Massimo – “Zaustavi vrijeme” (Aquarius Records, 2023.)

Pred lanjski je Božić Hrvatskom, pa i šire, snažno odjeknula tužna vijest o Massimovom završetku ovozemaljskog puta. Jedan od naših najcjenjenijih i najpopularnijih pjevača, glazbenik s opusom koji se grana još od ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća, proživljavao je zadnjih desetak i više godina svoga života svojevrsni produženi zenit karijere i time je, uz sveopći dojam o jednom vrlo samozatajnom koliko i radosti stvaranja otvorenom talentu, ovakva vijest postala još tužnijom, jednom od onih koja zaista dotiče najšire društvene slojeve i koja ostavlja osjetnu, nenadoknadivu prazninu. Čak i ako, poput, primjerice, mene, niste bili osobiti zaljubljenik u njegov glazbeni iskaz, teško da niste osjetili nastanak te praznine, pogođeni na način rezerviran za odlaske jako bliskih osoba ili pak onih koji su vremenom stasali u nešto nalik narodnom blagu…

Massimo Savić, rođen 1962. u Puli, iz koje se kao dijete selio u Italiju, pa čak i u Australiju, svoj je glazbeni talent počeo otkrivati još u župnoj crkvi u kojoj je ministrirao, uz tadašnjeg pulskog župnika, no tek je dolaskom u Zagreb ostvario prve korake na svom glazbeničkom putu. Kao prvo ime synth-pop sastava Dorian Gray, više u svjetskim nego u domaćim okvirima tipičan proizvod osamdesetih, oslonjen na estetiku bendova poput Talking Heads ili Roxy Music, postao je šire poznat vrlo uspjelom obradom zimzelenog klasika Walker Brothers “Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” (u prepjevu “Sjaj u tami”). Stilski sofisticiran pop proizvod u kojem se Massimo isticao markantnim vokalom i osebujnom pojavom ipak nije dugo zaživio, razišavši se nakon dva albuma kao posljedica problema s narkoticima te na to nadovezujućih okolnosti. No, naravno, kad se jedna vrata zatvore, nužno se negdje neka druga otvore, a istinski će talent put natrag pod svjetla pozornica – pokazalo se na toliko primjera – naći makar i nakon dugih lutanja…

A trebalo je lutanja i godina da Massimo pronađe svoje mjesto u samom vrhu domaće popularnoglazbene produkcije. Koliko god pamtili njegove hitove i u kolektivno sjećanje zarezane melodije zadnjih dvaju desetljeća, toliko su odavno izblijedjele njegove prve samostalne epizode, mahom nastale u suradnji sa zabavnoglazbenim hitmakerom Zrinkom Tutićem. Albumi su se krajem osamdesetih i u ratno doba ranih devedesetih nizali, ali malo se što od toga uistinu isticalo iz prosjeka tadašnje pop-produkcije, usprkos Massimovim neospornim vokalnim kvalitetama. Njegov je istančan, naoko isforsiran, pa i prenemagajući, a zapravo pažljivo oblikovan, sebedarjem intoniran pjevački stil naznačavao da je posrijedi potencijalno snažan glazbeni rukopis itekako vrijedan pozornosti, no trebalo je proći još neko vrijeme, pa i odraditi smiješan koliko i izrazito iritantan plesni hit “Benzina” (kao valjda nužan doprinos tadašnjoj eri dance glazbe), da bi ovaj strpljivi meštar od glasnica pronašao prave recepture za komercijalni i umjetnički uspjeh…

Počevši od sada dvadeset godina starog albuma znakovito naslovljenog jednostavno “Massimo”, polako počinje renesansa za čije je generiranje valjda trebalo vremena i strpljenja, učenja i čekanja, traženja i nalaženja. Trebao je Massimo još snimiti dva albuma obrada njemu dragih pjesama (“Vještina” iz 2004. i “Vještina II” iz 2006.) pa da sve uistinu sjedne kako treba i da publika postane gladnijom ovog po mnogo čemu posebnog iskaza. U to su se vrijeme nanizali i Porini za najbolju mušku vokalnu izvedbu (četiri zaredom u razdoblju od 2004. do 2007., što je možda ipak bilo donekle pretjerano, pa do 2016. njih još pet!), a koncerti su mu postali rasprodani spektakli. Album “Sunce se ponovno rađa” iz 2008. donio je hitove “Zar više nema nas” i “Indija”, pjesme od kakvih je od tada do svog odlaska nanizao impozantnu nisku što mu je osigurala glazbenu besmrtnost. Pažljivo krojeni pop aranžmani i specifičan Massimov pjevački senzibilitet pogonjen manirama kojima može i iritirati, ali zapravo prvenstveno davati zadnje atome sebe kao interpreta i vrhunskog scenskog maestra, postali su tako kombinacija koja je konačno ugođena na pravoj frekvenciji, onoj na kojoj se ovaj osobeni umjetnik mogao osjećati posve slobodno…

