Wovenhand – “Silver Sash” (Glitterhouse Records, 2022.)

“Krist je prolaz koji odvodi od pakla. On je Put. On je Sin. On je od Djevice rođen. On je Kralj i Pastir. On je Božji Sin.” Rečenice kratke i jasne, izgovorene iz nečeg dubljeg od osobnog uvjerenja, iznjedrene iz konkretnog životnog iskustva, iz osobne duhovne stvarnosti, došle su iz usta jednog od najneobičnijih suvremenih američkih kantautora, no ništa, pa ni njegova otvoreno izražena religioznost, u slučaju same glazbe (i stihova) Davida Eugenea Edwardsa nije niti jednostavno niti očekivano. Prvo kroz sjajan americana bend 16 Horsepower, a zatim kroz dimenziju osobniji, projekt koliko i bend Wovenhand, ovaj je danas već pedesetčetverogodišnjak iz Colorada kroz protekla dva i pol desetljeća nanizao glazbene zbirke natopljene biblijskim imaginarijem koliko i duhom Amerike, odnosno, njezine mitologije. Zbirke satkane od uznemirujućih koliko i u Milost zagledanih pjesama. Pjesama koje nisu nešto što ćete čuti na Progledaj srcem ili na Uskrs Festu, odnosno, na njihovim američkim inačicama, ali koje intuitivno biranim jezikom, baštineći glazbenu tradiciju svoga podneblja, svjedoče vjeru kao nadahnuće, izvorište i razlog.

Odrastao uz crkvenu glazbu koju i danas smatra najbliskijom i najinspirativnijom pjesmaricom, Edwards je od malih nogu prihvatio vjeru kao dar te ju je brzo prepoznao kao sidrište, odnosno, ne samo kao nešto čime će natopiti svoju umjetnost, već kao nešto što će i biti sama srž njegove umjetnosti. Do te mjere da će, usprkos i žanrovskom i stilskom, čak i tematskom odstupanju od bilo čega što nazivamo duhovnom glazbom ili kršćanskom scenom, vrlo brzo postati kamen spoticanja kad je u pitanju vizura javnoga mnijenja, odnosno, same rock scene, podjednako udaljen od svih “tabora” i svačijih očekivanja. Uvijek otvoreno govoreći o religiji, Edwards je tako, u slatkom nesuglasju s glasnijim tekovinama popularne kulture, znao reći: “Oduvijek sam vjerovao u to, u Sveto Pismo, i oduvijek je bitan dio moga života, utječe na sve što radim. Vjera i moje življenje su neodvojivi, o tome pjevam.”

No jezik Wovenhanda, projekta-grupe kojeg je pokrenuo osjetivši zamor unutar priče sa 16 Horsepower, sve je vrijeme prepun zločina i kazne, mulja grešnosti i bremena krivnje, straha i sumnje, vapaja za iskupljenjem kroz starozavjetni imaginarij, prošaran purgatorijskom neizvjesnošću i koprenastim mrakom te isprepleten biblijskim metaforama, provučen kroz tipično američki narativ i podneblje. Jezik, dakle, svojstven američkoj glazbenoj tradiciji još od najranijih meštara bluesa i gospela, a kojeg su u poetske visove uzdigli snažni suvremeni autori poput Nicka Cavea. Jezik u Boga zagledane osobe, ali i mučene svijetom ogrezlim u otpadništvu i grijehu, u oholom relativizmu i pozerskoj malodušnosti. Jezik duge, bogate književne tradicije na liniji od Williama Faulknera i Flannery O’Connor do Cormaca McCarthyja. Jezik revnosti s postojanim korijenima.

Pa dok pjeva “vječnom Stvoritelju svijeta, koji vlada danom i vlada noći, koji satima daje vrijeme” i poziva svoga Gospodina da “pogleda na pale, da sve krivo ispravi već treptajem” (“Twig” s albuma “Mosaic”), ne propušta upozoravati da “sud ne može biti izbjegnut nevjerovanjem ni manjkom straha ni vašim molitvama svim sitnim idolima ovdje dolje” jer “Gospodin neće biti ismijan, ne ni od tebe ni od mene” (“To Make a Ring” s albuma “Consider the Birds”), gradeći svoj iskaz na zanosu svojstvenom pentekostalnom miljeu, te na poetici američke glazbene baštine. Jezik je to krut koliko i fluidan, premrežen alegorijama i proročkim magnetizmom (ali oslobođen nadmenosti i ohole poze), trajno izazovan i nenamjenski kriptičan (ali nikad odbjegao daleko u pretencioznost), pa ne čudi Edwardsova suglasnost s oprezom vjerske scene s jedne i sekularizmom prožete kulture s druge strane. Suglasnost koja donekle jest poza, ali i trajni izazov za njega samog kao autora s tako jasnim vjerskim uporištem.

