Što bi čovjek napravio s nečim što se zove vjera? Nije baš na prvi pogled jasno je li ta vjera nešto što čovjek jedva čeka ili je treba zaobilaziti u širokom luku. Zadaća kršćana je propovijedati vjeru i krstiti sve ljude na svijetu. To je naše poslanje. Propovijedati Evanđelje. Kako predstaviti nekome što je ta vjera i kakvu promjenu donosi u odnosu na nečiji prijašnji život? Vjera valjda donosi novost i nešto drukčije. Znamo svi da novo i drukčije ne mora nužno biti bolje. Spada li vjera u nešto što bi se moglo okarakterizirati kao bolje ili ona samo predstavlja uteg u nezgodnim situacijama? Pa se onda ionako komplicirane situacije još više zakompliciraju zbog te vjere. Je li ona uteg ili olakšanje? I gdje je njezino mjesto?

Moraš prvo biti sam zahvaćen ili čak ‘zaražen’ da bi to mogao prenijeti nekome drugome. Jučer sam na jednom sprovodu možda prvi put u životu izgovorio rečenicu: ‘Ja vjerujem u Isusa Krista’, a da nije bila dio nekakve vrste ispovijesti vjere koju izgovaramo najčešće za vrijeme misnih slavlja ili prije molitve krunice. Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti, osim na vjeru u Isusa Krista. Oslonac koji te drži. Ne nekakav napukao štap za koji nisi siguran hoće li izdržati tvoj idući korak. Čvrsto uporište. Hladan izvor. Ali i nešto nadnaravno, nešto toliko moćno i snažno da se ne može usporediti ni s čim vidljivim i opipljivim.

Ovaj svijet pokušava spustiti tu vjeru na nešto zemaljsko. Obično su to seks, novac ili vlast. Tako veliko zlo – pedofilija – je za mnoge dokaz i činjenica da je vjera nešto duboko pokvareno i odvratno, ili čak paravan. Novac i vlast također spuštaju vjeru na nešto apsolutno i samo zemaljsko. Nešto što nema nikakve veze sa zemaljskim i što ima svakakve i sve veze sa zemaljskim interesima. Ne služi vjera tome da se netko razdruži sa zemljom i udruži s nebom. Ni to da su nam noge na zemlji, a glava u nebesima. Vjera znači promjenu i novost. Možda je nisam ni htio. Možda je nisam ni želio. Ali sad je imam. I sad me gnjavi. Goni me i naganja me. Vjera me želi razdružiti od Zla i želi me učiniti Božjim prijateljem. Vjera služi tome da netko ne bude rob grijeha, da netko ne bude zarobljen tamom i besmislom. Vjera odbacuje mogućnost da smo slučajni proizvod. I taj stav i to uvjerenje bacaju me na koljena. I iz tog položaja polazim u svaki drugi životni korak. Prvo kleknuti, pa onda ustati i s vjerom u Njega pokušati se suočiti s novim životnom dramom.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Vjera će me dovesti u neugodne situacije. Na putu vjere me čeka i odbacivanje i nerazumijevanje. Ali nije baš tamo sve tako sivo. Kad u Njemu nađeš svoju utjehu i svoje utočište, shvatiš koliko život može biti radostan. Tada nije problem prepoznati čak i u nepokretnoj osobi prikovanoj za krevet pokret koji dolazi od Njega. Pokret usana koje se pretvaraju u osmijeh ili pokret očiju koje govore više od ikakvih riječi. Tada nije problem prepoznati Krista i u osobi koja nije tvoje vjere, boje kože, nacije… Tada nije problem na oltaru doživjeti Krista i osjetiti kako se nebo spušta na zemlju, kad je u svećenikovim rukama Krist, živi Bog…

Vjera je trajni izazov; odbaciti mišljenje da je ovaj život tužan i kratkovijek i da nema lijeka kad čovjeku dođe kraj (…), da smo mi djeca pukog slučaja, i da ćemo kasnije biti kao da nikad nismo ni bili, kao što kaže pisac Knjige mudrosti. Dočim s druge strane i dalje stoji poziv iz Edenskog vrta: Bit ćete kao bogovi. Vjera je uteg i vjera je krilo. Da, vjera je i jedno i drugo. I zatvor i sloboda. Nije nimalo jednostavno vjerovati. Nije nimalo jednostavno živjeti po vjeri. Biti vjernik. Vjera je puno više od nekoliko propisa o seksu prije i poslije vjenčanja, više od nekoliko propisanih dana posta kroz godinu dana, itekako više od nekoliko blagdana ili nedjeljnih misa godišnje. A ja plešem svoj životni ples između ove dvije strane, malo s jednom, malo s drugom partnericom. Vjerujem, pomozi moju nevjeru…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.