Nedavno sam nakon punih dvadeset godina ponovno uživala u književnom klasiku Sienkiewicza zvanom Quo vadis. Nije baš knjiga za plažu, ali je definitivno knjiga za dušu.Kako sam je prvi put čitala negdje na svom pragu punoljetnosti, zanimalo me u kojoj će mjeri moj doživljaj piščevih promišljanja i priče glavnih aktera biti istovjetan onome kad sam je prvi puta čitala, a u kojoj će mjeri biti različit. Bilo je jednog i drugog.

Tada me više oduševljavala romansa rimskog patricija i mlade kršćanke i bilo mi je najvažnije što će na kraju biti s njima, a velika i prekrasna priča, bezvremenska priča stajala mi je nekako u pozadini. Djelatnost apostola, prvi progoni kršćana u Rimu, u biti glavna okosnica romana bili su mi okvir priče, ali ne njena bit. Sada u zrelijim godinama cijela se stvar okrenula naopačke – u biti sad sam je i doživjela kako je pisac, vjerujem, i želio, svakako je preporučam za čitanje, no dala mi je i temu za razmišljanje.

Kakvi smo mi, kršćani 21 . stoljeća u odnosu na prve kršćane? Prvi kršćani su bili proganjani, hapšeni, gubili su glave u arenama i tamnicama, skrivali se u predgrađima i pod zemljom, ali svog Boga nisu zatajili. A nisu zbog toga ostajali zbog posla, već zbog glave! Išli su za Njega u smrt- ili bolje rečeno, u Život, natopivši temelje naše Crkve svojom mučeničkom krvlju i postajući svjedoci vjerodostojni ništa manje od samih apostola, poručujući svima nama koji ćemo tek doći – Gledajte nas. Mi smo za tu istinu bili spremni umrijeti.

Gdje smo mi u toj priči? Pisala sam već vezano za to, i u 21. stoljeću postoje arene u kojima nas ne čekaju lavovi već ptice rugalice. Nije lako biti kršćanin danas.Moderni svijet, u svom suludom i užurbanom ritmu guta i mrvi čovjeka, njegovu osobnost, njegove emocije, moralni kodeks, sve je toliko postalo instant i brzo – brza hrana, brzi odnosi, informacije uzimamo i procesuiramo brzinom svjetlosti – ispljunemo ih i idemo dalje, gazimo dalje, da ne pregaze nas.

U tom smislu onda imamo i fotografiju sa zagrebačkog Jaruna otprije par dana, gdje vidimo kako na plaži leži pokriveno tek pronađeno mrtvo tijelo nekog muškarca, a tri metra dalje , iza trake, bezbrižno ljenčare kupači, mažu se kremama za sunčanje, čitaju knjigu, skrivajući svoje oči i dušu iza sunčanih naočala, dijete marenda sendvič, sve u tom stilu, i slika definitivno govori tisuću riječi, ali samo jednu ne govori – a to je dostojanstvo. Ovdje fali ljudskog dostojanstva.

S obzirom na osamdeset i nešto posto deklariranih katolika (kršćana još više) u Hrvatskoj, sukladno zakonu brojeva moralo ih se naći u znatnom broju i na ovoj jarunskoj plaži. Mislimo: Ma to su nekakvi čudni ljudi i zgražamo se, a ne vidimo da smo to MI. Mi smo to postali. Ovo je naše ogledalo. Kad zamislimo kršćanina, jel’ baš to imamo na umu?

Srećom, nikad nije kasno za zamisliti se i vidjeti što baš ja, osobno ja, mogu učiniti po tom pitanju? Pogrešno je misliti: Ma ja ne mogu promijeniti svijet, tko sam ja? Ti si osoba za koju je Bog dao sebe! Dakle i te kako si dragocjen i važan, nemoj prosipati svoju dragocjenost i posebnost uludo! Kreni od sebe, svoje obitelji, svoje najbliže okoline…tako se mijenja svijet i tako se postaje i ostaje Kristov. Kad su jednom pitali Majku Terezu kako je uopće zamislila nahraniti tolike gladne i u potrebi, ona im je odgovorila: Lijepo! Jednog po jednog.

Upravo tako se trebaju hraniti i naša srca, a hrana je ljubav. Nije to novost, ali je novost za mnoge. Papa Franjo nas u svakom nagovoru na to upućuje, pa i u najnovijem kaže: Prava kršćaninova snaga je snaga istine i ljubavi, koja podrazumijeva odricanje od svakog nasilja. Vjera i nasilje su nespojivi. Vjera i jakost, naprotiv, idu zajedno. Kršćanin nije nasilan, već je jak. A o kojoj snazi je riječ? Snazi krotkosti. Snazi krotkosti, snazi ljubavi.

Vratimo se dakle 20 stoljeća unazad i pogledajmo kako su se ponašali prvi kršćani.Pogledajmo sebe i nastojmo rasti u ljubavi. Usmjerimo načas pogled prema generacijama koje tek imaju doći, i na tren pomislimo kakav im primjer dajemo i što im ostavljamo u naslijeđe. Jedno će biti dovoljno: Krista.

Nikolina Nakić

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]