‘Prvi koraci’ mlade glazbenice Pave nude pjesme radosna, u glazbu zaljubljena duha

Pava – “Prvi koraci” (Croatia Records, 2022)

Iza pomalo neobičnog imena Pava (d)očekuje nas širok osmijeh i moćan glas mlade glazbenice iz Mostara, koja je nedavnim preseljenjem u Zagreb u sam osvit pandemije u ladicu s uspomenama preselila i sve dotadašnje glazbene nedoumice. Pava Ćorić se, naime, s glazbom družila odmalena, upisavši se s deset godina u glazbenu školu (klavir), bila je (bar na neki način, ako se ne varam, i ostala) ponosna članica Akademskog zbora ProMusica iz Mostara te aktivna članica zbora pri mostarskoj župi sv. Tome Apostola, i očito je bilo samo pitanje trenutka ili konkretne odluke da se ta vrlo živa ljubav prema notama i pjevanju, osobito sada kad je toliko platformi i kanala da se novi, mladi glas predstavi najširem krugu ljudi, realizira i kao poziv, odnosno, odaziv.

Na hrvatskoj glazbenoj sceni pritom ne ponestaje novih, svježih autorskih i izvođačkih glasova pa smo zadnjih godina svjedoci prave male bujice imena koja ne samo da obećavaju, već sada već očito ostavljaju i dugotrajniji, indikativan trag. U tom kontekstu Pava dolazi kao dio cijelog vala, što u konačnici uopće ne mora biti olakotna okolnost, čak naprotiv. I baš se zato ne bih ni potrudio nabrajati njezine mlade kolege, o kojima sam ionako ovdje već pisao, već bih se radije usredotočio na konkretan unikat: je li Pava nešto uistinu novo, snažan glas koji više nego zavrjeđuje vašu pozornost i što nam donosi njezin dugosvirajući prvijenac, koji je uostalom i povod ovim pitanjima?

Do njezinih “Prvih koraka” vodilo je relativno kratko vrijeme puzanja, da se nastavim koristiti srodnom terminologijom. Jer, nakon što je prošloga ljeta, u duhu vremena samostalno objavila svoj prvi singl, melankolični pop “Ponekad”, postavši negdje usput i klavijaturisticom benda Talvi Tulli Vinka Ćemeraša, Pava je brzo došla do ugovora s našim najdugovječnijim diskografom Croatia Records, po njihovim ih riječima oborivši s nogu. Samouvjerena izvedba, koja doduše mnogo duguje megapoznatim joj kolegicama poput Nore Jones, ali koja otkriva i prostora željan, entuzijazmom pogonjen talent, prepoznata je, dakle, praktički odmah, čemu se mlada glazbenica odužila novim pjesmama, “Budi mi dobro” i “Dopusti mi”. Iz pjesme u pjesmu polagano bruseći svoju poetiku očito smještenu u najširi prostor pop-glazbe, neopterećena ladicama kojima ta najšira žanrovska paleta obiluje, Pava se pokazala i voljnom i sposobnom ove jeseni zaokružiti cijelu zbirku pjesama sposobnih pak predstaviti je u punini autorsko-izvođačkog trenutka.

No, ne pokazuje taj kratki put do prvog albuma samo Pavinu odlučnost i radni elan, već ukazuje i na gotovo romantičarski pristup stvaranju glazbe. U doba singlova i sve kraćih prezentacijskih formata, kada je sve teže zadržati pozornost slušatelja na imalo duže vrijeme (čemu ne odolijevaju ni iskusniji glazbenici), mlada se Mostarka sa zagrebačkom adresom brzo odlučila baš na album kao format kojim će se najpotpunije predstaviti u datom trenutku. To što su sličan put odabrali i neki joj kolege novaci u poslu, ostavlja nadu da, uz samu ambiciju koju je ipak lakše podebljati albumom nego čak i niskom singlova, svi ti mladi umjetnici ipak glazbu žive i doživljavaju na razini dubljoj od pukih koraka i kratkoročnih istupa. “Prvi koraci” u Pavinom slučaju baš i tim naslovom kao da na najljepši način zaokružuju upravo to – prvu etapu na, poželimo joj, dugom stvaralačko-izvođačkom putu, etapu koja je jasno i prepoznata kao takva i koju ta i takva zbirka na najneviniji, čak i bar naoko bezbrižan način dokumentira.

