Dobro mi došla, Pepelnice! Kako su me o korizmi učile proljetne lukovice…

Na odjelu cvijeća jednog trgovačkog centra, na vrećici lukovica, našla se slika tulipana pa sam ih kupila i ujesen pogurala u malo svoje zemlje.

Kada je došlo proljeće s nestrpljenjem sam iščekivala i razmišljala da će biti dobro ako barem jedan nikne. Premda sam u to polagala velike nade, vjerojatnost da iz relativno plitke zemlje koju svako malo pokosi lopta, pogazi dječja noga ili u nj uskoči neka od mačaka iz susjedstva, bila je ravna nuli.

Kako bih uočila da se nekoliko novih mladica nazire iz zemlje, tako bi ih snašle neke od gore spomenutih nevolja. No i dalje su mi u glavi bili tulipani sa slike. Slično kao i u životu: često sjediš u publici i očekuješ jedno, a dođe drugo, hoćeš jednu verziju bližnjeg, a dođe druga. Na kraju, i sami sebe nekada zamišljamo kao tulipane, a zapravo smo neko drugo, također lijepo, cvijeće.

I tako, baš jedno korizmeno jutro, nakon mnogo dana, slučajno pogledam i umjesto tulipana ugledam – šafrane. Kažu da se od njih dobiva jedan od najskupljih ljekovitih začina, skup upravo zbog toga što se dobiva iz tučka šafranova cvijeta pa je za samo jedan njegov gram potrebno obraditi mnogo cvjetova. Ipak, dovoljno je jako malo šafrana da bi se začinilo neko jelo.

I ne znam komu i čemu mi trebamo biti melem i začin, okus i miris, no umrijeti da bismo se rodili kao novi, najveće je što korizma želi dati. Korizma te želi iznenaditi i preobraziti da i sam sebe iznenadiš i postaneš netko novi, baš kao što iz očekivanog tulipana iznikne šafran. Kao lukovice položene u zemlju ili kao tijela prikovana za križ, ničemo u najljepšu verziju sebe koja može postojati. Kroz priču o tulipanu i šafranu, kroz svako trpljenje, i tako svaki dan, ne bojeći se pri tome vjetrova kao što se ni lukovice ne boje dječjih nogu, loših uvjeta ni susjedskih mačaka.

S ovim mislima, na dobro nam došla Pepelnica i križ od pepela na čelu!

U korizmenom rađanju i mi se iznova rađamo za nešto drugo, što do sada nismo bili niti upoznali. Pritiješnjeni, no ne svladani, kroz more surovosti, trenutak po trenutak, idemo prema otajstvu moga, tvoga i njegova Uskrsa. I cijelu korizmu trebamo gledati u svjetlu Uskrsa. Jedino tako ona ima smisla, kao što svaka patnja ima smisao u svom Uskrsu.

Čuti za Uskrs, a ne biti mu svjedokom, velik je gubitak u našem životu. Sve što prethodi Uskrsu, tako je ljudsko: poziv na obraćenje, križni putevi, večera na Veliki četvrtak, izdaja za 30 srebrnjaka – po jedan kao slika za svaki dan u mjesecu naše slabosti i naše težine. Svemu tome mogao je pomoći samo Bog, Spasitelj. Uskrs svake godine traži novost i najveća je tuga ako njime nismo posve izmijenjeni.

On, Uskrsli, ni tada nije ostao nedostižan; pokazao je rane kako bismo znali da nam je po Uskrsu posve blizak, tako moguć i posve prirodan. Popeti se, trčati do groba, tražiti, kako god znamo, no mora postojati način da ga nađemo i da nas nađe.

Postoji jedan dio svačijeg srca koji zna da počinje milosno vrijeme i kojeg današnji dan kopka. Ne vraćaj se više u baru, idi prema Uskrsu! Uz bolesno dijete, i svoj križ, sve do jedan, hodaj prema Uskrsu. Pobijediš li sebe u ovaj milosni čas, pobijedila je cijela Crkva. Majko od Korizme, koja na tom putu grliš hrapava koljena i žuljave ruke, olakšaj nam trudove i daj da se porodimo u nove, hodajuće, žive svece. Daj da više ne zaudaramo, već da mirišemo na najmirisnije pomasti.

Bojim se korizme koja je naučena, poznata, koja nema čime iznenaditi ni samu sebe; one u kojoj ću presresti i mimoići živi susret i pogled zbog unaprijed naučenih postaja. Bojim se korizme u kojoj ću spašavati svoga Boga da ne bi bio tako slab. Bojim se korizme kojom opravdavam svoje tuge, koja neće ozdraviti slijepe oči duha i duše. Bojim se korizme u kojoj ću se nastaviti bojati.

O, samo da nam ne promakne ono važno, da nam ne izmakne dubina korizme, da je ništa ne nagrize, poput crva u jabuci, sitnog i štetnog. O, samo da uspijemo u njoj ostaviti svoju veliku i tešku prtljagu i pripremiti je za uskrsni grob. O, samo da uspijemo reći: „Evo me!“, i krenuti s putovnicom koju poznaju samo ponizni i maleni. O, samo da nam ne bude lakše prehodati cijeli svijet, nego mijenjati svoje srce. O, samo da ne ranjavamo svojim stajanjem, ako smo stvoreni za pokret. O, samo da postanemo nešto što još nikada nismo bili – novi, njegovi, nešto kao šafrani umjesto tulipana.

I zato, Majko od Korizme, pričaj nam o korizmi kako još ljudsko uho nije čulo, zagrli nas korizmom kao najskupocjenijim plaštom, plaštom našega otkupljenja. I da više nikada ne poželimo ići natrag, već da na toj golgotskoj stazi pronađemo biser zbog kojega radosni odemo, rasprodamo sve što imamo i kupimo ga (Mt 13,44).