U opasnosti sam gledati samo u zemlju. Ako to napravim, neću vidjeti previše svjetla. Bit će previše sjena, previše mraka. Previše zla. Ipak, upućen sam na zemlju. Glupo mi je hodati dignuta nosa i brade. Kad se glava okrene prema dolje, kad se nagne, kad oborim pogled, puno toga hvata taj moj pogled. Ali zemlja nekako ograničava. Tijelo me ograničava. Duh bi volio putovati, biti na drugim mjestima, uživati negdje drugdje. A opet, tijelo me čini onim što jesam. Tijelo je vezano uz zemlju. A duh? Duh stremi gore. Duh se želi protegnuti malo dalje. On ne želi biti ograničen. Duh želi biti na više mjesta istodobno.

Bogočovjek. Sama ta kombinacija riječi mi odzvanja danas. A tek ta Osoba. Unio je definitivno nemir u moje razmišljanje. Unio je nemir u moj život. Toliki nemir da odlučujem preorati svoj život da bi On tamo mogao posijati svoje sjeme. To je onaj sveti nemir koji čupa i isisava sokove, osjećaje, misli, djela iz mene za koje uopće nisam znao da ih tamo ima. Jer, vidiš, nema više gledati samo u zemlju. Nema, doduše, ni samo gledati u nebo, jer se nisam uspio osloboditi svoga tijela. To tijelo mi, opet, daje mogućnost pohvaliti se pred Bogom samo svojim grijesima, svojim manama, svojim jadom i svojim glupostima, da pomalo parafraziram svetog Pavla. Bog je… Kako da ja uopće dovršim ovu rečenicu??? Razmišljajući o Njemu, bacam svoje misli negdje daleko, negdje prema nebu. Uz Njega vežem pojmove kao što su nedostižan, neuhvatljiv, dalek, negdje, nešto tamo… Ali kad imam pred sobom osobu Bogočovjeka, stvari se iz dubine mijenjaju, baš se istinski mijenjaju. Bog koji je postao čovjek. Bog koji je blizak u svakom mogućem trenutku moga života. Bog koji izabire mene na jedan vrlo poseban način. I traži da mu vjerujem. Traži moje povjerenje. Ako netko traži moje povjerenje, znači da je taj netko vrlo poseban. I da sam ja njemu vrlo posebna osoba. A moje povjerenje ne može dobiti neka mutna osoba, za koju ne znam ni tko je ni što je.

Rečenice poput ‘Mir je u Bogu’ ili ‘Gospodin je pastir moj’ mogu zvučati poput nekih otrcanih fraza iz nekog crno-bijelog filma. Da bi one postale stvarnost, potrebno je izgleda napraviti korak više od sjedenja pred televizorom ili laptopom. Papa Franjo u jednoj prilici reče da se naša vjera rađa iz susreta s osobom Isusa Krista. Ako Isusa Krista, Bogočovjeka, zaista ne doživljavamo kao osobu, one rečenice u navodnicima će zbilja djelovati kao neke fraze koje će se odbijati ne od moje srce, jer do tamo neće ni doći. Odbijat će se već od moje uši…

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih članaka – klikni like[/facebook]

Djelovati u tijelu (jer mi to jedino i ostaje), a pripremati se za nebo. Bogu dopustiti da djeluje u čovjeku. Približavati se Bogočovjeku. To može biti i nekakva definicija duhovnog poziva. Uski pogledi, usko srce, usko djelovanje suzuju i mjesto za Boga. Kako uopće primiti nekoga u svoju skučenost? Često čujemo u svim mogućim medijima riječ rekonstrukcija ili rekonstruiranje. Možda je ne bi bilo loše upotrijebiti i u ovome smislu. Izbiti koji zid, prozor, dignuti krov poput onih ljudi u onoj evanđeoskoj slici o spuštanju bolesnika u kuću s krova… Zašto? Pa zato da Bogu i meni ne bude tijesno u tom mom skučenom srcu, pogledu, tom mom tijesnom razmišljanju i još skučenijem djelovanju. Skučenost je vezana za grijeh, strah i zarobljenost. Kad Bog dolazi k meni događa se rekonstrukcija upravo svih tih stvari. I to može biti nekakva definicija duhovnog poziva…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.