Lauren Daigle – “Lauren Daigle” (Atlantic Records / Centricity Music, 2023.)

The National – “Laugh Track” (4AD, 2023.)

Za razliku od nekih čak ne tako davnih vremena kada nije bilo neuobičajeno da glazbenici objavljuju albume svake ili bar gotovo svake godine, imam osjećaj da je u novije vrijeme ta dinamika bitno sporija. Možda u onoj mjeri u kojoj su sami albumi postali format na kojem se manje inzistira i kojeg su zamijenile kraće forme, ali i digitalne platforme. Zato me, čak neovisno o samoj kvaliteti (avansno, mogao bih reći), raduje što imam priliku ovdje, na jednome mjestu, predstaviti dva albuma čiji su nas potpisnici ove iste godine već počastili s po jednom zbirkom, a da sve bude još slađe i prigodnije, o ta oba naslova mogli ste čitati na istom vam omiljenom portalu.

Pa dajmo prednost dami…

Mlada američka glazbenica Lauren Daigle svojim je eponimnim albumom iz svibnja već tada najavila da će ta zbirka pjesama dobiti svoj nastavak najesen, kao plod kreativno bogatog (post)pandemijskog razdoblja. Ispostavilo se ipak da je svježe objavljen nastavak zapravo tek kompletiran album – “Lauren Daigle” u svom drugom izdanju donosi nam tako ponovno deset pjesama izašlih na ovoproljetnom izvorniku te uz njih novih trinaest glazbenih pripovijetki, što je samo po sebi, s obzirom na samu količinu glazbe skupljene sada na jednome mjestu, vrlo sklizak teren…

No, da se podsjetimo, u proljeće se ova, kako su je zbog stila pjevanja i tema često znali nazivati, “kršćanska Adele” pet godina nakon trijumfalnog (i vrlo dobrog), Grammyjem ovjenčanog albuma “Look Up Child” vratila s prvijencem za snažniju (i svjetovniju) diskografsku kuću (dotad je objavljivala na etiketi Centricity Music, orijentiranoj suvremenoj kršćanskoj glazbi), nastavivši svjedočiti svoju vjeru u Gospodinovu iscjeljujuću i iskupljujuću moć u svijetu koji nastavlja tonuti u relativizam i samoljublje. Lauren je očito dobila prilično odriješene ruke, zahvaljujući ne samo neupitnom glazbenom talentu, već i očitom snagom i uvjerljivošću da dođe i do slušateljskih krugova daleko širih od uobičajenih Contemporary Christian Music zajednica. Tako je usprkos nekim tipično pozerskim medijskim bacanjima klipova pod noge (tendenciozni upiti za njezine stavove o homoseksualnosti kao grijehu i o pobačaju u zakonskoj legislativi…) ova mlada dama nastavila i pod glomaznijom srednjostrujaškom diskografskom etiketom pjevati prije svega o zahvalnosti na Isusu kojeg vidi svugdje i koji – baš samo On – može svijet bojiti u sve te boje koje je prosula po naslovnici prvoga pa sada i drugoga sveska svoje velike eponimne zbirke.

I dok je na proljetnom izdanju njezina glazba djelovala kompaktno i zaokruženo, dojma sam da je netom izašli nastavak ipak više nešto poput nadopune nego ravnopravna glazbena zbirka. Doduše, preslušavši ovaj “produžetak” svibanjskog albuma, prvo što se nametnulo kao dojam je da je za sve te pjesme Lauren Daigle zaista imala duboko motiviranu potrebu objaviti ih u jednom, istom “notesu”, kao težnju ne samo da opjeva prijelomno razdoblje svoje i karijere i života, već i da na sebi najiskreniji način to sve skupa ukalupi u glazbu za što šire mase, makar bez pravog uvida u sve što iz toga može proizaći. Jer, njezina je glazba uistinu široka zamaha, a nigdje izvan okvira odabranih receptura, pri čemu joj glas slobodno lebdi nad tim zadanim stazama kao ipak temeljni, presudni instrument koji će prenositi njezine poruke, priče i težnje.

“Lauren Daigle” sada je tako donio i pomalo suvišne pjesme, poput zašaćerene balad(ic)e “21 days”, suhoparnog destilata gospela “Turbulent Skies” ili jednostavno nerazrađene završne “You’re All I’ll Take with Me”; te pjesme na tren sugeriraju kako je ovaj “dvosveščani” koncept možda ipak bio prevelik zalogaj, ali odaju i očitu radost u samom stvaranju glazbe koju Lauren iskazuje i kroz najslabije uratke. Zato ove pjesme, baš kao i zanimljiva tri vokalno-instrumentalna “Interludea”, svjedoče i svojevrsnu razigranost, možda i javno traženje pravog ključa kojim bi posve otvorila svoje kreativne škrabice. Ono što nikako ne propušta iskazati rečeno je pak na samom početku ovoga novog sveska – “Prenesi moj strah u vjeru, moje beznađe u radost, moju samoću u življenje; tamo me vodiš Ti, na putu sam na Goru Spasenja, tu sam da budem promijenjena, da budem slobodna” (“Salvation Mountain”) – njezina vjera da je vođena najbeskompromisnijom i najsavršenijom od svih ljubavi, ali i da Milost vodi sve nas, ukorijenjena u našim životima kao stalna, neugasiva snaga, ostaje osnova lirike ove kantautorice, čak i kad se čini da se i previše odlazi u tipične srednjostrujaške pop vode. Zato je njezino “Be Okay” u istoimenoj pjesmi uvjerljivije od uobičajenih poštapalica toga tipa i zato se sve njezine pjesme u isto vrijeme čine ljubavnima i vjerskima – možda spretna igra za pridobivanje šire publike, a možda i prirodan tijek, razvoj jednog rukopisa? Vidjet ćemo u, vjerujem, vrlo bliskoj budućnosti. Pri čemu ovu prvospomenutu opciju uopće ne treba gledati kao nešto loše. Naprotiv.

