Jason Isbell and the 400 Unit – “Weathervanes” (Southeastern Records, 2023.)

Tri godine nakon sjajnog, tijekom pandemijskog lockdowna sastavljenog, albuma “Reunions”, odnosno dvije godine poslije ipak manje zanimljivog albuma obrada “Georgia Blue”, američki se kantautor Jason Isbell ponovno udružio sa svojim pratećim sastavom 400 Units da bi nam zajedno ponudili novu autorsku zbirku pjesama. Pjesama kakvih u svom sanduku ovaj glazbenik iz Alabame ima, dalo bi se naslutiti, napretek. Što je, naravno, tek dojam, jer ako je išta sigurno kad je ova kajdanka u pitanju, to je da su sve te verse i note, rasute po sada već, evo, osam autorskih zbirki, svoj put od autorova uma i duše do naših zvučnika probijale srčanošću svojstvenom uistinu najvećima (ovdje se ne bez razloga među prvima nameće Bruce Springsteen) te lakoćom pripovijedanja kakva može proizaći samo iz tako srčanog i iskrenog kreativnog duha.

A Isbellu ne nedostaje ni duha ni gorkih životnih iskustava, ni talenta ni iz gorčine i padova naučenih lekcija. Kad sam svojedobno pisao o “Reunions”, kao uvodna misao nametnula mi se ljepota kao presudan nutrijent kreativnosti, odnosno, umjetnosti – ljepota ne kao površinska nijansa ili pitanje stila, već ona koja korijenski uvjetuje sam kreativni čin, koja mu je razlog i nužan ishod, neovisno o samom tonalitetu. Ljepota koja u Isbellovoj poetici proizlazi iz, u rokerskom imaginariju gotovo stereotipnih životnih padova, ali, kako sam već natuknuo, prvenstveno iz svega onoga što mu je pruženo nakon njih. Iz života kao takvog, kad se prihvate i spoznaju njegovi darovni aspekti te kad se stvori potreba za zahvalnošću na svim otvorenim putovima i saznanjima. Za čovjeka koji se u vrlo mladim godinama našao u praktički ravnopravnoj, partnerskoj ulozi u bendu tada već prekaljenih rokera Drive-By-Truckers i koji je brzo upao u sve zamke takvog načina života, novi su se putovi otvarali već po izlasku iz benda, pa je samostalna karijera, uz pomoć kolega iz rodne Alabame, okupljenih pod imenom 400 Unit, postala i terapija i sazrijevanje, nužno ustrajanje u glazbenom izražavanju i poligon za propitkivanje vlastitih granica.

I baš to je ono što, naravno, uz sam talent, odaje ljepotu u Isbellovoj glazbi. Lakoća kojom on podastire svoje stihove u tipično američkoj, tradicijski usmjerenoj naraciji, te melodije nalik tolikima postojećim ne zbog samih nota koliko zbog biranih instrumenata i aranžmana nikad dalekim od davno utvrđenih suzvučja americane. Lakoća kao plod predana rada i promišljanja svakog stiha bez da se sav taj trud osjeća i(li) čuje kao uteg ili zanat(lij)sko šepurenje. I baš je sve to utkano i u samu genezu najnovijeg mu albuma “Weathervanes”, začetog na repu pandemijske ere i posve osmišljenog pri povratku na glazbene pozornice i u društvo u cjelini…

Jason Isbell – Weathervanes

Satkan od pjesama, kao i dosad, izraženo narativne strukture, novi je Isbellov album još jedan zaron u suvremeni, a istodobno i svevremeni američki svagdan, slojevit i bogat detaljima, a posve neopterećen intertekstualnošću i velikim istinama. I baš kao što je to slučaj s najboljim američkim kantautorima sličnih tematsko-motivskih zamaha, ključ uspjeha pritom ne leži toliko u samom znanju kako i kamo s riječima koliko u intuitivnom, neglumljenom poznavanju samog “terena” koji služi kao poprište svih tih životnih drama koje nam pjesme donose u technicoloru. Poznavanje koje nije naučeno, pročitano, već proživljeno i shvaćeno. Shvaćeno ne kroz same životne etape, već kroz ono što je došlo nakon svake od etapa, a što je vodilo boljem, iskrenijem poznavanju ne samo sebe, već i drugoga, bližnjega, bez čije ruke (ali i potrebe i čežnje) nije moguće spoznati sve aspekte i potencijale zahvalnosti i odgovornosti, suosjećanja i sebedarja.

