Fra Željko uz Dan posvećenog života

Već sam 14 godina u samostanu i znam – bez Susreta nema posvećenog života

Krist je taj koji osvaja. Pitanje je zove li te On? Osjećaš li da te zove? Da si željen? Da ima plan s tobom? Nema veze što ti ne znaš kakav je to plan. On zna. Jer, On je taj koji poziva. Sve ostalo postaje sporedno. Manje bitno. Koliko puta me treba pozvati? Jednom i uvijek. Stalno.

Redovnik

Nešto mi se ne da izvlačiti neke citate da je posvećeni život ovo ili ono. Već sam 14 godina u samostanu. I mogu vam reći da se od tih citata baš i ne živi. Shvatiš da živiš i preživljavaš jedino i isključivo zahvaljujući Kristu. Ako smatraš da imaš poziv i da je taj poziv stigao na tvoju adresu od samoga Boga koji te imenom zazvao, onda se i nemaš ni za što drugo uhvatiti nego za Krista.

Koliko samo puta pomislim: Šta ja tu radim? Devet godina sam proživio u samostanu prije negoli sam dao, položio doživotne zavjete. I nagledao se svačega. Sablaznio se nemali broj puta. Razočarao se još više puta. Začudio se nebrojeno mnogo puta. Ostao bez riječi u tolikim situacijama i danima… Čudio se ne samo sebi i drugima, nego još više Njemu, koji nas je okupio i sastavio. Pa ipak odlučio reći Njemu doživotno Evo me! Kad me pitao što ja kažem tko je On, kao nekoć svoje apostole, i ja odgovaram: Krist, Sin Božji! I to povlači za sobom vagon posljedica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ponekad sam uvjeren da smo politeisti ili barem da ne pripadamo istoj monoteističkoj religiji. Jer mi bude često nejasno po našim propovijedima, po našim djelima, po našem načinu života i ponašanju u kojeg i kakvog to točno mi Boga vjerujemo. Ili bogove…

Shvatim, prije ili kasnije, da nisam ni ja autentičan Kristov svjedok. Ali opet, odgovarati na taj poziv znači traženje, kopanje, plač i smijeh jedino za Njega. Jer, na kraju i na početku, stojiš pred Bogom. Odgovoran Njemu. Zato što je izabrao tebe, mene, i od mene želi napraviti čudo. Svoje čudo. Koje će biti sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori, Božji prijatelj, poslanik, učenik, ljubljeno dijete i ni manje ni više nego baš – čovjek. Ugodan, ljubazan, pristojan, ponizan… On mi je dao taj zadatak i Njemu podnosim račun…

Krist je taj koji osvaja. Pitanje je zove li te On? Osjećaš li da te zove? Da si željen? Da ima plan s tobom? Nema veze što ti ne znaš kakav je to plan. On zna. Jer, On je taj koji poziva. Sve ostalo postaje sporedno. Manje bitno. Koliko puta me treba pozvati? Jednom i uvijek. Stalno. Mogu se misliti što je uopće duhovni poziv, što uopće znači biti fratar, redovnik i svećenik? To je Susret. On se dogodio jednom i stalno. On ne prestaje. To se zove posvećeni život. I ne postoji dobar fratar i dobar svećenik. Ne postoji prosječan fratar i svećenik. Postoje oni koji teže svetosti i oni koji su strašila, karikature, duhovni leševi. U ovoj prvoj skupini se teško naći. Sreo sam nekoliko takvih i svjestan sam kako sam samo daleko od toga… Za biti u ovoj drugoj skupini dovoljno je samo obući habit na sebe i to je to… Ova prva skupina je život u Susretu, trajnom Susretu po kojem je taj život, zapravo, posvećen život.

A život koji je preda mnom je prilika koju valja iskoristiti za susretanje Boga živoga u ljudima kojima sam poslan. Ako je Bog zahvatio pa barem mrvicu moj život, možda će zahvatiti i njihove živote jer im nosim tu mrvicu Boga. Ako Bog nije zahvatio moj ‘posvećeni život’, što ću im odnijeti i ponijeti u goste? Ako Krist nije gost u mome srcu, kako ću imati obraza pojaviti se ja u nečijim gostima ne noseći njima tog dragog Gosta koji je u meni? Zahtjevan je taj posvećeni život. Zato se i upitam često: Šta ja tu radim?

Svetost nije nešto što izvire iz mene. Nije nešto što ja izmišljam. Ili kemijam. Ili alkemijam. On dolazi, poput onog dolaska Mojsiju u pustinji. On je taj koji me posvećuje. On je ta vatra od koje i ja gorim. On je to svjetlo od kojeg i ja svijetlim. On je to milosrđe koje i mene mekša. On je ta ljubav koja me zahvaća i od koje i ja izgaram. On je svet i to ona prava svetost. Od koje i ja uzimam mrvice, nazirem djeliće i predajem komadiće dalje… O, Bože moj, kako je to sve sitno i neznatno u svjetlu Tvoje svetosti, ljubavi, mira, milosrđa, svjetla i dobrote. Redovnik. Osoba koja je zahvalna što shvaća da može učiti od Učitelja i sjediti u Njegovoj učionici.

Kriste, Posvetitelju, posveti moj život…

Majko… Mama… Gospe… Marijo, nisam sav tvoj. Pomozi…

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Objavljeno: 2. veljače 2015.

Možda vam se svidi