Pričali smo o tome koliko Božje milosrđe zahvati čovjeka i kako je ta promjena jako vidljiva. Vidi se na čovjeku da sija od radosti i čistoće Božje. Vrtila sam tako po svojoj prošlosti i Božjim pobjedama u mom životu, i imala jedan kršćanski ponos zbog preobrazbe mog srca, zbog djelovanja Boga na mene. No jednom mi je mama rekla: “Ali nisi se ti toliko promijenila.”

I zastala sam pred Gospodinom i sama pred sobom. Ako bezveze nabrajam i moje molitve mene ne mijenjaju, pa kako ja to molim? Ako ne bivam promijenjena nakon svetih Misa, kada primim u sebe Krista, kakav je moj pristup euharistiji? Ako moji najbliži ne osjete promjenu mog srca, ako ne ljubim više nego prije, kakvo je moje predanje Gospodinu?

Mogu svjedočiti ne znam gdje i ne znam kome, o brojnim stvarima koje je živi Bog učinio u mom životu – od poboljšanja mog fizičkog zdravlja, ozdravljenja od nekih stvari za koje nisam ni mislila da trebaju ozdravljenje, do čišćenja i preobražavanja moje duše i osposobljavanja mog duha za život djeteta Božjeg… No ako to sve nije vidljivo i ako ne odsijavam tom ljubavi gdje mi je dano – treba mi novi istinski zaokret.

Sve moje postojanje je dokaz da je Bog živ, od moje stvorenosti iz ničega, do sitnica u mom životu koje Bog svojim milosrđem obasipa. No to što Bog u meni mijenja, dok me oblikuje da mu budem sve više nalik, jednostavno mora biti vidljivo na van i očito po tome kako živim. Ne smije samo pisati u mojim tekstovima ili biti izgovoreno kada mi Bog da tu milost da svjedočim drugima o Njegovoj životvornoj ljubavi.

“Nisi se toliko promijenila jer si oduvijek bila bliska Bogu, a te promjene su unutar tebe”, nastavila je moja mama. Njezin topli pogled na srcu mi je posvijestio kako oni, moji najbliži, rastu u Gospodinu skupa sa mnom. I da, promijenila sam se! Promjene jesu vidljive! I iznutra, ali i na van. Mijenjam se. Bog čisti, oslobađa, nadahnjuje, preobražava, izbavlja, tješi, grli i ljubi, i ludo me voli! Moje srce je mekše, više sam nalik ljudskom biću, bolje molim i više volim. Na putu sam svog posvećenja. Sve bolje i jasnije uviđam svoje grijehe i propuste.

I baš kao i kod svih Božjih miljenika, dakle kod svih izloženih Njegovu milosrđu, uistinu jesam bila bliska Bogu, ali ništa više ili manje poput svakog djeteta koje je iz ljubavi za sebe stvorio. Dakle, ništa drukčija od drugih – u potrebi sam za istinskim obraćenjem. I baš kao i svi, otkrivam koliko popravaka me tek čeka, koliko napredovanja mi je pripremio Bog. I radujem se!

Kako se svaki dan budimo i idemo dalje, tako se nužno pomaknemo prema naprijed. No te promjene mogu biti u službi svetosti i vječnosti, ili svijeta i smrti. Predodređeni smo za putovanje, no sami biramo smjer – jesmo li na životnom hodočašću ili lutamo besmislom. Pa ponovno otkrivam svoj smisao u Kristu. “Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” (Fil 1, 21) Smisao mog života je Bog, koji me je stvorio za sebe i koji mi pokazuje kako živjeti.

I zato se skroz pitajte, zajedno sa mnom: koliko su promjene koje na meni čini Bog, zaista vidljive? Koliko sjajimo ovom svijetu jer smo Božji? I što nam je činiti da bismo istinski rasli u Kristu i pomagali da u ovaj svijet unosimo više Njega?

Gospodin će sijati, no na nama je brinuti o zemlji, kako bi ploda bilo i kako bi nam urod bio obilat (usp. Lk 8,5-8).

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]