Isbellove pripovijesti, po prokušanom receptu, miješaju intimno i univerzalno, osobna iskustva s tuđima, izmišljenima i posuđenima. Ne da bi se nešto osobno skrilo, već da se kroz što detaljniju, pa i univerzalniju priču dođe do životni(ji)h problem(atik)a. Otvarajuća, bez instrumentalnog uvoda lansirana pjesma “Death Wish” govori nam tako o autodestruktivnoj ženi i životu s njom, prije svega o ljubavi nužnoj za otimanje očaju (“Ne želim se boriti s tobom, dušo, ali neću te ostaviti samu“), ali to vrlo lako može biti i Isbellova projekcija sebe samoga u ženski lik, dok, primjerice, prigodno rokerskija “When We Were Close” praktički izravno govori o uslijed predoziranja prerano preminulom prijatelju i kolegi, kantautoru Justinu Townesu Earleu, ne bez samonametnutog i potencijalno destruktivnog osjećaja krivnje (“Zašto nisam ja bio taj? Zašto nisam ja?“). I dok “Save the World” govori o utjecaju pucnjava u školama na psihu, recimo to tako, prosječnog Amerikanca (samog Isbella ili tek fiktivnog junaka pjesme, u načelu je svejedno), “King of Oklahoma” posebno dirljivo progovara o ovisnosti i životnom potonuću kroz niz karverovskih detalja. A posebno je potresna priča iz “White Beretta”, ispričana iz perspektive čovjeka koji se dvadeset pet godina kasnije kaje što nije uistinu bio podrška svojoj djevojci kad se odlučila na abortus (“Mogao sam biti nečiji otac… Odgojen u Crkvi, ispran krvlju, jer svi smo spašeni i prije nego što smo napustili dom“), ispovijest koja nadilazi svjetonazorske sukobe i spušta konkretnu problematiku u brutalno realne životne razmjere (Isbell inače ipak, koliko mi je poznato, spada u zagovaratelje “prava” na pobačaj ili im se bar ne protivi)…

Sve to uz fine, tople aranžmane prožete countryjem ozračenim gitarama, violinama i gudačima odiše neposrednošću kakvu Jason Isbell očito usavršava do zadnjih ili bar novih detalja. Štoviše, produkciju albuma potpisuje ovoga puta on osobno, nakon što je to albumima unatrag briljantno odrađivao Dave Cobb. Takav self-made pristup nije toliko promijenio sam zvuk, koliko je možda donekle opustio same prste na instrumentima; “Weathervanes” zvuči, naime, prije svega kao plod benda, gotovo nimalo kao kantautorski uradak, te kroz svoju glazbenu tapiseriju svjedoči ne samo Isbellovo autorsko (i izvođačko, jer u pitanju je vrstan pjevač i gitarist) umijeće, već i bogat potencijal benda svjesno, po misiji postavljenog u sjenu. U pitanju je zbirka toplih i bogatih tekstura koje se razotkrivaju sporo, nakon upornih slušanja, a u konačnici razotkrivaju svoga potpisnika kao jednog od najautentičnijih i najtalentiranijih suvremenih američkih kantautora. No, ono bitnije od pukih etiketa, koliko god zaslužene bile, stoji u samom rukopisu – u poetici čovjeka svjesnog pruženih mu drugih prilika i odgovornosti koja ide uz njih, posebno kad životna misija postane kreativni proces.