I sam, dakle, naglašavajući kako se ne vidi kao dio duhovne scene, odnosno, suvremene kršćanske glazbe, niti da tu glazbu uistinu razumije, Edwards je svoj iskaz gradio na – uvjetno rečeno – mračn(ij)oj strani vlastite religioznosti, poput već spomenute Flannery O’Connor, kontinuirano mijenjajući zvuk koji se i kroz same Wovenhand razvijao od folka do rockabillyja, od countryja do post-punka, od gospela i bluesa do metala, s glazbenim utjecajima u istaknutim figurama poput Johnnyja Casha, Boba Dylana ili Joy Division, da i tako pokušam dočarati širok raspon kojeg ćete čuti od ranih albuma poput “Consider the Birds” ili “Mosaic” do novijih “Refractory Obdurate” i “Star Treatment”. Najnoviji album objavljen još početkom godine, “Silver Sash”, logičan je koliko i ponovno drukčiji, pa i neočekivani nastavak tog začudnog niza.

Nastao kao autorska suradnja (što dosad i nije bio Edwardsov modus operandi) s gitaristom Chuckom Frenchom, aktualni Wovenhandov album već se na prvu doima kao impozantni, monolitnim zvukom ožbukan proglas. Nalik nečemu što bi nastalo u recentnijoj radionici Scotta Walkera, “Silver Sash” teškoprohodni je transžanrovski složenac gustim gitarskim slojevima udaljen od početaka karijere, ali s prepoznatljivim autorskim i izvođačkim pečatom. U stihovima nikad oskudnijim fusnotama, koji se nižu poput naslaga vlastite jeke, na podlozi gustog, ali ne i prenatrpanog zvuka koji priziva (post)apokaliptične pustopoljine (ili možda starozavjetna prizorišta), album je to koji se kalio godinama (prethodni album, “Star Treatment”, objavljen je još 2016.), mahom tijekom najtmurnijih pandemijskih dana, u kućnim studijima i bez vremenskih imperativa, što se dade i čuti u svemu navedenome.

Istodobno epskog zamaha i intimističnog zanosa, “Silver Sash” na tek nešto više od pola sata, kroz devet finim vezom nanizanih pjesama, pripovijeda ne toliko pričama koliko prizorima, naoko nabacanima u nisku proglasa s kakve starosvjetske agore. Usijana i slomljena zvona, žezlo u Evinim rukama, levijatani i zmije, toponimi na potezu od Nila do Omahe, od puta za Emaus do Heliopolisa i Eleusine dolaze preko intenzivne, ponegdje, primjerice u “Omaha” i “Sicagnu”, i abrazivne glazbene glazure kao bljeskovi, slike nikad dovoljno izoštrene da bi ponudile jasnu pripovijest, ali upečatljive već u samoj izvedbi i u dojmovima koje Edwardsova impresivna izvedba otvara. U toj je mjeri u pitanju i izuzetno zahtjevan album, čije pjesme bježe od uobičajenog shvaćanja melodije, baš kao što bježe od vlastitih pojašnjenja. Sve što nam Wovenhand ovdje ostavljaju ekspresija je Bogom “progonjena” duha, nestalnog samo u svom pozicioniranju unutar svijeta s kojim je u raskoraku. Ono što jest stalno Edwardsovo je već spomenuto sidrište koje i uvjetuje ovako predan pjev.

Jer bilo bi čak nepotpuno ovo nazvati pjevanjem; David Eugene Edwards istodobno i govori i pjeva, i zaziva i prijeti, urla i moli. “Silver Sash” nije album koji će vas uljuljkati, baš kao što to neće uspjeti ni nenadmašne, prekrasne koliko i zastrašujuće pripovijetke također deklarirane i predane vjernice Flannery O’Connor. Album je to koji će vas možda i protresti, čak zastrašiti, album koji nije za svačiji ukus (a koja to glazba uistinu jest?), ali koji predstavlja svoga potpisnika kao svojim poslanjem posve zanesenu figuru.