje skrenemo jer smo samo ljudi kojima je potrebna Majka, ta sjajna zornica koja svaku našu sušu pretvara u divni vrt. U adventu ti posebno želi svoga Sina, tek rođena, darovati i nikako ga sebično za sebe čuvati. Bitno je da se samo negdje blizu nađeš pa makar i u neki kutak ili ispod nečega zavučeš. Ona te uvijek nađe i bez obzira na sve, samo da je tu, uvijek ti kaže.