Njezini sunarodnjaci, u nas iznimno popularni The National, za razliku od Lauren, nisu igrali na kartu proširivanja svog tek nekoliko mjeseci starog prethodnog albuma, već su isporučili zaista punokrvni novi album. Doduše, već naslovnicom kojom reinterpretiraju onu s “First Two Pages of Frankenstein”, kao i činjenicom da su pjesme nastajale (bar pisane) u istom razdoblju, za “Laugh Track” bi se moglo reći da je nešto poput direktnog nastavka ili drugog dijela prethodne zbirke, ali u pitanju je ipak samostalno, krvnom slikom drukčije djelo sposobno rječito govoriti o tajnama skladateljsko-spisateljskog zanata.

Album su autor pjesama i pjevač Matt Berninger i njegovo probrano društvo objavili bez najave, pa mi sada tim zvonkije zvuči zaključak vlastite recenzije “First Two Pages of Frankenstein”, u kojem sam spomenuo zalog baš za nastavke, odnosno, za ono što je geneza tog albuma ispotiha, bez pompe i konkretnih riječi sugerirala. Jer, taj album iz travnja ove godine označio je konkretan i jasan završetak stvaralačke blokade koju je Berninger, kao posljedicu tonuća u depresivna stanja, proživljavao tijekom pandemijskog razdoblja. Autor (i bend) koji je svoju poetiku uvijek i gradio na tapiseriji sivih, sumornijih tonova, baveći se manje vedrom, štoviše, tamnijom stranom suvremenog svagdana, bio je, dakle, na samoj granici prepuštanja vlastitim strahovima i prepoznatim “teškim” temama sve opipljivijima u svojoj životnoj praksi. Uglazbljene prve dvije stranice romana o Frankensteinu zvučale su i prepoznatljivo i svježe, okrjepljujuće i za svoga potpisnika i za pažljivog slušatelja. Nije to bio nekakav novi vrhunac u diskografiji benda, ali doimao se kao točno onakav album kakav je Berningeru i The National trebao, i kao realan doseg i kao jasan dokument trenut(a)ka svoga nastajanja.

“Laugh Track” dolazi nam, dakle, nepunih pet mjeseci kasnije, kao plod istog kreativnog zamaha, opet uz nekoliko gostovanja biranih kolega, koji se i ovdje doimaju kao dio koncepta “with a little help from my friends” (da se okoristim naslovom iz pjesmarice Beatlesa). Tako se kantautorica Phoebe Bridgers ponavlja u toj ulozi, dok joj se na ovo albumu pridružuju još Rosanne Cash (najstarija kći Johnnyja Casha) i Justin Vernon iz benda Bon Iver, koji gostuje u pjesmi “Weird Goodbyes”, singlu koji je izašao još lani, ali nije završio na “First Two Pages of Frankenstein”. Ta gostovanja i ovdje podcrtavaju (samo)terapeutski podtekst kojeg ove postpandemijske i postdepresijske pjesme nose u svom tkivu kao zdravu kaloriju.

No, iako i Rosanne Cash u iznimno pitkoj “Crumble” i Phoebe Bridgers u dirljivo nježnoj naslovnoj pjesmi dođu baš kao dobrodošao dodatni sastojak (u Rosanneinu slučaju zaista sjajno pogođen), prava snaga, pa i motorika novih Nationalovih pjesama leži u samom Berningerovom rukopisu te u opuštenoj glazbenoj međuigri tom istom rukopisu posve prilagođenih i u tom ključu ugođenih gitara i klavirskih tipaka braće Dessner te ritam-sekcije braće Devendorf. Za razliku od zagušenijih, sintetiziranijih bubnjarskih dionica na prethodniku, palice Bryana Devendorfa sada su uposlenije i slobodnije, a i cijeli album posjeduje fini, glatki fluid, što ga čini čak i boljim, a svakako pristupačnijim i lakše dopadljivim od u travnju objavljene zbirke. Iako “Laugh Track” – logično – slijedi isti narativ kojeg su zacrtale u isto vrijeme nastale pjesme s prethodnika, dakle, svojevrsno opjevavanje krajobraza nastalog nakon podizanja iz jedne od verzija beznađa, njegove su pjesme življe, slobodnije dišu, što je najvjerojatnije posljedica rada na njima tijekom turneje, u jednoj vrlo živom i dinamičnom ozračju…

Zato deseti album The National, makar iznjedren iznimno brzo nakon povratničkog devetog, zvuči tako oslobođeno, a da pritom ni za milimetar ne odstupa od autorsko-izvođačkih postulata svojih potpisnika. Zato zvuči i kao potvrda povratka u stvaralačku formu, ali i – još važnije – obnove kreativnog nagona koji nam je ponudio već toliko lijepe, teške, ali ne i beznadne, očaju prepuštene glazbe. Ta obnova, ta iznova pronađena radost i elan možda najzornije reflektira zaključna pjesma na albumu, velvetovski razuzdana, energijom nabijena “Smoke Detector”, snimljena u lipnju za vrijeme tonske probe u Vancouveru kao plod očite želje svih članova benda da stvaraju, snimaju i sa svojom se glazbom saživljavaju zajedno, kao obitelj. Kao bend koji kao da u istoj pjesmi stalno ponavljajući stih “ne znaš koliko te puno volim” nosi na rukavu kao oznaku i podsjetnik, zajednički nazivnik.