Mt 21, 33-43.45-46

U više svojih prispodoba Isus nebeskoga Oca uspoređuje s bogatašem, vlasnikom vinograda ili kraljem koji u jednom trenutku svoj imetak povjeri svojim slugama ili iznajmi najamnicima i ode u daleku zemlju. Otputuje. Svoje je imanje dao drugima na upravljanje i otišao je daleko. Ne nadgleda, ne stražari, ne propituje svakoga dana što najamnici rade s njegovim posjedom. Imao je povjerenja i dao im je svoje. Oni s njegovim mogu činiti ono što smatraju ispravnim. U svakoj priči ima onih koji gospodarevo prisvoje i smatraju svojim. U nekima ima onih koji s gospodarevim dobro upravljaju pa se njegovo bogatstvo množi. A ima i onih koji iz straha ne čine ništa.

Ovo su dobre slike za ljudski život. Dobili smo ga. Nismo ga zaradili. Darovan nam je, ali nismo njegovi vlasnici. Možemo s njim činiti kao da je samo naš, ali ćemo svejedno jednom položiti račun onom tko nam ga je darovao. Vlasnika ne vidimo pa nam se može činiti da ga ni nema. Ne nadgleda nas svakodnevno pa možemo pomisliti kao da nije ni zainteresiran za ono što činimo od života kojega nam je dao. Netko nošen radošću iskoristiti i najmanji talent. Drugi trudom postigne neočekivano. Ima i onih kojima se ništa ne da i gube svoje dane ne znajući što bi sa sobom.

Isusove prispodobe nam daju širi okvir našega života. Uključuju nas u priču koja nas nadilazi. Otvaraju nam pogled na nas same iz perspektive koja nadilazi naše obzore.

U što ulažem svoje vrijeme, snage i sposobnosti? Smatram li svojim vlasništvom život koji sam dobio bez svoje odluke? Što činim s darovima koje sam dobio? Komu ću položiti račune za svoje odluke i plodove svoga rada?

Ovo su samo naoko jednostavna pitanja. Velikom broju naših suvremenika ona zvuče nerazumljivo i tuđe. Većini je teško i zamisliti se kao najamnika. Svijest o posjedu vlastitoga života toliko je duboka da ju naruše tek krajnja iskustva koja pokažu kako nitko od nas nikada nije bio vlasnik samoga sebe: bolest, nesreća, tragedija, smrt. Zato ova pitanja traže i promjenu mišljenja i vrijeme i pozornost kako bismo u njima mogli nazreti krajnji obzor smisla svoga života.

S njima se najbolje susresti izvan svakodnevne trke u zavjetrini od briga i u molitvenoj zaštiti osame. Takvo ozračje stvara post. Korizmeni post na poseban način. Riječ i post nas najbrže i najjasnije dovedu do najdubljih i najvažnijih pitanja. Bilo bi šteta ne čuti Isusove prispodobe i propustiti prigodu za sučeljavanje s pitanjima koja izranjaju iz njih.