Kad se izvodi i piše iz srca, kad je vođena finim tkanjima čežnje, bez vanjskih diktata i proračunatih manevriranja, glazba može zvučati kao najiskreniji dnevnik. Može pružiti priču čija će naracija slušatelja voditi kroz (kreativni) život svoga potpisnika, ali na način svjetovima udaljen od žutila lovaca na pikanterije i trivijalnosti. Jer, glazba je u tim slučajevima poput bistra odraza svoga autora u zrcalu u koje slušatelj tek treba naći najpogodniji kut gledanja da bi doživljaj bio potpun. A upravo takav odraz kroz svoj desetljeće i pol dug glazbeni put nude nam Laura Rogers i Lydia Slagle, raspjevane sestre rođene i odrasle usred američkog Juga, u saveznoj državi Alabama, u gradiću Muscle Shoals, blizu granice s državom Mississippi…

Mjesto poznato po glazbenim studijima FAME i Muscle Shoals Sound, u kojima su snimali velikani poput Arethe Franklin, Otisa Reddinga, Paula Simona ili Boba Dylana (koji je baš ondje našao pravi zvuk za svoje kršćanske albume), pružilo je dvjema sestrama idealno ozračje za razvijanje talenta naslijeđenog s obje strane obitelji. Naravno, ključne korake Laura i Lydia su prošle pjevajući u mjesnom crkvenom zboru. Njihove glasnice ugađane ljubavlju prema notama, kao i vjerom te strpljivim usvajanjem glazbenih receptura i obrazaca koje su u tom podneblju sveprisutne poput samoga zraka, vodile su ih do vlastitog vremena i mjesta u studiju rezerviranog pod imenom The Secret Sisters, ali bez žurbe i prisile, bilo da govorimo o samom prvijencu ili o stankama između nastavnih mu albuma. A sada već pet albuma dug put zaista nam pripovijeda priču o dvjema predivnim glazbenicama koje su svoju poetiku i glasove brusile poniznim koracima i duhovnom odlučnošću, ni na trenutak se ne odmičući od tradicije koja im je potpirila stvaralački žar i odgojila ih u notama, ali se ni ne plašeći nijednog (is)koraka uvjetovanog samim tijekom vremena i osobnog razvoja…

Zaista, poslušate li njihove prve albume, sjajne, tradicionalnim country/gospel/blues zvukom prožete “The Secret Sisters” i “Put Your Needle Down” iz prve polovice prošloga desetljeća, čut ćete glas tek propupalih, ali glazbe žednih glasova s jasnim kulturološkim zaleđem i korijenjem. Polagano šireći vlastiti autorski repertoar, sestre su na sljedećim albumima (s kojima ste ih mogli pratiti i u ovoj rubrici) polako izbrusile vlastiti jezik, istovremeno hrabar i čvrsto označen tradicijom. “You Don’t Own Me Anymore” došao je nakon sudskog razlaza s menadžerom i promjenom diskografske kuće, dok je “Saturn Return” nastajao tijekom istodobnih trudnoća, ali i u vrijeme kad su izgubile obje bake, s kojima su bile jako povezane. I sve se to reflektiralo na pjesmama u kojima su jezikom svoga podneblja i tradicije izražavale sve strahove i nade, pa i borbe sa svijetom koji se mijenja, ali i trajno pouzdanje u “nebeskog iscjelitelja” čiji im je taj isti svijet i taj isti život ponuđen kao najvrjedniji dar.

The Secret Sisters – “Mind, Man, Medicine” (New West Records, 2024.)

“Mind, Man, Medicine” dolazi sada kao nova stranica najfinijim dvoglasjem pisana dnevnika, na kojoj dvije mlade majke ne samo da se mire sa svojim godinama i odgovornijim životnim ulogama, već i prepoznaju zrelost kao osnovu na kojoj će lakše prihvaćati svijet kakav jest i mijenjati ga u onoj mjeri u kojoj su spremne nastaviti mijenjati sebe. Same priznavajući da su s godinama i sa svime što su im one donijele naučile dozirati pa i skidati pritisak kojeg su dosad dobrim dijelom i same stavljale na svoja ramena, te lakše se miriti s vlastitim ograničenjima bez imperativa za (samo)dokazivanjem, The Secret Sisters su na novom albumu prepoznatljivim potezima kista oslikali prizorište na kojem ne nedostaje ničega što ih je oblikovalo kao glazbenice i žene, ali na kojem se jasno ocrtava njihov sadašnji, za koju epizodu zreliji i odlučniji trenutak. 

