Crkva je na udaru. Ne većem nego ikada, ali ipak na malo glasnijem nego ikada. Glasno je jer su nam mediji na raspolaganju na drukčiji način nego ikada do sada, te se više nego prije, u zbrci medija i informacija, vežemo za polutočne informacije, djelomične istine i kojekakve fikcije. I to je bolno za osjetiti svakome tko u srcu nosi barem jedno svjedočanstvo žive ljubavi Božje, bogatstva crkvenog zajedništva i veličine i otkupiteljske snage svetih sakramenata. I uvijek podjednako iznenađuje, koliko i rastužuje, korištenje onih klasičnih provokatorskih inicijativa, poput onih o svećenicima pedofilima, Crkvi kao najvećoj korporaciji u svijetu, križarskim ratovima i slično. Iznenađuje i rastužuje jer da ikada poželjesmo doći do odgovora i realnih argumenata o ovome, a ne da se samo želimo zadržavati na provociranju i neutemeljenom ruganju, nužno bismo se htjeli baviti traženjem istine. A ako bismo se upustili u istraživanje, onda bismo se morali upustiti u upoznavanje Crkve. To bi pak značilo približiti se Crkvi, steći ISKUSTVO Crkve i crkvenog zajedništva, upoznati Crkvu u svim njezinim “ulogama”, puninu njezina poslanja i djelovanja. Onda bi naša argumentacija bila puno drukčija: čovjekolikija, s više poštovanja, objektivnija, konkretnija, povijesno ispravnija, točnija… I s obzirom da bismo tada imali udjela u istini, sasvim drukčija pitanja bismo u startu i postavljali.

I upravo kada je pitanje čovjeka i njegova postojanja, njegovo dostojanstvo i temeljne vrijednosti od kojih počiva i na koje se želi oslanjati, uzdrmano sa svih strana, napadi na instituciju i zajednicu koja je moralna vertikala društva, gromoglasni su. Ali Crkva ne šuti, kao što nikada nije šutjela. Samo je njezin govor, kao i prije, drukčiji od onih koji je udaraju. Ona zna – nemir se ne pobjeđuje novim nemirom. Ogromna, temeljita i složena, u svom istupu brani čovjeka u cijelosti, njegov božanski temelj, ali više od svega i uvijek daje priliku i za njegov vječni potencijal. Hrabra je i za one koji su protiv nje. Vođena milosrdnim Učiteljem, sveopća ali i ljudska, no u svom bogatstvu otajstvena i sveta, otvoren je dom za svakoga koji je u njoj često i svojim je životom svjedoči. Uz to, u svoj zagrljaj i jednako zajedništvo prima i svakog “izgubljenog sina”, svakog povratnika ili novaka.

Osim svog temeljnog evangelizacijskog djelovanja, širenja Božje riječi i Kristove prisutnosti, kako bi se sav narod koji to želi, spasio – Crkva se otkida i na svim drugim područjima koja se tiču spasenja čovjeka, vjernika i svakoga koji će to nekada (možda) poželjeti (otkriti). Humanitarna, naučna, povijesna i zbog toga raskošna, socijalna i moralna, slavljenička, umjetnička i kulturna, životvorno usmjerena – sa svim svojim svećenicima, redovnicama, svecima, građevinama, razinama i pastoralima, i svime što je čini – uporna je nositeljica spasenja i nade. I unatoč svojoj svetosti i otajstvenosti, Crkva pristaje biti i LJUDSKA. Zamislite to. Tolika veličina, Crkva koju je za nas ustanovio Isus Krist, kako bi nam se davao i dan danas, pristaje prenositi se preko ljudske nesavršenosti – upravo zbog nas, nesavršenih. Milosrđe njezina Osnivatelja i sve što ona čini, ovime poprima dodatnu neshvatljivu veličinu.

Vođena Duhom Svetim, ostavljena je našoj grešnosti da se u njoj posvećujemo, popravljamo, ponovno pronalazimo i spašavamo. Ostavljena je tako jednako grešnima poput nas, običnim ljudima, da bi se to nepojmljivo milosrđe nama neprestano osiguravalo. I normalno da će je napadati i rugati se. Tako su činili i Onome koji je njezina glava i dan danas, njezin Osnivatelj i naše otkupljenje. No ona počiva na nenadmašivoj pobjedi Njegova križa i zbog tih čvrstih temelja traje.

Iako jest sveta, neizbježno je ta svetost umrljana. Mrlje zadobiva od svoje nepotpunosti tj. zbog našeg bježanja iz nje i od nje, onda kada svrćemo pogled sa njezine glave (Isusa Krista) i zbog naših grijeha i vrijeđanja. Tako je svaka mrlja na Crkvi, mrlja naše grešnosti, mrlja naše nevjere. Međutim, na raspolaganju nam je unatoč tome.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Kako bi nam božanska neshvatljivost bila bliža, Onaj koji nam ju je ostavio, ponizio se do naše ljudskosti i za nas odnio konačnu pobjedu. I ostavio nam ju je da bi trajno pobjeđivao u našim životima. Kako bi nam ostao bliži, dopušta upravo nama ljudima da je vodimo i Njega posredujemo (dajući se kroz svećenike po sakramentima). I sve to čini i dalje iz ljubavi, poradi svih nas – i povrh svih mrlja koje ostavljamo.

Konačno, kako bi Crkva bila sveta onako kako ti to očekuješ, (ne)vjerniče, fališ joj ti. Crkvi fališ ti – ti koji si krštenik ili si njezin potencijalni član. Ti, koji je vidiš iz bilo kojeg kuta, važan si dio mozaika njezine ukupne svetosti. Mrlje koje vidiš na Crkvi, mrlje su koje odražavaju tebe kao (ne)vjernika. Zbog svog porijekla i temelja, ona će i dalje opstajati i davati nam se, jer pobjeda zbog koje živi je vječna. No da bi bila svetija među ljudima – i u tvojim očima – fališ joj ti, fali joj tvoj put svetosti.

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.