Nije nikakva novost da se mi razbacujemo riječima. Pa tako pričamo da ‘volimo Isusa svim srcem svojim’, da ‘Ga trebamo više od svega’, da ‘naša srca vatrom gore’ ili da ‘bude volja Njegova’. I još mnogo toga. Baš mnogo toga. Slušajući molitve, ono što se recitira iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan, baš se čovjek prepadne. Postane prisutan taj strah počneš li misliti, razmišljati o onome što izgovaraš. Osobito ako svaki dan moliš časoslov i susrećeš se s dugim nizom jako snažnih izričaja, s mnoštvom jako dubokih doživljaja Boga. I onda se može dogoditi da to ostane na onome da je to netko drugi doživio duboko, onaj koji je to zapisao, a mi to danas samo mlitavo, površno i preko volje izgovaramo ili pjevamo. I onda ono ‘naša srca vatrom gore’ je teško pronaći u zbilji, u stvarnosti, jer se to ‘naša srca vatrom gore’ nije premjestilo dalje s vrha jezika, eventualno negdje do grla ako baš jako vičemo kad pjevamo…

Strah me Božje blizine. Mislim da je to zato što sam sebičan. Onoga trenutka kad Njega doživim jako bliskoga, onda će nastati ‘tektonski poremećaji’ u mojoj dubini. I na mojoj površini. Sad shvaćam kako netko može zadržati vedrinu duha, kako se nekome dade godinama, desetljećima ponavljati jedne te iste molitve, jedne te iste izraze, i to ne samo iz razloga što je to navikao raditi godinama pa ne zna ni za bolje ni za gore. Moguće je doživjeti Boga. To nije ideja. To nije misao. To nije materijal za popuniti bjelinu papira. To je činjenica. Ta činjenica te može povući daleko naprijed, može te izvući i iščupati iz tvojega starog staništa i od tebe načiniti nešto novo. Onda ćeš Ga početi slijediti kamo god negdje bude. Zapravo, bit će nebitno gdje je to nekamo. I što je najžešće, stalno ćeš se vraćati tamo gdje si Ga našao, tamo gdje si Ga susreo prvi put. Onda će to biti tvoja pjesma i tvoja molitva, a ne nečija tuđa. Onda će tvoje srce početi gorjeti kad Ga ugledaš, ne samo na slici ili u nekom kipu, nego ćeš Ga početi susretati gdje god kreneš.

Malo mi je jasnije kako netko ostane u samostanu do kraja života. Malo mi je jasnije kako netko ostane u braku ‘dok ih smrt ne rastavi’. Odnosi se to i na onaj dio o ‘zdravlju i bolesti, dobru i zlu’ i odnosi se to i na samostan i na brak. Shvatiš da se ne možeš ustvari zasititi te neizmjerne količine ljubavi. Ovo nije ona normalna vrsta ni žeđi ni gladi. Gladan si, pa se najedeš. Ovo je ona vrsta gladi kad počneš jesti, nema stajanja. I uvijek traži više. I samo se šire prostori gdje možeš smjestiti toliku količinu hrane. I popiješ, i opet si žedan. Iako je to ‘živa voda’, kao što reče Gospodin onoj ženi, ‘od koje se neće više žeđati’. Žedan si u tolikoj mjeri da ti se totalno svidjelo ono što si pio. I želiš to opet. A to piće / hrana se ne može uopće potrošiti. Jer Ljubav nije ni količina ni masa ni kubikaža. To je Ljubav, zaboga…

Strah me Božje blizine. Strah me Božje veličine. To dvoje je nešto veličanstveno i predivno. To dvoje doživjeti, shvatiti i razumjeti bi valjda značilo da smo već u raju. On se svojom veličinom približava mojoj malenosti i želi me obuhvatiti. Kako je čovjek moćan! Ne da to svome Stvoritelju, ne dopušta Mu. Zar ovako maleno i krhko i prolazno biće može biti toliko žilavo i odupirati Mu se godinama i desetljećima, čitav život… Mi smo baš zeznuti igrači. Sposobni za velike i plemenite stvari, ali i sposobni za tako niske i podmukle, baš onako zastrašujuće stvari. Ovisi kome se predaš. I kakvom vatrom gori tvoje srce…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]