“Postoji svjetlo koje vječno sja, ono nije nešto što možeš zavrijediti; na koju god se stranu svijet okrenuo, ono će te uvijek naći“, pjevaju sestre u uvodnoj “Space” i time na samome početku postavljaju jasne okvire svom osvrtu na svijet u kojem je malo što sigurno. Glazba je pritom nježna i minimalistična: s gitarom koja kao da odjekuje iz nedefinirane daljine dok se sintesajzer plaho miješa s klavirskim tipkama, vokali su ti koje zapravo nose tihu, snenu melodiju kojom The Secret Sisters nastavljaju inzistirati na tom svom traženju ljepote, dobrote i suglasja u malim gestama i skromnosti. Nekome će stih poput “Želim da me nastaviš držati na zemlji, da gradimo ovaj život u malome gradu” iz pjesme “Paperweight” zvučati poput neambicioznog, jalovog mirenja sa sudbinom, ali u ovom slučaju to samo znači pronalaženje bitnoga i lijepoga u onom što nam je već nadohvat ruke, kao zdrav i stamen oslonac za bilo koji korak dalje i(li) san više. I to zvuči kao životna lekcija koliko i kao plod baš takve glazbe u koju su se Laura i Lydia još u djetinjstvu zaljubile, glazbe koju je prožimala neugasiva vjera da smo vođeni sigurnom, savršenom ljubavlju prožetom rukom. Lekcija koja će nas upozoriti da nas naše rane svakodnevno definiraju kao “oštećenu robu”, ali koje zacjeljujemo samo ljubavlju (u pjesmi “All the Ways”). Lekcija, da, ali neusvojiva bez poniznog korištenja talenta i njegova suglasja sa svakodnevnim koracima u svijetu punom izazova.

Veze s bližnjima okosnica su praktički svih pjesama na “Mind, Man, Medicine”. Zato na potezu od spomenute “Space” sa stihovima poput “Uvijek će postojati crta što proteže se od tvoga srca do mojega” do predivne dvodjelne završnice albuma, sačinjene od majčinski intonirane “I Can Never Be Without You Anymore” i countryjem prozračene laganice “I’ve Got Your Back”, dobivamo cijelu nisku ljubavnih izjava koje nadilaze tjelesno i površinsko. Ne bez razloga, jer baš na nedavnim životnim raskrižjima, gdje su se jedni rađali, a drugi odlazili Gospodinu pred lice, sestre su, izražavajući se sve vrijeme kroz svoju glazbu, prolazile kroz neminovna preispitivanja. Što je pak nužno donijelo i do onih manje sentimentalnih zaključaka, poput spoznaje kad je vrijeme da se kaže i pokoje zbogom, kao u rokerskoj “Never Walk Away”, gdje se sestre na tako nečem zahvaljuju, svjesne koliko bi im samima to bilo teško priznati. A da sve ne ostane samo na osobnome, The Secret Sisters su ispotiha otpjevale “If the World was a House”, gdje su se, zamislivši, kako naslov sugerira, svijet kao prilično gusto nastanjenu kuću zapitale bismo li, da se kuća zapali, taj požar skupa gasili ili bismo je pustili da izgori. Imajući itekako na umu sve podjele današnjeg ne samo zapadnog društva, kao i ratove što sve ozbiljnije prijete općim raspirivanjem mržnje, Laurin i Lydijin zaključak glas je neugasive nade Božje djece: “Ne bismo bili stranci, ne bismo bili neprijatelji; skočili bismo u vatru i ja bih spasila tebe, a ti mene“.

Sve te crtice The Secret Sisters ispisuju baš kao nastavak dnevnika čije su korice oblikovane još u crkvenom zboru u Muscle Shoalsu, a koji je prvu ispisanu stranicu dobio s eponimnim prvim albumom. Kroz glazbu koja se razvijala bez da je bježala od prethodno usvojenih receptura i kroz tekstove koji dosljedno reflektiraju Laurine i Lydijine preokupacije, nade i brige. Pa i kroz onaj tehnički dio samog posla, gdje su, nakon suradnji s imenima poput T-Bone Burnetta i Brandi Carlile preuzele i dio producentskog posla, a sve kao plod umjetničkog i životnog sazrijevanja. Pouzdanja u svoj talent koji nije puko, danas do razine idolatrije uzvišeno samopuzdanje, već je izdanak povjerenja u više vodstvo i poniznosti što iz takvog povjerenja proizlazi. “Mind, Man, Medicine”, koji samim naslovom pokušava reći da je rezultat već cijele palete lakših ili nešto manje lakih životnih odabira i pokušaja, album je koji sve dosad navedeno sabire u jedanaest malih, nenametljivih pjesama, modernih po temperamentu a tradicionalnih po ishodištima. Album s dovoljno glazbene ljepote da će vam se svakim novim slušanjem činiti sve ljekovitijim i darežljivijim.