Na moje blago inzistiranje u jednoj situaciji, u društvu s nekoliko osoba, da putem slušamo isključivo duhovnu glazbu, dobila sam šaljiv odgovor: “Ma, pusti da i Bog malo odmara.” Kao – ne treba ni s Božjim pretjerivati. A to mi je vrlo slično s onim što isto često čujem: “Ne treba ni Bogu dodijavati…” I tada je to ispalo kao šala, ali se ispod krio ozbiljan problem od kojega sam i sama patila: doziranje Boga u životu.

Sada kad se osvrćem unazad, sjećam se kako su mi prije svjedočanstva ljudi znala biti pretjerana ili čak ići na živce nekoliko puta. Čak su mi i neke duhovne pjesme bile malo previše za moje srce. I to je bilo tako jer moje srce nije bilo sasvim u Bogu.

Bila sam prilično šugav katolik

Iako sa svim sakramentima, ispada da sam u toliko situacija bila prilično škrta prema Bogu, ne dajući mu dovoljno mjesta u svom životu. Nisam sasvim živjela svoju vjeru. Ni sada se ne smatram sveticom, ali sam čvršće na svom putu svetosti. Htjela sam potpunu radost i slobodu, a mislila da je to nešto što mogu proizvesti vlastitim naporima…

No nakon snažnih okusa Božjih milosti u mom životu, više ne mjerim i ne procjenjujem gdje bih htjela da bude prisutan – želim da je sve Njegovo. Nisam doživjela jedno veliko životno obraćenje prema Bogu, već je Bog puno puta kucao na moja vrata, a ja ih polako, sve više i više otvarala. Jer kako sam sve više spoznavala Njegovo milosrđe i milinu potpune radosti i slobode, dopustila sam da sasvim zavlada u mom životu. Slomio je moja ograničenja i napokon sam osjećala da je život u punini – život u Kristu.

Nema bježanja i opravdavanja

I sada kad se vraćam unatrag, vidim kolika je ludost pokušavati kontrolirati svoj život i paziti gdje će Bog biti na prvom mjestu, a gdje ga malo ili sasvim uključiti/isključiti. Stavljati sebe na prvo mjesto i voditi se ljudskim mjerilima, znači dati prednost grešnosti, u odnosu na svetost (Božju). Pokušati kontrolirati život je ravno oholosti, te nužno uzrokuje padanje u grijesima, razočaranja, osjećaje zarobljenosti, neuspjeh, trpljenje nemira i nepravde… Ustrajati u doziranju Boga, jednako je doziranju ljubavi, blagoslova, mira i milosti u životu.

Gledajući unazad s očišćenim pogledom, vidim kako je sve u mom životu svjedočanstvo Njegove ljubavi. Bogu hvala i slava! Čak i moji grijesi i propusti, moje mane i loše navike, u Njemu bivaju pomireni, otkupljeni, preobraženi. Ne moram bježati od same sebe, opravdavati se, niti nositi maske, živjeti životne uloge, pomirivati krajnosti svoga života. Predana Njemu, tek otkrivam svoj najbolji potencijal, kako bih mogla postajati ono za što sam stvorena, na Njegovu sliku. Što dalje i sve više, imam sve manje kontrole, ali zato imam najbolje i najtočnije putokaze: Njegovo milosrđe i ljubav, živu riječ i prisutnost u sakramentima, zajedništvo svete Crkve, ljubav i zajedništvo s drugom Njegovom djecom…. I zahvaljujem mu što me nikada nije napustio, čak i kada sam srljala po svom. Hvala mu i što me je odabrao i želio.

Izgubiti – sve što nije od Boga

Kada razmišljam zašto sam bila oprezna gdje Boga pustiti, a gdje ne, vidim da je u pitanju bio strah od toga da ću neke stvari izgubiti, ali i da moj život ovisi sasvim o meni. No istina mi je pokazala drukčije. Izgubila jesam – ali sve ono što nije bilo Božje. A tko bi zapravo u svom životu i htio išta što nije blagoslovljeno i od Boga?! A to da se ja trebam jako truditi… Vidim da ne mogu čisto voljeti, ako nisam na izvoru ljubavi. Kako da radim i ulažem svoje talente, ako nisam na izvoru svoje snage i nadahnuća? Kako živjeti život u punini, ako isključim Njegova kreatora, svoga Stvoritelja? Odabrati Boga, odlučiti se svim svojim bićem i postojanjem za Krista, znači u potpunosti se opredijeliti za život.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Sada bih voljela da moja ludost za Kristom barem malo nekoga isprovocira i potakne koji živac, dok se pita je li se za Boga opredijelio cijelim svojim postojanjem tj. dok odgovara na pitanje: živim li ja svoj život u punini?

Hvala Ti i slava, Bože, jer se očituješ u mom životu! Ja kročim putem zapovijedi tvojih jer si mi prosvijetlio srce. Odvrati moje oči da ne vide ništavost, život mi čuvaj na putu svojemu! (Ps 119, 32.37)

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.