Album je ovo koji već nakon prvog slušanja odaje sve svoje postulate, koliko se god ta riječ činila možda isuviše ozbiljnom i teškom za jedan ovako nepretenciozan i radosnom lakoćom stvaranja obilježen naramak pjesama. Za početak, posrijedi nije nikakva ni stilski ni tematski skockana niti jasnim rezovima obrubljena zbirka, već prije svega inventura jednog početn(ičk)og rada, odnosno, pravo malo igralište vedra, kreativnim silnicama prepuštena duha. Rastresitost materijala baš zato u “Prvim koracima” nije mana (nije, doduše, automatski ni vrlina), već samo radoznalo ispitivanje terena, ako ćemo koristiti i patetičniju terminologiju, traženje vlastitoga glasa.

Otvarajući album s energičnom “Slobodan”, Pava kao da nam je predstavila ne samo sebe, svoj glas i poetiku, već i cijeli bend, jer već tu na samome početku sve pršti razigranom svirkom i vedrim vibracijama. Istovremeno, koliko god sam vokal bio ključni adut, razvidno je da se drži receptura kakve mladi vokalisti pripremaju za svoje prve nastupe na reality-show natjecanjima i u sličnim prigodama. No, baš takav dojam polako kopni kako se pjesme izmjenjuju i kako postaje jasno da nijedna od receptura nije do kraja kuhana, da je malo što tu definirano, jer za definicije nema ni potrebe. “Kraj mene” je tako gotovo rutinska pop-rock balada nalik onom što je Parni valjak s lakoćom radio na trijumfalnom albumu “Buđenje” dok već kroz “Loše namjere” iskre i pop-punk začini kakve su koristili nešto joj stariji zagrebački kolege iz sada već bivšeg Kinokluba, baš kao što “Budi mi dobro” polako prerasta i u gospel, što bi Pavi mogao biti možda i najprirodniji put za razvijanje pjevačkog, pa i autorskog talenta. Mnogo, dakle, različitih, ali i dovoljno bliskih rješenja i stilova našlo se ovdje na relativno malom prostoru od tek nešto više od pola sata…

I u tom rasponu prva zbirka pjesama Pave Ćorić funkcionira gotovo pa savršeno, jer za prazan hod jedva da i ima mjesta, a pjesme vrlo vješto balansiraju između srednjeg i sporijeg tempa, sa stihovima kao iz tipično mladenačkog notesa, taman dovoljno rječitima da ne budu uteg, pa čak i da dodaju pokoju dodatnu, poželjnu notu. Pjesme su to sposobne svoga slušatelja zaraziti svojim vedrim pristupom za koji niste nikad dokraja sigurni krasi li ga prije pedanterija ili opuštenost. Što je bliže istini u krajnoj liniji nije ni bitno (odgovor najčešće i leži negdje u sredini), jer i melankoličnije pjesme, poput svakim novim slušanjem sve ljepših “Ponekad”, “Dopusti mi” ili “Sigurno je lijepo”, ni na trenutak ne zvuče i tužno, a o dojmu koji će ostaviti na vas da i ne govorim.

Da, ovo je glazba u svom najmanje zahtjevnom, a istodobno i najljepšem, najnevinijem izdanju. “Prvi koraci” Pave Ćorić baš su to što naslovom i sugeriraju, s tim da ta konstatacija stoji u najpozitivnijem od svojih raspoloživih značenja. Ova mlada glazbenica taman je toliko ostarjela u duhu da pjesme osnaži sigurnošću u izvedbi i više nego mlada da te iste pjesme nosi s osmijehom kao svoje zastave. Toliko sam puta u nekim ranijim tekstovima naglašavao radost stvaranja kao segment rada po važnosti gotovo jednak samom talentu; u ovom, novom predivnom primjeru “prvih koraka” jedne tek načete kajdanke, to je jasno kao dan kojeg svaka od pjesama na svoj način pozdravlja.