Isus nije došao potražiti supermene, nadljude i superjunake. Traži svakoga čovjeka. Zato što mu je svaki čovjek dragocjen. I pita svakoga pojedinoga koliko je zapravo spreman ići daleko. Koliko je to ‘učiniti sve za Isusa’?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

U misiji Kayeye, u misiji Kamina, u misiji Kimpanga, u tko zna koliko sela… Koliko posjeta kršćanima po naseobinama, koliko sagrađenih crkava, koliko sagrađenih škola, koliko mostova, koliko cesta da se može kako-tako doći do crnog čovjeka u prašumi, koliko puta s motorom u čamac, iz čamca opet na motor, koliko puta i koliko kilometara samo pješice, sve za Isusa, sve za evanđelje, sve za čovjeka da bude spašen po Spasitelju koji je „sišao s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja“. Fra Stojan Zrno. Ono kad sretneš čovjeka i shvatiš da se on bavi Bogom. Umre čovjek i nisam toliko ni nesretan. Znam da je na puno boljem mjestu. Žalostan, doduše, što ga više nema da možeš uživo učiti od njega. Slušam kako fra Filip Sučić, misionar u Kongu, piše o njemu i bude me pomalo stid. Sve za Isusa. I sjetim se koliko sam škrt, uskogrudan, sebičan i egoističan. Ne pamtim baš propovijedi ni predavanja, priče ni viceve. Ovo je jedna od rijetkih stvari koje mi baš jako odzvoniše u glavi i tamo se negdje urezaše te riječi. Drugi sprovod kojeg se sjetim, tj. rečenica koje se sjetim je izišla iz usta i srca fra Blage Brkića na sprovodu fra Joze Vasilja. Obojica su bili misionari u Kongu. Reče fra Blago za njega da je imao tako divno pouzdanje u Boga. Jednostavno, vapim za upoznavanjem takvih ljudi. Oni naiđu slučajno, ako možemo uopće razmišljati o nečem slučajnom… Divno pouzdanje u Boga. Sve za Isusa. Ostaviti sve i raditi za Isusa. Ako treba prijeći i na drugi kontinent. Živjeti od pouzdanja u Boga. Onako kako kaže sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 9,14): „Tako je i Gospodin onima koji evanđelje navješćuju odredio od evanđelja živjeti.“ Kako je sveti Franjo uskliknuo kad je čuo riječi evanđelja: „To je što tražim, to je ono što svim srcem želim!“ Divno mi je znati da su ti ljudi postojali, da su bili od krvi i mesa, s poteškoćama i problemima, ali s divnim pouzdanjem su bili spremni napraviti sve za Isusa…

Siromašan je moj vjerski život u usporedbi s tim. Danas sam opet susreo ljude koji imaju pouzdanje u Boga. Koji čine divne stvari za Isusa. Teško je izići iz onoga običnoga i svakodnevnoga, rutine koja umara i uspava. Vidiš, On, naš Bog, sišao je s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja. I to upravo u tu našu svakodnevnicu, rutinu, ono obično. Zato što je htio potražiti mene. Nije došao potražiti supermene, nadljude i superjunake. Traži svakoga čovjeka. Zato što mu je svaki čovjek dragocjen. I pita svakoga pojedinoga koliko je zapravo spreman ići daleko. Koliko je to ‘učiniti sve za Isusa’? Puno više od onoga što sad radim, to sam siguran. Kakvo je to ‘divno pouzdanje u Boga’? Siguran sam, puno više od onoga koliko se pouzdajem trenutno u Njega. Bojim se da je to sitno. Hrabri ljudi mi daju primjer. Hrabri ljudi mi pokazuju koliko se, zapravo, čovjek može podići, a s druge strane i koliko taj čovjek može pasti. Jer pored hrabrog čovjeka, kukavica izgleda još kukavnije. Kukavica se među kukavicama osjeća baš dobro. Kad se pojavi taj netko hrabar, remeti njegovu učmalost. Ili mu se pridruži ili je protiv njega. Abram je čuo obećanje i to mu je bilo dovoljno za krenuti na put. Skupio je hrabrosti i vjere, pouzdanja i nade – i na put…

Večeras sam ispovijedao na večernjoj misi. Dug red se ukazao. Sve mladost. A ponedjeljak. Malo sam se i začudio otkud ponedjeljkom toliko mladih u redu za ispovijed. Vezala ih je želja za pomirenjem. Vezala ih je odijeljenost od Boga koju su zaželjeli poništiti po sakramentu pomirenja. Poput Abrama svi su oni krenuli na put pun uspona i padova. To je put naše vjere. Put izazova, davanja sebe i trošenja sebe za druge jedino se pouzdavajući u Boga. Takva hrabrost je i Božji dar. Hrabrost koja plijeni. I hrabrost koja svjedoči.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.