A sloboda i jest ono što, uz radost stvaranja, mora stajati u samim postavkama da bi neka umjetnost bila autentična i lijepa. Massimo je u širokom slušateljskom krugu, vjerujem i sada s vremenske distance zaključujem, našao idealan odraz, dvosmjerni komunikacijski kanal koji mu je svaku novu pjesmu tonirao onim koloritom koji dijeli napor od lakoće stvaranja, pozu od prirodnog fluida, umjetno od umjetnosti. Trebalo je, evo, pola godine da njegova izdavačka kuća Aquarius Records, pod čijim je okriljem radio tijekom zadnja dva, dakle kvalitetom najplodnija desetljeća, na jednome mjestu sabere sve nijanse toga Massimova kolorita: “Zaustavi vrijeme”, kompilacija naslovljena po stihu iz jednog od njegovih najpoznatijih hitova, dolazi nam kao podsjetnik na sve ono čime je ovaj prerano otišli glazbenik tako uvjerljivo privlačio publiku, koja je u njegovim manir(izm)ima nalazila umjetničku autentičnost, a u samom odnosu prema glazbi, govorili o pjevanju i sviranju ili o mentorstvu i brizi za nove pjevačke nade, ljubav prema notama sposobnu zaraziti tim svojim entuzijazmom…

Naravno, kao uvijek u ovakvim izdavačkim pothvatima, diskograf je limitiran pjesmama koje je umjetnik snimao pod tom istom etiketom. Srećom, kako sam već spomenuo, Massimo je još od 2003. snimao baš za Aquarius pa je ključno razdoblje njegove samostalne karijere ovom kompilacijom zahvaćeno punim zamahom, dok su neki raniji, neizostavni hitovi, poput “Samo jedan dan”, “Stranac u noći” pa i “Sjaj u tami” iz vremena Dorian Gray zastupljeni u drukčijim, novijim verzijama. Što je pak relativno malen danak diskografskim pravilima, u ovom slučaju sasvim fino izbalansiran i utopljen u pjesme s kojima se Massimo zauvijek upisao u veliku antologiju hrvatske pop glazbe. “Mali krug velikih ljudi”, “Putujemo i kad stojimo”, “Zar više nema nas”, “Suze nam stale na put”, “Iz jednog pogleda”, “Kladim se na nas”, “Ispod nekog drugog neba”, “1000 ljudi”, “Zamisli” i još dvadeset drugih pjesama na “Zaustavi vrijeme” uistinu su u tom pozivu i uspjele, pruživši nam prigodu da osluhnemo to zaustavljeno vrijeme te kroz odabrane stavke sagledamo cijeli jedan glazbeni put…

Ova dva CD-a na svojih 125 minuta, dakle, nude i rekapitulaciju (za stare slušatelje) i svojevrstan prolog (za novije generacije), ne propustivši dočarati i radost s kojom je Massimo pristupao kolegama s kojima bi imao prigodu (on bi sasvim sigurno dodao i čast) dijeliti mikrofon, pa u zaustavljenom vremenu možemo čuti i Ninu Badrić (na “Strancu u noći”), grupu Vatra (“Nama se nikud ne žuri”), duo Meritas (“Odjednom ti”) i Nenu Belana (“Zar više nema nas”), sve redom izvedbe u kojima se očituje otvorenost drugim talentima te podređivanje vlastitog samoj pjesmi. Možda je kompilacija mogla biti i za koju pjesmu kraća, osobito uzmemo li u obzir visoku dozu uniformiranosti zvuka koji je Massimo preferirao i njegovao, ali na koncu ipak prevladava opći dojam da bi bilo što kraće od ovog djelovalo možda i podcjenjujuće. U tom svjetlu “Zaustavi vrijeme” stoji kao dužni i nužni naklon jednom od najosebujnijih i najkvalitetnijih muških vokala koje je hrvatska glazba iznjedrila, te kao dokument potkrijepljen s dovoljno fusnota da objasni i (dobri) duh koji je Massimovu glazbu učinio tako prepoznatljivom i mnogima bliskom, u toj mjeri da je negdje usput već postala – narodno blago.