Cijeli advent bio je ništa drugo doli priča o jednoj trudnici i o jednoj trudnoći. Njegov vrhunac je rođenje i Božić. Pripremali smo se, a onda najednom, sve se može učiniti tužno, raskićeno, utihlo. Tu je i još jedna velika stvar: Počela je, i kalendarski, nova godina. Natpisi oko nas ispituju i savjetuju nam koje odluke da donesemo u novoj godini, koje ciljeve postaviti, kojeg sveca za zagovor izabrati i što drugačije učiniti.

Pitanje koje se nameće je: jesi li pun ili prazan? Ako si prazan, ništa od ovoga nećeš uspjeti. Bog nema problem s tvojim odgovorom, no promjene se ne mogu događati ako ne budeš iskren prema sebi.

Brzo nakon dočeka Nove godine, prije koji dan, Crkva je liturgijski najavila vrijeme kroz godinu. To je vrijeme kad nema posebno velikih blagdana. A vrijeme kada nema posebnih događanja zna biti veoma zahtjevno: ono koje nas ‘smlavi’ prema dolje, a mi se tome možemo lako prepustiti. Sve me to sjeti na brak i vjenčanje kojem se toliko veseliš i pripremaš, a nakon toga dana shvatiš da je tek početak. Slično se i žena za porod priprema mjesecima, a tako je i s Božićem. Dijete nakon toga veličanstvenog događaja zapravo je tek rođeno, tek počinje dojiti i plakati. I bio ti snažan ili ranjen, to je tek početak.

Jedan je teolog rekao da je svaka liturgijska godina jedna točka na uzlaznoj crti spasenja. Što nam vrijedi otajstvo Božića i Božjeg dolaska među ljude ako nismo dionici toga? Božić se uvijek uprisutnjuje tako da s tim otajstvom uđemo u dodir i napunimo se milošću spasenja. Vrijeme je, zapravo, mjesto ostvarenja na nama onoga što slavimo. Zato je liturgijska godina nešto živo, zato je Božić izgubljen ako nas nije ‘pogurao’ i nadahnuo.

Kada sam pospremala božićne jaslice u kutiju „Božićno” i pripremala je za tavan, za “dogodine”, djeca su mi rekla da im ostavim štalicu da se igraju njome tako da stavljaju u nju svoje životinje. Vidjevši da je koriste, shvatih da Božić mora ostati i postati dio svakodnevice, mora nas ohrabriti za novi početak. Ako se Bog rodio i u nama, onda bi nakon svakog Božića srce trebalo biti punije.

Vrijeme kroz godinu slika je našeg života. Život je, zapravo, posve običan. Ako nisi neka zvijezda, može ti se činiti toliko jadan i običan da te to deprimira. No u tom i takvom životu Isus Krist po tebi želi ispisati povijest; svako vrijeme, svaku liturgijsku godinu. Sveti Augustin poručuje: neka u vama ne bude Božja njiva besplodna. Opet prozelenite, ozrnite, ozrijte. Onaj koji vas je posijao želi naći klasje, ne trnje.

U vremenu kroz godinu vrti se žrvanj svakodnevice. No to ne znači da se ništa važno ne događa. Naprotiv, ono nas zove da živimo od svega onoga što smo doživjeli i za sve ono što ćemo doživjeti. Nije li vrijeme kroz godinu upravo razdoblje duhovnog zrenja kako bi se sve ono što smo “prikupili” kroz velika otajstva milosnih dana, tek očitovalo? Vrijeme plodno kad poput Marije prebiremo u srcu sve događaje i od toga živimo te tako stvaramo plodno tlo kamo god krenuli.

To nije nikako prazno i neaktivno vrijeme duhovnog odmora. I baš zanimljivo, liturgijska boja tog razdoblja je zelena. Daleko od svakog feng shuija i sličnih poganskih „savjeta za uređenje prostora“, ova me boja podsjeća na nešto bogato i plodno a opet svakodnevno, nikako na mrtvilo i usidjelost. Za to nam je presudno potrebna strpljivost. I još zanimljivije, upravo je to i prvi glagol s kojim sveti Pavao započinje Hvalospjev ljubavi. Strpljivost postiže sve, rekla je Terezija Avilska. Bez strpljivosti nema ničega. Strpljiv i ustrajan vjernički ritam koji imamo priliku sada živjeti, može nas spasiti.

Na početku ovakvih vremena, sami sebi trebamo naći neku odskočnu dasku koja će nas pogurati i izdići. Meni je na srcu tada otići na Sljeme. I kad završava božićno vrijeme, najviše poželim gore, tamo gdje najviše možeš, na poznata 1033 metra. Pogled odozgor na sve – moj grad, do pola oblake i, naposljetku, moju dušu – tada se pretvara u simboličnu molitvu da se i ona kroz visinu uzdigne. To mi tada znači izdići svakodnevicu u vis, dati joj novu notu, učiniti je svečanom i spasiti je od dosadne i bezgranično sive i tmurne, kukavičke rutine koja krade svima sve.

Tada bistrim, uz pomoć zraka, i glavu i srce. Tada volim pogledati životu u lice. Penjući se, vidiš da netko ima štapove, netko baš ništa, netko se sanjka, a netko skija. Neki su amateri, neki izgledaju kao lude na popularnim lopatama što klize niz snijeg, a neki su pravi profesionalci. Ima svega. Neki se udare o kamen pri spuštanju, neki hodaju bočno da se ne poskliznu. Nekad je više blata, manje snijega, a ima i suhih predjela. Neki ponesu svašta za jelo, a neki čekaju u redovima da ga naruče.

Brdo je često u povijesti bilo simbol preobraženja. Dok smo se jednom tako penjali, sin mi je rekao: „Mama, stigli smo do neba. Sad smo na oblacima!“ Na vrhu te može dočekati i topli čaj i kuhano vino. Tko god se popeo visoko, ne da mu se spuštati. I jedan je Isusov učenik rekao: „Dobro nam je ovdje biti, načinimo sjenice“. No, kad se moraš spustiti, barem si malo drugačiji.

I kao što je Crkva najavila da je božićno vrijeme prestalo i započelo vrijeme kroz godinu, tako i mi sebi možemo najaviti novi pogled na rutinu. Zato i možemo na vrhu slaviti i piti vino i jesti topli hotdog jer svaki put kad čovjek pobijedi sebe, svoju ljudskost i svoj grijeh, treba slaviti. I kad Božić prođe, trebam iznova srediti svoju kuću jer i sutra je blagdan i dan od kojeg dah zastaje.

Moraš naći svoje brdo. To nikako ne mora biti Sljeme, možda je to tvoj odmak na samo tebi poznat način – večernja tišina, razgovor s nekim – ali svatko u životu sigurno ima nešto što simbolizira njegovo brdo gdje se iznova rađa. Dobro je zaustaviti se i odlučiti na novi početak, na novi rast, jer nakon Božića dijete tek počinje plakati i rasti. Taj plač nipošto nije tu da nas uništi, on je na jedan mističan način poziv da odemo na svoje brdo, da odlučimo svaki dan iznova, poziv na novi rast.

Poziv na vrijeme kroz godinu zahtjevno je i sveto vrijeme u tvom životu. Kako ćeš dalje u velika vremena ako nisi naučio živjeti obična? Skupa s tim Djetetom i ti ćeš rasti, sazrijevati, učiti i jednom velik postati i vidjet ćeš da nema više velikih i svetih vremena, već su sva velika i sveta jer je velik i svet On koji iz vječnosti ulazi u tvoje vrijeme i tako tebe nesvetog čini svetim.