FRA ŽELJKO O DANU POSVEĆENOG ŽIVOTA

Priča o posvećenom životu jest ona o traženju lica Božjeg u svemu što nas okružuje

Lice tvoje ja tražim. To činimo i u postu i u molitvi, u služenju drugima, u poštivanju prirode i okoliša, u poštivanju drugih osoba i njihovog mišljenja. To činimo u poniznosti, u strpljivosti, u osjetljivosti, u slušanju, u pristojnosti, u čednosti, u lijepom odijevanju, lijepom razgovoru…

 

Časna

Današnji dan je priča o promjeni perspektive. Promjeni načina gledanja, načina razmišljanja, načina življenja. Jer, ustvari, ostajemo kod istih stvari, istih ljudi, istog neba i iste zemlje. Samo što drukčije upotrebljavamo, drukčije se služimo, drukčije smo usmjereni, drukčije razmišljamo o istim stvarima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Za mene nije bilo ništa neobično u tome da spavam na podu, ili na stolici, ili na preuskom ili prekratkom kauču – bio je to način na koji smo živjeli, kao i tisuće drugih poput nas, koji bi probdjeli noć i otišli spavati gdje god bi bilo mjesta. Čudno je da nismo dublje razmišljali o tome, jer da je netko predložio da spavamo na podu za pokoru, za Božju ljubav, taj bi prijedlog bio shvaćen kao uvreda za našu inteligenciju i ljudski dignitet! Kakva barbarska ideja! Za pokoru se izlagati neudobnostima! A ipak smo mislili da je sasvim logično prespavati na taj način nakon jedne večeri posvećene ugodama. To pokazuje proturječnost mudrosti ovoga svijeta. Thomas Merton

Ono što nekome izgleda kao samo nešto obično, svakodnevno, to nekoga nuka na zahvaljivanje Bogu, na davanje hvale Bogu ne samo svojim riječima, ne samo svojim ponašanjem, određenim ustupcima i žrtvama, nego čitavim svojim životom. To je, zapravo, priča o posvećenom životu. Životu kojeg posvećuje sam Bog preko svega onoga što je Božji dar, preko svega onoga što nas okružuje, preko svake osobe, svakog Božjeg stvora…

Franjina Pjesma stvorova je jedan od najboljih prikaza kako čovjek gleda na svijet oko sebe kad ga zahvati Božja milost. Onda i voda i vatra, zemlja i oblaci, sunce i mjesec, zvijezde i zvijeri zemaljske postaju naša braća i sestre. Kad je čovjek zahvaćen Božjim Duhom, Božjom milošću, onda ne samo da ima potrebu hvaliti Boga, pjevati mu pjesmice i izgovarati molitve, nego slaviti Boga u svakoj prilici i prigodi, bilo to zgodno ili nezgodno. Slaviti Boga u ljudima, osobito onima potrebnima – Franjo je to činio na osobit način prema siromašnima i gubavcima. Slaviti Boga u prirodi – Franjo je osobito volio samotna mjesta u prirodi gdje se mnogo molio i tražio lice Božje.

Lice tvoje ja tražim. To činimo i u postu i u molitvi, u služenju drugima, u poštivanju prirode i okoliša, u poštivanju drugih osoba i njihovog mišljenja. To činimo u poniznosti, u strpljivosti, u osjetljivosti, u slušanju, u pristojnosti, u čednosti, u lijepom odijevanju, lijepom razgovoru…

Mudrost ovoga svijeta ti nalaže da ne trebaš biti lijep ni pristojan prema drugome, osim ako ti ne treba nešto od njega. Pa i mi sami znamo ponekad upitati ljude je’l to im nešto treba kad su previše ljubazni prema nama ili kad nam čine nešto lijepo, kupe nam kakav dar… Znamo se i našaliti kad dođemo tako kod nekoga i počinjemo razgovor i susret riječima da nam ništa ne treba, nego eto tako… Naši odnosi često postanu trgovina. Tebi treba nešto, daj mi nešto zauzvrat…

Što da učinim Gospodinu za sve što mi je učinio… To se pita na osobit način osoba koja odlučuje živjeti u samostanu, položiti zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. To se pita osoba i pokušava ne svesti svoj život na trgovinu s Bogom. On mi je dao nešto, što ću ja sad Njemu. Jer Bog ne postaje veći što mu ja više dajem. Ja više otvaram svoje srce što više surađujem s Bogom. Kad polažemo naše zavjete onda govorimo kako nam je Bog dao milost da izbližega slijedimo Isusa, Njegove stope i Njegov život. Milost je biti u Božjoj blizini. To je osobit dar. Osobita milost. Osobit izraz Božje ljubavi.

Danas slavim Euharistiju kao osobit izraz zahvale Bogu za sve ljude koje je pozvao k sebi, kao svoje osobite suradnike kao redovnike i redovnice. Mi s tim pozivom nismo završili. To je svakodnevni poziv na usavršavanje. To je svakodnevni poziv biti instrument Božje ljubavi. Dobro znam koliko je to teško i ponekad jedva izvedivo. Samo smo ljudi obučeni u malo drukčije haljine nego vi. A preuzeli smo na sebe teške zadatke i teške obveze. Ustrajno težiti savršenoj ljubavi u služenju Bogu, Crkvi i ljudima. Preporučujem i sebe i sve nas u vaše molitve. Hvala na dosadašnjim molitvama. Nemojte nas zaboraviti. Molitva nas krijepi, jača, čini nas snažnijima u borbi protiv napasti, otvara nam uši i oči za vas, otvara nam srce, a tjera zloću…

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Objavljeno: 2. veljače 2016.

Možda vam se svidi