U priči o žrtvi u mojoj kući sve počinje i završava s Čokolinom. Dvije namirnice unose posebno pitanje u moj život. Svaki put kad nestane Čokolina i mliječnog crno-bijelog namaza za kruh, što dođe relativno brzo, pitam se kada ih ponovno kupiti. To pitanje prođe mi glavom i kad prolazim kraj pojedinih restorana brze hrane i škrinja sa sladoledom uz kioske kraj ceste koji posebno privlače dječje, a ništa manje ni moje oči. I ne pitam se samo koliko to stanjuje novčanik i koliko je zdravo ili ne, već o pojmu žrtve u današnjem izazovu koji se zove – odgoj. Imaju li naša djeca pojam o odgodi, o suzdržavanju, o teškoći i stvarnom životu? Gdje svoje mjesto nalazi odgoj za žrtvu i poneko trpljenje?

Ima situacija kada možemo spontano i prirodno učiti i progovoriti o boli i odricanju. Ponekad budem ljubomorna na dane kad su neki nakon škole odlazili na vrt i do mraka pomagali oko domaćih životinja i svega što je trebalo, odlazili na ručak s blitvom i krumpirom, i tako nekoliko puta tjedno, i kada je postojalo više obitelji s više djece koja su morala podijeliti svaki slatkiš. Znam da su to bila druga vremena, no što nam je onda danas činiti?

Možda neke stvari moramo još jače i drugačije raditi jer su prije okolnosti išle na ruku često zdravijem pogledu na rad, žrtvu, životne teškoće, a danas im moramo naći mjesto gdje i kako ih aktualizirati. Uronjeni smo u posebno problematičan mentalitet gdje se mora imati sve što se poželi i po mogućnosti što prije. Ne generaliziram; nije tako u svakom slučaju i svačijoj situaciji, no htjeli ili ne htjeli, više ili manje uronjeni smo u raskoš. Uronjeni smo u imati, kupovati i uživati, a što manje trpjeti. Doba kupovine i “lakoodmahdostupnog” imanja, više je nego nasilno. Imam osjećaj da naša djeca viču da nešto učinimo, da nešto mijenjamo i da vape da im ne dajemo sve što svijet nudi i promiče.

I dok je moj dječak tražio antialergijsku kremu svaki put kad ga je komarac bocnuo i jeo palačinke samo kad ima omiljenog namaza i naučio se nakon predškole odmoriti sat vremena uz ekran, kao majka osjećala sam koliko je potrebno govoriti mu o strpljenju i kako da se uči nositi s teškoćama i svjesno tome tražiti mjesto. Mališanima to ponekad može značiti da nakon kiše izdrže nekoliko minuta u vlažnoj odjeći do kuće, da dulje hodaju ili da sami bace nešto u kantu za smeće umjesto da to daju mami. Stariji već petkom mogu preskočiti slatkiš, drugom bratu mogu dati bolji šuškavac koji ga ne žulja i pomoći nositi stvari iz auta i kad im sunce jako smeta.

Kad-tad djeca će se susresti s teškoćama, a nošenje s teškoćama i kako gledati na njih, može se početi učiti od najranijih dana. Naravno da ne trebaju trpjeti ono što nije za njih, ali ako gledaju da bližnji na žrtvu gledaju kao na nešto vrijedno, ako uče da je bol sastavni dio života i da je to prilika za njihove male tuge, to stvara temelje za ispravan pogled na život i sve što nam on nosi. Često se sjetim kako je jedan moj sin naročito bio nezadovoljan svime što mu nije na ruku. Jednom prilikom pri posjetu knjižnici naišli smo na slikovnicu kojoj je naziv bio nešto poput „Sretan sam i kad nemam sve što želim“. Mnogo dana poslije u jednoj je situaciji ponovio tu rečenicu.

Kad djeca nemaju plastičnu strijelu i luk, naprave i nađu drvenu. Kad vide da netko u parku jede sladoled, ne moraju odmah i oni jesti. Male žrtve, odricanja i boli oplemenjuju čovjeka, uče ga izdizati se iznad onoga što vide i otvaraju se srcem za Onoga koji je podnio žrtvu prvi. Male žrtve i nošenje teškoća pomažu u suočavanju s križevima koji su znakovi za nebo na svačijem životnom putu. Odgoj za žrtvu u današnjem društvu uči pravoj slobodi kojoj svaki od nas treba težiti.

Sve dok nisam prestala trčati u trgovinu po Čokolino čim bi ga nestalo i miješati ga u plavoj zdjelici, a ne zelenoj, treći napravljeni toga jutra, propuštala sam male, ali velike prilike za odgoj. A odgoj je uvijek dubina, ne samo pitanje prakse. On je autentičnost, on je prelijevanje cijelog tebe, on je sav ti. I zato je tvoj odgovor djeci: „Trpi malo“ i „Nema ovoga“, blago u skrivenoj posudi koju ćeš im malo-pomalo otkrivati kao dragocjene bisere za njihov život. Kada se djeci govori o malim mrtvljenjima i teškoćama i kako živjeti punim plućima, to donosi istinsku radost i nama i njima.

I kao kad mali pilić probada ljusku svojim kljunom i čini to malo-pomalo samo i čekajući dok ne ojača, tako nas svaka žrtva, čekanje i križ dovode do punine naše osobe. A punina je Krist kojeg slijedimo i u nevolji i težini koju smo brusili svaki dan pomalo, skoro rijetko odjednom. Teškoće, križevi i žrtve žele nas voditi u rast i zrelost, no najčešće ne odmah. I dok se svijet ne boji nuditi i određivati kad je i što za našu djecu prerano, mi se često bojimo i oko toga bismo li ih trebali puštati da malo trpe i odgajati ih za žrtvu i mrtvljenje. Žrtve ti se ne mile i paljenice ne primaš, govori psalmist za Gospodina. Bogu ne trebaju naše žrtve, ali one preobražavaju naša srca. Abraham ne bi bio Abraham bez žrtve koja ga je obilježila i učinila praocem vjere.

Čokolino me uvijek baci na pitanje gdje sam i kako stojim sa svojom žrtvom i svojom pričom o žrtvi. I u svakom domu i danu, Čokolino je nešto drugo ili sinonim za mnoge male stvari koje mogu postati velike. I možda nikada neću skupiti one Lino isječke da dobijem novi kalendar, ali nestanak Čokolina će uvijek ostati dobra i vrijedna prilika za katehezu koja počinje i nikad ne prestaje. Ona je kadra pričati o mudrosti križa i to od najranijih dana. Nikada nije prerano da se bude svet. Nikada nije prerano za učenje o odricanju i žrtvi, kao ni da se preskoči poneki Čokolino.